Na današnji dan prije 85 godina, 17. prosinca 1936., u Buenos Airesu je rođen Jorge Mario Bergoglio, u svijetu poznat kao Papa Franjo, poglavar katoličke crkve.
Roditelji su mu bili talijanski doseljenici, te papa ima i argentinsko i talijansko državljanstvo.
Diplomirao je kemijsku tehnologiju, no poslije se odlučio za svećenički poziv te stupio u bogosloviju. U novicijat Družbe Isusove stupio je 11. ožujka 1958. godine. Humanističke studije završio je u Čileu, a 1963., po povratku u Buenos Aires, završio je filozofiju na Filozofskom fakultetu kolegija "San José" u San Miguelu.
Sljedeće dvije godine predavao je književnosti i psihologiju na kolegiju "Immacolata" u Santa Feu, a 1966. predavao je iste predmete na kolegiju "Salvatore" u Buenos Airesu. Od 1967. do 1970. studirao je teologiju na Teološkom fakultetu kolegija "San José" u San Miguelu.
Za svećenika je zaređen 13. prosinca 1969. godine, a unutar Družbe Isusove proveo je svoj treći probandat 1970. - 1971. u Alcali de Henares u Španjolskoj, te je 22. travnja 1973. položio svoje doživotne zavjete. Bio je magister novaka u Villa Barilari u San Miguelu (1972. - 1973.), profesor na Teološkom fakultetu, konzultor u svojoj Provinciji te rektor kolegija. Za provincijala Argentine izabran je 31. srpnja 1973. i tu je službu obnašao šest godina.
Između 1980. i 1986. godine bio je rektor kolegija i Filozofskoga i teološkog fakulteta u istoj kući, te župnik u biskupiji San Miguel.
U ožujku 1986. pošao je u Njemačku kako bi ondje dovršio rad na svojoj doktorskoj disertaciji, nakon čega su ga poglavari smjestili u kolegij "Salvatore" odakle je premješten u crkvu Družbe Isusove u gradu Córdobi, gdje je obnašao službu duhovnika i ispovjednika.
Sveti Ivan Pavao II. imenovao ga je 20. svibnja 1992. pomoćnim biskupom Buenos Airesa, a 27. lipnja iste godine primio je u katedrali u Buenos Airesu biskupski red po rukama kardinala Antonija Quarracina. Suzareditelji su bili apostolski nuncij Ubaldo Calabresi i biskup Mercedes-Lujana Emilio Ognjenović.
Nadbiskupom koadjutorom Buenos Airesa imenovan je 3. lipnja 1997., a 28. veljače 1998., nakon smrti kardinala Qarracina, naslijedio ga je u nadbiskupskoj službi.
Kao nadbiskup putovao je javnim prijevoznim sredstvima, a umjesto biskupske palače, stanovao je u iznajmljenom stanu, te si je zaslužio nadimak "kardinal siromašnih". Govori latinski, španjolski, talijanski, a služi se i njemačkim, francuskimi engleskim jezikom.
Kardinalska konklava izabrala je Jorgea Maria Bergoglia za papu (266. po redu) 13. ožujka 2013. godine. On je prvi papa iz Latinske Amerike, prvi s južne polutke, prvi papa isusovac i prvi papa koji je uzeo novo papinsko ime nakon točno 1100 godina.
Poznat je i kao dobar kuhar, ljubitelj opere, prijatelj grčke klasike, Shakespearea i Dostojevskoga te kao dobar plivač, premda od djetinjstva ima poteškoća s plućima. Naime, u mladosti je imao infekciju zbog koje su mu liječnici morali odstraniti jedno plućno krilo. U Argentini je poznat i kao veliki ljubitelj nogometa.
Papa Franjo daje naglasak na Božje milosrđe, brigu za siromašne i predanost međuvjerskom dijalogu. Zaslužan je za manje formalan pristup papinstvu od njegovih prethodnika, primjerice bira boraviti u Domu Sv. Marte, radije nego u papinskim apartmanima Apostolske palače, koje su koristili njegovi prethodnici.
Osim toga, s obzirom na to da je isusovac i njeguje ignacijansku estetiku, izabire jednostavnije crkveno ruho s manje ukrasa, odabire srebro umjesto zlata za njegov papinski prsten, a ima isti križ na prsima, koji je imao i kao kardinal. Zalaže se da Crkva bude otvorenija i dobrodošlija. Protivi se neobuzdanome kapitalizmu, marksizmu i marksističkoj inačici teologije oslobođenja.
Papa Franjo održava tradicionalni pogled u vezi pobačaja, eutanazije, kontracepcije, braka, ređenja žena, i svećeničkog celibata. On se protivi konzumerizmu, neodgovornom razvoju, a podržava poduzimanje radnji u vezi klimatskih promjena, o čemu je napisao encikliku Laudato si '.
Roditelji su mu bili talijanski doseljenici, te papa ima i argentinsko i talijansko državljanstvo.
Diplomirao je kemijsku tehnologiju, no poslije se odlučio za svećenički poziv te stupio u bogosloviju. U novicijat Družbe Isusove stupio je 11. ožujka 1958. godine. Humanističke studije završio je u Čileu, a 1963., po povratku u Buenos Aires, završio je filozofiju na Filozofskom fakultetu kolegija "San José" u San Miguelu.
Sljedeće dvije godine predavao je književnosti i psihologiju na kolegiju "Immacolata" u Santa Feu, a 1966. predavao je iste predmete na kolegiju "Salvatore" u Buenos Airesu. Od 1967. do 1970. studirao je teologiju na Teološkom fakultetu kolegija "San José" u San Miguelu.
Za svećenika je zaređen 13. prosinca 1969. godine, a unutar Družbe Isusove proveo je svoj treći probandat 1970. - 1971. u Alcali de Henares u Španjolskoj, te je 22. travnja 1973. položio svoje doživotne zavjete. Bio je magister novaka u Villa Barilari u San Miguelu (1972. - 1973.), profesor na Teološkom fakultetu, konzultor u svojoj Provinciji te rektor kolegija. Za provincijala Argentine izabran je 31. srpnja 1973. i tu je službu obnašao šest godina.
Između 1980. i 1986. godine bio je rektor kolegija i Filozofskoga i teološkog fakulteta u istoj kući, te župnik u biskupiji San Miguel.
U ožujku 1986. pošao je u Njemačku kako bi ondje dovršio rad na svojoj doktorskoj disertaciji, nakon čega su ga poglavari smjestili u kolegij "Salvatore" odakle je premješten u crkvu Družbe Isusove u gradu Córdobi, gdje je obnašao službu duhovnika i ispovjednika.
Sveti Ivan Pavao II. imenovao ga je 20. svibnja 1992. pomoćnim biskupom Buenos Airesa, a 27. lipnja iste godine primio je u katedrali u Buenos Airesu biskupski red po rukama kardinala Antonija Quarracina. Suzareditelji su bili apostolski nuncij Ubaldo Calabresi i biskup Mercedes-Lujana Emilio Ognjenović.
Nadbiskupom koadjutorom Buenos Airesa imenovan je 3. lipnja 1997., a 28. veljače 1998., nakon smrti kardinala Qarracina, naslijedio ga je u nadbiskupskoj službi.
Kao nadbiskup putovao je javnim prijevoznim sredstvima, a umjesto biskupske palače, stanovao je u iznajmljenom stanu, te si je zaslužio nadimak "kardinal siromašnih". Govori latinski, španjolski, talijanski, a služi se i njemačkim, francuskimi engleskim jezikom.
Kardinalska konklava izabrala je Jorgea Maria Bergoglia za papu (266. po redu) 13. ožujka 2013. godine. On je prvi papa iz Latinske Amerike, prvi s južne polutke, prvi papa isusovac i prvi papa koji je uzeo novo papinsko ime nakon točno 1100 godina.
Poznat je i kao dobar kuhar, ljubitelj opere, prijatelj grčke klasike, Shakespearea i Dostojevskoga te kao dobar plivač, premda od djetinjstva ima poteškoća s plućima. Naime, u mladosti je imao infekciju zbog koje su mu liječnici morali odstraniti jedno plućno krilo. U Argentini je poznat i kao veliki ljubitelj nogometa.
Papa Franjo daje naglasak na Božje milosrđe, brigu za siromašne i predanost međuvjerskom dijalogu. Zaslužan je za manje formalan pristup papinstvu od njegovih prethodnika, primjerice bira boraviti u Domu Sv. Marte, radije nego u papinskim apartmanima Apostolske palače, koje su koristili njegovi prethodnici.
Osim toga, s obzirom na to da je isusovac i njeguje ignacijansku estetiku, izabire jednostavnije crkveno ruho s manje ukrasa, odabire srebro umjesto zlata za njegov papinski prsten, a ima isti križ na prsima, koji je imao i kao kardinal. Zalaže se da Crkva bude otvorenija i dobrodošlija. Protivi se neobuzdanome kapitalizmu, marksizmu i marksističkoj inačici teologije oslobođenja.
Papa Franjo održava tradicionalni pogled u vezi pobačaja, eutanazije, kontracepcije, braka, ređenja žena, i svećeničkog celibata. On se protivi konzumerizmu, neodgovornom razvoju, a podržava poduzimanje radnji u vezi klimatskih promjena, o čemu je napisao encikliku Laudato si '.
