Nakon planina Zhangjiajieja, Furonga iznad slapa i Chongqinga u kojem smo tražili pravi kat za izlazak na ulicu, krenuli smo prema jugu. Posljednju etapu činili su Shenzhen, Hong Kong i Guangzhou, a zatim povratak u Šangaj i let prema Europi.

Prijevod na mobitelu, plaćanje aplikacijom i provjeravanje polazaka već su postali svakodnevica. Još smo se čudili razmjerima gradova, ali osjećali smo i koliko smo dugo na putu.

Anna i ja iste smo prizore često doživljavali različito. Ona je umjetnica, ima jasno mišljenje i izriče ga bez ustručavanja. Ja sam radoznao i gotovo u svemu tražim posebnost, nešto drukčije od poznatoga kod kuće. Na jugu su te razlike posebno došle do izražaja.

Shenzhen i budućnost koja se presijava na suncu

Nakon zbijenog Chongqinga dočekali su nas široke ulice, moderne zgrade i sunce na staklenim pročeljima. Pogled mi je stalno odlazio prema gore. Prva reakcija bila je ono iskreno „wow” kada prostor nadmaši očekivanja.

Zamišljao sam industrijsko i tehnološko središte, a dočekao me čist, zelen i pregledan grad. Već su kolodvorske dvorane pokazivale kineske razmjere. Ispod golemih metalnih konstrukcija ljudi čekaju, provjeravaju mobitele i vuku prtljagu. Najprije tražiš svoj polazak, a tek zatim primijetiš veličinu prostora.

Među neboderima fotografirao sam prema gore. Pročelja odražavaju nebo, dok pri dnu kadra ostaju krošnje, promet i zastave. Pokušavaš obuhvatiti zgradu, ali uvijek moraš još malo zabaciti glavu. Pozornost mi je privukao i golemi zakrivljeni krov s pravilnim otvorima, poput mreže iznad prolaznika.

Talent Park djelovao mi je kao park iz filma o budućnosti. Anna me fotografirala ondje gdje se zajedno vide zelenilo, uređeni prostor i neboderi. Ta mi fotografija sažima prvi dojam Shenzhena.

Obišli smo i MixC, a tijekom šetnji primjećivao sam koliko električna vozila mijenjaju zvuk prometa. Grad je prometan, ali bez dijela očekivane buke.

Ipak, tražio sam nešto poznato.

Gdje je centar i koja je glavna pješačka ulica?

Čak i kada želiš upoznati nešto drukčije, nesvjesno tražiš raspored na koji si navikao.

Elektronika koja može biti i preglasna

U Huaqiangbeiju pogled se s nebodera preselio na pultove. Saginjao sam se nad uređajima i pokušavao shvatiti čemu služi nešto što mi do prije pet minuta uopće nije trebalo.

Osvijetljeni štandovi, vitrine, projektori, ekrani, fotoaparati i stativi. Svaki pult otvara novu kategoriju proizvoda. Posebno su me privukli dronovi, poredani s kamerama i upravljačima. Dođeš razgledati, a ubrzo razmišljaš koliko mjesta imaš u koferu.

Pametni satovi, slušalice i zvučnici nizali su se u desecima izvedbi. Tehnologija koju kod kuće uspoređujem kroz nekoliko proizvoda na internetu ovdje zauzima čitave redove prostora.

Najneobičniji detalj bile su lažne Samsungove slušalice. Njihova me glasnoća toliko iznenadila da sam pomislio kako bi čovjeku mogle oštetiti sluh.

Iznenadile su me i cijene poznatih brendova. Očekivao sam znatno jeftiniju tehnologiju, a usporedba Huawei proizvoda s ponudom kod nas nije uvijek potvrđivala tu pretpostavku.

S promatračnice Ping An Finance Centre-a grad je dobio novu mjeru. Ono što na ulici promatraš zgradu po zgradu, s visine postaje golema povezana cjelina.

Predah za stolom i u hladu

Fotografije hrane podsjećaju me na stanke između obilazaka. Jaje sa zelenilom i hrskavim dodacima, voda s limunom, meso s ružičastom sredinom i narančasti umak. Sve pažljivo složeno. QR kod na stolu već se toliko uklopio u svakodnevicu da ga gotovo nisam primjećivao.

Pamtim i manje prostore, poput lokala Sooli sa svijetlim tendama, bijelim stolicama i stablom uz ulaz. Sjene lišća i mali stolovi davali su ulici prisniju mjeru.

Zatim drveni stol i stolice, biljke uz prag i toplo svjetlo iza otvorenih vrata. Nakon tolikih ekrana oko se odmaralo na materijalima i detaljima koje možeš promatrati izbliza.

Dva pogleda na isti grad

Anna je Shenzhen doživjela kao kinesku Silicijsku dolinu, grad tehnologije, kapitala i brzine. Priznavala mu je funkcionalnost, ali joj je nedostajalo karaktera.

U restoranima pod utjecajem Zapada vidjela je nastojanje da se pokaže kozmopolitski duh. Sve kao da poručuje da je Shenzhen otvoren, moderan i svjetski grad.

„Sama modernost nije mi dovoljna”, rekla je.

Nedostajali su joj povijesna slojevitost, arhitektonska osobnost i spontanost. Meni su zelenilo, široke ulice i tehnologija bili razlog za oduševljenje. Njoj su isti prostori mogli djelovati bezlično.

Nismo se morali složiti. Bilo mi je zanimljivo čuti što vidi ondje gdje sam ja već zastao fotografirati.

Shenzhen mi ostaje u tom rasponu veličina. Od kolodvora i nebodera do uređaja u vitrini i stola pod krošnjom. Elektronika je bila najuočljivija, ali mali prostori približili su mi svakodnevicu grada.

Hong Kong koji sam dotad poznavao s ekrana

Napokon Hong Kong, grad o kojem sam toliko slušao i gledao ga u filmovima.

Na stanici Futian sjeli smo na brzi vlak prema Hong Kong West Kowloonu. Vožnja je trajala trinaestak minuta. Ponovno sam razmišljao koliko brzo i ugodno prelazimo između velikih gradova.

Pitanja o granici i obrascima nestala su pred prvim dojmom nakon izlaska.

Isuse, koji grad.

Osjetio sam zapadnjački utjecaj i nešto poznatije. Ljudi su mi djelovali urbano, a plaćanje Visa karticom bez aplikacije donijelo je neočekivano olakšanje. Povremeno sam imao osjećaj boravka u europskom gradu.

Hong Kong je posebna upravna regija Kine. Britansko naslijeđe i kineska tradicija stvaraju mješavinu koju sam odmah primijetio.

Između visokih zgrada, crvenih taksija i visećih natpisa stalno sam podizao pogled. Nebo se ponegdje svede na usku plavu traku. Dolje ljudi hodaju, dostavna vozila staju i netko čeka prijeći cestu. Meni je i taj običan prizor bio poseban.

Staklena pročelja izmjenjuju se sa starijim zgradama, nizovima prozora, klima i reklama. Pogled prelazi s izloga na vrh nebodera. Kroz objektiv nije stalo sve što sam želio pokazati.

Borba za mjesto uz rub trajekta

Uz more se pogled otvorio. Preko vode nizali su se neboderi s brdima u pozadini. Nakon gustih ulica napokon sam mogao obuhvatiti veći dio grada.

Trajektom smo krenuli prema Centralu. Ljudi su žurili zauzeti mjesta uz rubove radi pogleda i fotografije. Isto smo učinili i mi.

Desetak minuta vožnje dovoljno je da osjetiš veličinu Hong Konga. Gledaš jednu obalu pa drugu i pokušavaš shvatiti koliko je toga izgrađeno na jednom mjestu.

Kasnije smo se uspinjačom popeli prema Victoria Peaku. Pogled na luku i grad objasnio mi je zašto se o njemu toliko govori. Iz zelenih padina izrastaju skupine stambenih tornjeva i nastavljaju se prema moru. Tek sam odozgo počeo povezivati prostore kroz koje smo hodali.

Anna je zaključak izrekla izravnije.

„Hong Kong je jedini koji zaslužuje da ga se zove gradom.”

Nakon prethodnih metropola, ondje je očito pronašla nešto što joj je nedostajalo.

Filmska večer u Mong Koku

Posebno mi je pozornost privukao neboder s oštrim vrhom i dijagonalama na pročelju. Fotografirao sam ga gotovo okomito prema nebu. Tako sam često doživljavao Hong Kong, stojeći na pločniku i pokušavajući pogledom dosegnuti kraj zgrade.

Predvečer su se palili prozori, dok su se palme i krošnje ocrtavale ispred pročelja. S mrakom se pozornost vraćala na izloge i reklame.

Otišli smo u Mong Kok osjetiti Hong Kong poznat iz filmova. Kineski natpisi, stari taksiji, trgovine i užurbane ulice bili su posvuda. Imao sam osjećaj da sam ušao u odavno poznat kadar.

Grad je bio brz, gust i osjetno skuplji od prethodnih odredišta. Istodobno sam osjećao uzbuđenje zbog novoga i olakšanje zbog poznatoga.

Panorame su impresivne, ali jednako su me privlačili stari natpisi i prizori između znamenitosti. Bilo mi je zanimljivo jednostavno stati na pločnik i pogledati oko sebe.

Guangzhou i potraga za kvalitetnom majicom

Iz Hong Konga nastavili smo prema Guangzhouu, tradicionalno poznatom kao Kanton. Na kolodvor Guangzhou South stigli smo oko deset ujutro. Pred nama su bili obilazak, kupnja i nastavak puta preko aerodroma Baiyun.

Htio sam kupiti kvalitetne pamučne majice i nekoliko poklona. Baima se pokazala pogrešnim izborom. Djelovala mi je kao nabacana tržnica odjeće.

„Ova Baima je dno dna.”

Kasnije smo pronašli drugi centar, s urednijim trgovinama i ugodnijom kupnjom. Odjeća razmaknuta na vješalicama, ogledala, decentna rasvjeta i zeleni listovi u vazi. Prostor mi je privlačio gotovo jednaku pozornost kao proizvodi.

Kupili smo kvalitetne pamučne majice i hudice. Potraga je imala sretan završetak. U prtljazi su završili i narukvice, magneti i razglednice.

Grad koji sam upoznavao na razini ulice

Nakon toliko gledanja prema neboderima, u Guangzhouu su me privlačili izlozi, krošnje i stara pročelja.

Fotografirao sam prostran interijer s velikim prozorima, drvenim stropom i visećim svjetiljkama. Svjetlo, zelenilo izvana i geometrijski pod slagali su se u ugodnu cjelinu.

Zatim bismo naišli na trgovinu u kojoj roba zauzima svaki centimetar. Vreće i posude pune suhih proizvoda, cijene iznad njih i police duboko u unutrašnjosti.

Zastao bih pokušavajući prepoznati što gledam. Nešto je poznato, za drugo nemam pojma čemu služi. Takvi me prizori vesele. Obična lokalna trgovina postane mjesto istraživanja.

Malo Europe pod kineskim krošnjama

Privukao nas je Shamian s kolonijalnom arhitekturom i zelenilom. Primijetili smo da nam Europa počinje nedostajati.

Velika stabla nadvijaju se nad ulicama, a iza njih proviruju ciglena i svijetla pročelja, balkoni i stupovi. Na trenutak pomislim na europsku četvrt, dok me natpisi ponovno ne vrate u Kinu.

Predvečer su svjetla naglašavala lukove i prozore. Usporavao sam, fotografirao pa spuštao mobitel jer mi je bilo lijepo samo gledati.

Drugim su ulicama dominirali parkirani skuteri, bicikli i otvorene trgovine. Iznad njih stambeni katovi sa zaobljenim balkonima postupno su nestajali u mraku.

Kantonski toranj i panorama uz Bisernu rijeku pokazali su modernu stranu grada. Dim sum i čaj donijeli su predah uz blaže okuse. Ipak, posebno pamtim šetnje pod krošnjama i želju da zavirim u još jednu trgovinu.

Kada i znatiželji treba odmor

Guangzhou nas je iscrpljivao udaljenostima. Stalno smo računali koliko treba do sljedećeg odredišta i koliko vremena ostaje prije polaska.

Počeo se javljati osjećaj koji je na početku bio nezamisliv.

Želim doma. Dosta je više.

Dojmovi, hodanje i snalaženje nakupili su se. Još sam želio istraživati, ali priželjkivao sam i dan bez traženja nove adrese.

Pred nama je ostao povratak u Šangaj.

Šangaj kao poznati grad

Posljednjeg dana sletjeli smo u Šangaj i uzeli smještaj u središtu. Grad koji nas je isprva zbunjivao sada je bio toliko poznat da smo šetali gotovo kao da ondje živimo.

Naviknuli smo se na ljude, kulturu i svakodnevne postupke. Ono što je prije tražilo istraživanje sada je prolazilo jednostavnije.

Otišli smo još jednom u Secret Heaven. Naručio sam kozice u umaku, najdraže jelo s putovanja. Jeo sam ih i pri prvom dolasku, pa mi se činilo prikladnim završiti istim okusom.

Ostalo je vremena za kupnju, provjeravanje svilene marame i raspitivanje o povratu poreza. Kupio sam Oppo Enco X4 slušalice, a zatim tražio aplikaciju za povezivanje sa Samsungom.

Nakon svih tehnoloških čuda, posljednji izazov bio je običan. Imam nove slušalice, ali aplikacija ih ne pronalazi.

Potom pakiranje, aerodrom i let za Veneciju.

Povratak poznatoj rutini

Europa je donijela olakšanje poznatoga. Jezik, promet i navike koje ne moram ponovno učiti. Poželio sam i običnu rutinu kojoj inače lako prigovaram.

Kina je u mojoj glavi dobila nove obrise, a u srcu svoje mjesto. Uz nekadašnje slike i pojmove sada stoje ljudi i trenuci. Vlasnica hotela koja nas vozi na tuširanje, špilja, majmun s kroasanom, zbunjujuća dizala i kozice kojima smo otvorili i zatvorili put.

Više od dvadeset dana s jednom osobom pokaže koliko znače povjerenje i razumijevanje. Moći reći da si umoran, da trebaš mir ili nešto želiš doživjeti sam.

Anna i ja nismo uvijek željeli isto. Ona je preskočila Furong, ja sam otišao. U Shenzhenu sam gledao budućnost, dok je njoj nedostajala osobnost. Putovanje je imalo mjesta za oboje.

Meni, koji volim planirati sljedeći korak, koristilo je vidjeti da organizacija ne rješava sve. Nekad treba promijeniti smjer, sjesti na kavu i poslušati drukčiji pogled.

Misao o Kini dvadeset godina ispred i dvadeset godina iza na kraju sam razumio kao vlastito iznenađenje. Toliko različitih iskustava nije stalo u jednu usporedbu.

A kada se vratim u Ramu i sjednem na balkon s pogledom na jezero i planine, udaljenosti dobiju poznatu mjeru. Još jasnije znam koliko mi taj pogled znači.

Mama bi rekla da sam neke prizore mogao pronaći bliže.

Za slap je imala Jajce. Za sve ostalo ipak sam morao otići i vidjeti.

Fotografije pogledajte u našoj Galeriji.

Putopis: Robert Malekin