"Ostali smo sami. Svi su nas napustili. Izdaja. Kapitulacija. Ovo je nacionalna katastrofa najvećih razmjera, poput genocida koji smo pretrpjeli početkom 20. stoljeća u Turskoj, najveća katastrofa otkad smo nakon raspada SSSR-a dobili neovisnost i najveća veleizdaja u našoj povijesti", sukus je indisponiranih, očajnih i apokaliptičnih reakcija šokirane armenske javnosti nakon što je postalo jasno da su izgubili rat od Azerbajdžana za Nagorno Karabah, pokrajinu od koje su nakon prvog (uspješnog) rata 1992.-94. načinili paradržavnu tvorevinu.
Doduše, nitko, pa ni Armenija, nije ju priznala, ali sada, 30 godina kasnije, Azerbajdžan je uz vojno-političku pomoć Turske vratio ili, kako kažu, oslobodio okupirano područje. U ratu koji je trajao 44 dana, prema nekim izvješćima, poginulo je gotovo pet tisuća Armenaca (službeno se priznaje nešto manje od 2,5 tisuća). Armenija je u potpunom političkom kaosu i previranjima, a Rusija ih je mirovnim sporazumom ipak spasila od vojnog sloma.
Uz to je uspjela zadržati barem dio Karabaha pod armenskom kontrolom i očuvati koridor koji ih spaja s tom sada (nesigurnom) enklavom usred Azerbajdžana, koji trijumfalno slavi svoj vojni uspjeh.
No, što će uopće biti s tim teritorijem? Naime, onamo se izbjeglice ne namjeravaju vratiti, iako ih Erevan silom želi vratiti, a i oni koji su još ondje boje se ostati. Do početka prosinca Armenci moraju vratiti Azerbajdžanu tri regije - Lačinsku, Kelbardžansku i Agdamsku. Na područjima koja Armenija mora vratiti vlada potpuno bezakonje. Armenci koji napuštaju svoje domove pale ih i razaraju kako ne bi ostalo ništa od njih. Cijela su naselja u plamenu.
Ostaje spaljena zemlja i Azerbajdžanci će zateći samo zgarišta, razrovane ceste i uništenu infrastrukturu.
"Ne želimo da u našim domovina žive Azerbajdžanci. Neka sami grade", kaže bezvoljno u TV kameru stanovnik sela Čarektar dok iza njega njegovi rođaci u kamion trpaju kovčege i ostatke namještaja. U Armeniji neki tvrde da će mnogi armenski spomenici i crkve biti uništeni kada u ta područja uđu Azerbajdžanci te da neće ostati ni traga od toga da su tu ikada živjeli Armenci.
Neki mediji donose vijesti da se pojedinci ne žele povući, nego "idu u šumu", stoga u Bakuu već izražavaju bojazan da bi mogli biti izloženi gerilskom ratu te tvrde da ovaj sporazum nije okončao sukobe. Stoga se čuju pretpostavke da bi, unatoč ruskim mirovnim snagama, moglo opet doći do rasplamsavanja rata, jer u Erevanu su sve glasniji oni koji ne priznaju potpisani sporazum i nazivaju ga tek dogovorom o privremenom primirju. Stanje je jezovito. Tisuće izbjeglica nemaju kamo, a u ovoj kaotičnoj političkoj situaciji malo je kome do njih i stalo.
Oni se ulijevaju u masu nezadovoljnih prosvjednika po ulicama Erevana koji traže odgovore na ratni poraz kojih nema. Usput napomenimo da se Armenija, prema statistikama UN-a, smatra najsiromašnijom zemljom Europe. Kaos vlada Erevanom i ne zna se tko uopće drži uzde vlasti. Već danima traju nasumični, često nasilni prosvjedi u kojima su, recimo i to, bijesni i očajni demonstranti gotovo linčovali predsjednika parlamenta Ararata Mirzojana.
Nitko ne zna gdje se nalazi premijer Nikola Pašinjan, trenutno najomraženija osoba u Armeniji, čiju ostavku traži oporba, a on je obilježen stigmom "nacionalnog izdajnika". Tu i tamo objavi neki post na Facebooku u kojem se opravdava kako bi stvari bile puno gore da nije potpisao sporazum.
Atentat
Ruski mediji donijeli su vijest da je služba sigurnosti spriječila atentat na Pašinjana i uhitila bivšeg čelnika službe Artura Venecjana. Pašinjan tvrdi da ovo nije konačni sporazum, nego tek primirje, ali i njemu je jasno da je doživio poraz. On i Araik Arutjunjan, predsjednik armenske tvorevine Arcah (Nagorno Karabah), tvrde kako bi se, da nije bilo sporazuma, čak 30 tisuća armenskih vojnika našlo u okruženju. Stvari su se zahuktale i teško je vjerovati da će se uspjeti održati na vlasti.
Doduše, vrlo se neizvjesno što će biti s Armenijom, a tu je i pitanje koje mnogi postavljaju - ako padne Pašinjan, što će biti sa sporazumom i hoće li nova vlast pokrenuti novi rat? Možda ne odmah, ali na vlast sada mogu doći samo borbeni radikali. No, i nekom novom premijeru je jasno da u ovim trenutku Armenija nema ni vojne ni ekonomske snage za još jedan sukob, a neće dobiti ni zeleno svjetlo od svojih saveznika iz Moskve.
Dvije opcije
Poznavatelji armenskih prilika kažu da su samo dvije opcije sposobne sada preuzeti vlast - stranka Svijetla Armenija bivšeg Pašinjanova partnera Edmonda Marukjana, kojeg smatraju prozapadnim i liberalnim političarem, dok je druga snaga najbogatiji armenski tajkun Garik Carukjan i njegova stranka Uspješna Armanija. Carukjan je u vrijeme SSSR-a bio osuđen za silovanje, ali u tranzicijskim vremenima raspada brzo se obogatio.
Pretpostavlja se da on ima i najviše šansi jer ima sredstva kojima može financirati prosvjede i okrenuti uznemirenu i dezorijentiranu masu u svoju korist. Ruski mirotvorci ušli su na sporno područje i kontroliraju koridor koji spaja ostatke Arcaha s Armenijom.
Uloga Ankare u "primopredaji" teritorija još je vrlo nejasna
Iako su ruski mirotvorci već ušli na područje Karabaha i nadgledaju "primopredaju" teritorija te paze da se sukobi ne obnove, još uvijek je neizvjesna uloga Turske, jer oko toga ima dosta dvojbi.
Prva koja je uznemirila ionako ranjenu Armeniju jest to što je zapovjednik ruskih "mirovnjaka" general Rustam Muradov, musliman rođen na području Rusije gdje živi veliki broj Azerbajdžanca.
Drugo, iako je i Sergej Lavrov, prvi Putinov diplomat, kazao kako Turci neće imati svoje mirovne snage u Karabahu te da će imati samo "monitoring" bazu u Azerbajdžanu i neće ulaziti u Karabah, u Baku i Ankari, uporno tvrde da će i turski vojnici nadgledati provedbu mirovnog Sporazuma.
"Turska će biti uključena u proces nadgledanja provedbe Sporazuma o Karabahu", kazao je ministar obrane Hulusi Akar. BBC navodi riječi jednog vojnog izvora koji tvrdi da će Turci biti "u blizini Karabaha".
Turska je politički i vojno pomagala Azerbajdžanu te je ojačala svoju prisutnost na južnom Kavkazu, premda je Rusija uspjela s mirovnim Sporazumom, prenosi Jutarnji list.
Doduše, nitko, pa ni Armenija, nije ju priznala, ali sada, 30 godina kasnije, Azerbajdžan je uz vojno-političku pomoć Turske vratio ili, kako kažu, oslobodio okupirano područje. U ratu koji je trajao 44 dana, prema nekim izvješćima, poginulo je gotovo pet tisuća Armenaca (službeno se priznaje nešto manje od 2,5 tisuća). Armenija je u potpunom političkom kaosu i previranjima, a Rusija ih je mirovnim sporazumom ipak spasila od vojnog sloma.
Uz to je uspjela zadržati barem dio Karabaha pod armenskom kontrolom i očuvati koridor koji ih spaja s tom sada (nesigurnom) enklavom usred Azerbajdžana, koji trijumfalno slavi svoj vojni uspjeh.
No, što će uopće biti s tim teritorijem? Naime, onamo se izbjeglice ne namjeravaju vratiti, iako ih Erevan silom želi vratiti, a i oni koji su još ondje boje se ostati. Do početka prosinca Armenci moraju vratiti Azerbajdžanu tri regije - Lačinsku, Kelbardžansku i Agdamsku. Na područjima koja Armenija mora vratiti vlada potpuno bezakonje. Armenci koji napuštaju svoje domove pale ih i razaraju kako ne bi ostalo ništa od njih. Cijela su naselja u plamenu.
Ostaje spaljena zemlja i Azerbajdžanci će zateći samo zgarišta, razrovane ceste i uništenu infrastrukturu.
"Ne želimo da u našim domovina žive Azerbajdžanci. Neka sami grade", kaže bezvoljno u TV kameru stanovnik sela Čarektar dok iza njega njegovi rođaci u kamion trpaju kovčege i ostatke namještaja. U Armeniji neki tvrde da će mnogi armenski spomenici i crkve biti uništeni kada u ta područja uđu Azerbajdžanci te da neće ostati ni traga od toga da su tu ikada živjeli Armenci.
Neki mediji donose vijesti da se pojedinci ne žele povući, nego "idu u šumu", stoga u Bakuu već izražavaju bojazan da bi mogli biti izloženi gerilskom ratu te tvrde da ovaj sporazum nije okončao sukobe. Stoga se čuju pretpostavke da bi, unatoč ruskim mirovnim snagama, moglo opet doći do rasplamsavanja rata, jer u Erevanu su sve glasniji oni koji ne priznaju potpisani sporazum i nazivaju ga tek dogovorom o privremenom primirju. Stanje je jezovito. Tisuće izbjeglica nemaju kamo, a u ovoj kaotičnoj političkoj situaciji malo je kome do njih i stalo.
Oni se ulijevaju u masu nezadovoljnih prosvjednika po ulicama Erevana koji traže odgovore na ratni poraz kojih nema. Usput napomenimo da se Armenija, prema statistikama UN-a, smatra najsiromašnijom zemljom Europe. Kaos vlada Erevanom i ne zna se tko uopće drži uzde vlasti. Već danima traju nasumični, često nasilni prosvjedi u kojima su, recimo i to, bijesni i očajni demonstranti gotovo linčovali predsjednika parlamenta Ararata Mirzojana.
Nitko ne zna gdje se nalazi premijer Nikola Pašinjan, trenutno najomraženija osoba u Armeniji, čiju ostavku traži oporba, a on je obilježen stigmom "nacionalnog izdajnika". Tu i tamo objavi neki post na Facebooku u kojem se opravdava kako bi stvari bile puno gore da nije potpisao sporazum.
Atentat
Ruski mediji donijeli su vijest da je služba sigurnosti spriječila atentat na Pašinjana i uhitila bivšeg čelnika službe Artura Venecjana. Pašinjan tvrdi da ovo nije konačni sporazum, nego tek primirje, ali i njemu je jasno da je doživio poraz. On i Araik Arutjunjan, predsjednik armenske tvorevine Arcah (Nagorno Karabah), tvrde kako bi se, da nije bilo sporazuma, čak 30 tisuća armenskih vojnika našlo u okruženju. Stvari su se zahuktale i teško je vjerovati da će se uspjeti održati na vlasti.
Doduše, vrlo se neizvjesno što će biti s Armenijom, a tu je i pitanje koje mnogi postavljaju - ako padne Pašinjan, što će biti sa sporazumom i hoće li nova vlast pokrenuti novi rat? Možda ne odmah, ali na vlast sada mogu doći samo borbeni radikali. No, i nekom novom premijeru je jasno da u ovim trenutku Armenija nema ni vojne ni ekonomske snage za još jedan sukob, a neće dobiti ni zeleno svjetlo od svojih saveznika iz Moskve.
Dvije opcije
Poznavatelji armenskih prilika kažu da su samo dvije opcije sposobne sada preuzeti vlast - stranka Svijetla Armenija bivšeg Pašinjanova partnera Edmonda Marukjana, kojeg smatraju prozapadnim i liberalnim političarem, dok je druga snaga najbogatiji armenski tajkun Garik Carukjan i njegova stranka Uspješna Armanija. Carukjan je u vrijeme SSSR-a bio osuđen za silovanje, ali u tranzicijskim vremenima raspada brzo se obogatio.
Pretpostavlja se da on ima i najviše šansi jer ima sredstva kojima može financirati prosvjede i okrenuti uznemirenu i dezorijentiranu masu u svoju korist. Ruski mirotvorci ušli su na sporno područje i kontroliraju koridor koji spaja ostatke Arcaha s Armenijom.
Uloga Ankare u "primopredaji" teritorija još je vrlo nejasna
Iako su ruski mirotvorci već ušli na područje Karabaha i nadgledaju "primopredaju" teritorija te paze da se sukobi ne obnove, još uvijek je neizvjesna uloga Turske, jer oko toga ima dosta dvojbi.
Prva koja je uznemirila ionako ranjenu Armeniju jest to što je zapovjednik ruskih "mirovnjaka" general Rustam Muradov, musliman rođen na području Rusije gdje živi veliki broj Azerbajdžanca.
Drugo, iako je i Sergej Lavrov, prvi Putinov diplomat, kazao kako Turci neće imati svoje mirovne snage u Karabahu te da će imati samo "monitoring" bazu u Azerbajdžanu i neće ulaziti u Karabah, u Baku i Ankari, uporno tvrde da će i turski vojnici nadgledati provedbu mirovnog Sporazuma.
"Turska će biti uključena u proces nadgledanja provedbe Sporazuma o Karabahu", kazao je ministar obrane Hulusi Akar. BBC navodi riječi jednog vojnog izvora koji tvrdi da će Turci biti "u blizini Karabaha".
Turska je politički i vojno pomagala Azerbajdžanu te je ojačala svoju prisutnost na južnom Kavkazu, premda je Rusija uspjela s mirovnim Sporazumom, prenosi Jutarnji list.
