Godine 1854. počela je instalacija prvog transatlantskog telegrafskog kabla koji je spajao Newfoundland i Irsku. Četiri godine nakon početka polaganja, poslana je prva poruka kojoj je trebalo čak 17 sati i 40 minuta da stigne preko Atlantika. Tko bi u to doba rekao kako će danas gomila komunikacijskih kablova činiti osnovu mreže svih mreža i da su joj među najvećim prijetnjama - napadi morskih pasa.
Kraljica Viktorija 1858. poslala je poruku predsjedniku Jamesu Buchananu. Petstodevet znakova dužine trebalo je slati gotovo cijeli dan, no to je i dalje bilo brže od slanja poruke brodom. Taj prvi podmorski komunikacijski pothvat bio je vrlo značajan iako je trajao manje od mjesec dana. Usprkos toj obeshrabrujućoj činjenici, to je bio dokaz da je takav način komuniciranja itekako moguć na velikim udaljenostima. Još šest godina trebalo je proći da se počnu raditi novi, slični projekti dugim kablovima, a s vremenom ih se položilo puno, prenosi Tportal.hr
Njih su naslijedili telefonski podmorski kablovi, a nakon toga su stigli i optički kablovi odgovorni za brzi internet kakav se poznaje danas. Prema podacima TeleGeographyja i njihova projekta Submarine Cable Map osvježenog za 2016., trenutačno se na karti svijeta nalazi 321 kabelski sustav koji je ili aktivan, u izgradnji ili kompletiran do konca ove godine; 293 rute su aktivne, a 28 ih je planirano.
Usprkos činjenici da je od polaganja prvog telekomunikacijskog kabla prošlo više od 150 godina, i dan-danas njihovo je postavljanje u podmorje težak, spor i skup posao. Stoga ne čudi kako se IT divovi poput Googlea i Facebooka aktivno uključuju i financiraju takve projekte. Od kolike su važnosti za ljudsku vrstu općenito takvi kablovi, svjedoči i činjenica da se više od 99 posto svih podataka prenosi podmorjem. Posebno opremljeni brodovi polako putuju oceanima i prema pažljivo odabranim planovima (kako bi se izbjegli grebeni, pukotine, koralji, olupine i dr.) polažu planirane kablove koji će u povezivati posebne kopnene stanice. Naravno, umjesto prvotnih mjesec dana, današnji podmorski kablovi imaju očekivan vijek trajanja od 25 godina.
Isprva se može učiniti da su u podmorju kablovi sigurni, no stvari su ipak kudikamo složenije. Morski psi iz još uvijek nepoznatih razloga obožavaju nagrizati dugačke podmorske kablove, golema sidra kablove mogu oštetiti bez ikakvih problema, a valja računati i s potresima te svime što se može dogoditi na vrtoglavim dubinama (primjera radi, kabel koji povezuje Japan i SAD se na jednom dijelu nalazi na dubini od preko 8.000 metara!). Tu je posebno zanimljivo da kablovi koji se polažu na veće dubine imaju mnogo manji promjer (par centimetara), a u manjim dubinama (tisuću metara i manje) oni budu višestruko deblji radi zaštite (morski psi su definitivno jedan od razloga). Naravno, popravci su mogući i potrebni dosta često - no vrlo su skupi i postaju kompliciraniji (logično) što je problem na većoj dubini.
Sve ovo zvuči dosta nepotrebno i rasipanje novca kada ljudi imaju mogućnost komuniciranja satelitima. No takvo je rezoniranje pogrešno. Usprkos golemu napretku tehnologije koja je osigurala i slijetanje sonde na komet, komunikacijski kablovi su brži, pouzdaniji i jeftiniji od svemirskih rješenja. Sa satelitima valja računati na veliku latenciju (kašnjenje signala) i gubitak podataka. Optičkim kablovima današnjice moguće je prenositi informacije brzinom koja odgovara 99,7 posto brzine svjetlosti. Kako bi to bilo da se ljudi oslanjaju isključivo na satelite mogu posvjedočiti tisuće znanstvenika koji istražuju klimatske promjene na Antarktici (jedinom kontinentu bez kablovske veze). Oni, naime, stvaraju više podataka nego li ih je moguće prenijeti postojećom komunikacijskom infrastrukturom (geostacionarnim satelitima).
Još jedna od zanimljivosti vezanih uz podmorske kablove jest ta da ih obožavaju špijuni. O tom je posebno posvjedočio Edward Snowden koji je naveo da se vlade diljem svijeta bez problema za potrebe prikupljanja informacija odlučuju na spajanje po podmorskim kablovima. Kablove je moguće iskoristiti i kao svojevrsno oružje za sabotažu pristupa internetu, što se u novije vrijeme dogodilo 2013. u Egiptu.
Kraljica Viktorija 1858. poslala je poruku predsjedniku Jamesu Buchananu. Petstodevet znakova dužine trebalo je slati gotovo cijeli dan, no to je i dalje bilo brže od slanja poruke brodom. Taj prvi podmorski komunikacijski pothvat bio je vrlo značajan iako je trajao manje od mjesec dana. Usprkos toj obeshrabrujućoj činjenici, to je bio dokaz da je takav način komuniciranja itekako moguć na velikim udaljenostima. Još šest godina trebalo je proći da se počnu raditi novi, slični projekti dugim kablovima, a s vremenom ih se položilo puno, prenosi Tportal.hr
Njih su naslijedili telefonski podmorski kablovi, a nakon toga su stigli i optički kablovi odgovorni za brzi internet kakav se poznaje danas. Prema podacima TeleGeographyja i njihova projekta Submarine Cable Map osvježenog za 2016., trenutačno se na karti svijeta nalazi 321 kabelski sustav koji je ili aktivan, u izgradnji ili kompletiran do konca ove godine; 293 rute su aktivne, a 28 ih je planirano.
Usprkos činjenici da je od polaganja prvog telekomunikacijskog kabla prošlo više od 150 godina, i dan-danas njihovo je postavljanje u podmorje težak, spor i skup posao. Stoga ne čudi kako se IT divovi poput Googlea i Facebooka aktivno uključuju i financiraju takve projekte. Od kolike su važnosti za ljudsku vrstu općenito takvi kablovi, svjedoči i činjenica da se više od 99 posto svih podataka prenosi podmorjem. Posebno opremljeni brodovi polako putuju oceanima i prema pažljivo odabranim planovima (kako bi se izbjegli grebeni, pukotine, koralji, olupine i dr.) polažu planirane kablove koji će u povezivati posebne kopnene stanice. Naravno, umjesto prvotnih mjesec dana, današnji podmorski kablovi imaju očekivan vijek trajanja od 25 godina.
Isprva se može učiniti da su u podmorju kablovi sigurni, no stvari su ipak kudikamo složenije. Morski psi iz još uvijek nepoznatih razloga obožavaju nagrizati dugačke podmorske kablove, golema sidra kablove mogu oštetiti bez ikakvih problema, a valja računati i s potresima te svime što se može dogoditi na vrtoglavim dubinama (primjera radi, kabel koji povezuje Japan i SAD se na jednom dijelu nalazi na dubini od preko 8.000 metara!). Tu je posebno zanimljivo da kablovi koji se polažu na veće dubine imaju mnogo manji promjer (par centimetara), a u manjim dubinama (tisuću metara i manje) oni budu višestruko deblji radi zaštite (morski psi su definitivno jedan od razloga). Naravno, popravci su mogući i potrebni dosta često - no vrlo su skupi i postaju kompliciraniji (logično) što je problem na većoj dubini.
Sve ovo zvuči dosta nepotrebno i rasipanje novca kada ljudi imaju mogućnost komuniciranja satelitima. No takvo je rezoniranje pogrešno. Usprkos golemu napretku tehnologije koja je osigurala i slijetanje sonde na komet, komunikacijski kablovi su brži, pouzdaniji i jeftiniji od svemirskih rješenja. Sa satelitima valja računati na veliku latenciju (kašnjenje signala) i gubitak podataka. Optičkim kablovima današnjice moguće je prenositi informacije brzinom koja odgovara 99,7 posto brzine svjetlosti. Kako bi to bilo da se ljudi oslanjaju isključivo na satelite mogu posvjedočiti tisuće znanstvenika koji istražuju klimatske promjene na Antarktici (jedinom kontinentu bez kablovske veze). Oni, naime, stvaraju više podataka nego li ih je moguće prenijeti postojećom komunikacijskom infrastrukturom (geostacionarnim satelitima).
Još jedna od zanimljivosti vezanih uz podmorske kablove jest ta da ih obožavaju špijuni. O tom je posebno posvjedočio Edward Snowden koji je naveo da se vlade diljem svijeta bez problema za potrebe prikupljanja informacija odlučuju na spajanje po podmorskim kablovima. Kablove je moguće iskoristiti i kao svojevrsno oružje za sabotažu pristupa internetu, što se u novije vrijeme dogodilo 2013. u Egiptu.
