Posljednji parlamentarni izbori će upamćeni ostati po barem tri detalja – po relativnoj pobjedi nacionalista, krahu SDP-a i Lijanovića te, na koncu, po političkom pozicioniranju Demokratske fronte, koja je u svojem kartonu tik pred izbore bilježila tek godinu i “kusur” postojanja.
Dosta od onog što se na izborima dogodi je, ruku na srce, očekivano – ponešto, međutim, pošteno govoreći, i nije. Nije, primjerice, i prije pola godine – i prije godinu dana ako već hoćete – posebno velika mudrost bila predvidjeti pad rejtinga Narodne stranke Radom za boljitak. Ali, nije realno bilo kalkulirati i mogućnost da pad bude takav kakav se dogodi – da je broj osvojenih glasova pao na tek dvadesetak posto onih od prije četiri godine.
Odgovornosti za to se, dakako, osloboditi ne može stranački vrh. Jer, ono što je prethodne tri-četiri godine činjeno nije moglo ostati i bez negativnog odjeka. Ali, što jest jest, kola nizbrdo im nisu gurali samo birači. Put u ambis je, dapače, potpomoglo i uhićenje prvih ljudi stranke. Koje se, zašto ne reći i to, događalo u vrijeme i na način da se teško oteti dojmu kako je zbog izbora – i kalkulacije da može utjecati na okretanje leđa birača – i izvedeno.
Katarza ili…?
Slobodni pad je, potom, iskusio i SDP – a i on je bio očekivan. Da će se pad, kao odgovor na okretanje leđa i stranačkom i izbornom programu od prije četiri godine, dogoditi, u više navrata sam, uostalom, i osobno pisao. Za lokalne sam izbore, tako, procjenjivao kako bi SDP mogao doživjeti doslovno prepolovljavanje potpore birača – i to se gotovo pa i dogodilo.
Zadnjih godinu dana bih se, potom, procjenjujući izglede SDP-a na parlamentarnim izborima, imao običaja i ironično “kladiti” – da sam mu svaki glas iznad stotinu tisuća spreman i pojesti. Oni, koji su o mojim procjenama morali razmišljati, nisu me, očito, previše ozbiljno doživljavali. Naprotiv, izmišljali su razloge mojoj “zloći” prema ideji kojoj i sam pripadam. No, u konačnici pad je bio radikalniji nego što je itko ozbiljan mogao vjerovati.
Ali, sve to vrijeme sklon sam bio tezi kako radikalan poraz ne treba shvaćati kao “smak svijeta”. Dapače, jedino on može biti u funkciji unutarstranačke katarze – okretanja leđa ideološkom revizionizmu i vraćanja vrijednostima socijaldemokratske tradicije. Može li se ta vrsta procesa predvidjeti u bliskoj budućnosti – tijekom idućih mjeseci, primjerice? Takvom razvoju događaja bih, priznajem, i sam pljeskao.
No, pogrešno bi bilo i ustvrditi kako je on neupitan. Naprotiv. Prethodnih je dana – na Predsjedništvu, pa i Glavnom odboru SDP-a – bilo verbalnog puškaranja. Ako je, međutim, temeljem toga suditi, na katarzu će se još pričekati. Uzmaći bi, istina, mogao za sunovrat najzaslužniji. Ali, moglo bi biti da je i to dio proigranog scenarija poglavice i klonova kojima se okružio – i da je i dalje primaran cilj zadržavanje primata “tehnologa” i reketaša s prostora sarajevske čaršije. U prilog tome, uostalom, svjedoči i poraz tuzlanske, najjače organizacije na Glavnom odboru ove stranke.
U svakom slučaju, priča o SDP-u bi se mogla odvijati u svakojakim nastavcima – i njoj ću se, ne dvojim, vraćati i idućih mjeseci, možda i godina.
Kako do većine?
Izbori su, međutim, u orbitu izbacili i još jednu političku stranku – Demokratsku frontu, koja je, u izborima za državni Parlament, druga po snazi na prostoru Federacije. Na stranku, i na lidera joj, u predizbornoj kampanji je odapinjana većina otrovnih strelica iz sestrinske joj stranke – SDP-a.
Znalo se, naime, da će joj komšićevci preoteti najznačajniji dio biračkoga tijela. Razloga za bijes, međutim, nije bilo. Jer, da ne bi frontovaca, glasovi bi se izgubili drugdje – ili u povećanoj apstinenciji ili u okretanju strankama izvan lijevog političkog spektra. Hoću reći, za političku ljevicu je, barem što se ovih izbora tiče, sreća da se Demokratska fronta pojavila. Da nije, njezin udio u biračkom tijelu bi bio i ispod desetak posto. A to je, ruku na srce, izvan svakog rezona – ali i najuvjerljiviji dokaz o tome što je Lagumdžijina “ljevica” činila.
Na koncu, posljednje izbore je obilježila i relativna pobjeda nacionalista – zbog koje građanima BiH u izbornoj noći “čestitah” povratak u devedesetu. Uz dodatak, doduše, da im ne želim reprizu i godina nakon toga – iako, ni tu vrstu scenarija, istina u nešto blažoj formi, ne treba isključivati.
Pobjede su, dakako, svjesni i lideri nacionalnih “perjanica” – i stoga obećavaju kako će vlast biti sastavljena u rekordno kratkom roku, čak do konca godine. Ne vjerujem, međutim, da će sve to ići glatko. Pobjednicima je, tako barem kažu, do stabilnih većina – a do njih je, po mojem sudu, ako su uopće moguće, i dug i trnovit put. I može trajati puno duže od mjesec-dva kojima se operira – duže čak nego i prije četiri godine. U prilog tome, uostalom, govore i neki fakti.
Republika Srpska je, zar to uopće treba dokazivati, politički doslovno bipolarizirana. I, neovisno o tome što se u eter plasira, ostaje nepoznanica tko će u konačnici vlašću “omastiti brke” – i na razini entiteta i na razini države. Dodik je “siguran” da će to biti njegov koalicijski savez – Savez za promjene, opet, da će sljedeće četiri godine procese diktirati stranke koje ga čine. Može se, dakako, dogoditi i jedno i drugo. Isključiti, na koncu, ne treba ni mogućnost svojevrsne kohabitacije – da u entitetu “banči” jedna, u državi druga politička grupacija.
Federacija nepoznanica
Federacija je, što se mene tiče, još veća nepoznanica. Jer, u njoj je mogućnost kombinacija neusporedivo veća. U javnom prostoru se, istina, operira s onima koje se doimaju najvjerojatnijima. Pri tome, princip je – SDA, HDZ i još netko. Uz dodatak, razumije se, da je taj netko, po utjecaju dakako, jedna od dviju, nakon SDA najsnažnijih političkih stranaka – Demokratska fronta, odnosno Stranka za bolju budućnost.
Ne sporim, doduše, da je takav scenarij moguć – pa i, ako već hoćete, najvjerojatniji. Ali, nisam posve siguran da Izetbegovića i Čovića u snu ponekad ne probudi i strah od drugih scenarija – čiju mogućnost, iako se njima u javnosti ne operira, također ne treba ignorirati. Krajnje pojednostavljeno, stranke kojima kormilare u federalni Parlament – a o tome ovisi i priča o državnoj razini – unose 42 mandata. Do natpolovične većine, hoću reći, bošnjačko-hrvatskom dvojcu nedostaje osam ruku – do stabilne većine i značajno više. Mogu li ih namiriti?
Ne dvojim da je prvi cilj, granica od 50 mandata, dostižan. Sa stabilnom bi većinom, međutim, moglo biti problema. Ali, i što se tiče minimuma za sjedanje u stolice vlasti, isključiti ne treba mogućnost iznenađenja. Tko zna – možda ustrajavanje na maksimalističkim zahtjevima “ekskluzivnih zaštitnika” Hrvata i Bošnjaka, a ono bi – barem cijeni li se po prvim postizbornim istupima lidera HDZ-a – moglo obilježiti tjedne i mjesece pred nama, pokrene i alternativne scenarije, traganje za nekom drugom vrstom parlamentarne većine prije svega. A, dogodi li se to na razini Federacije, vrag je šalu odnio i u vezi s računicama o formiranju državnoga Parlamenta – i izvršne vlasti na razini države, dakako.
Isključiti, krajnje pojednostavljeno, ne treba ni mogućnost da relativni pobjednici – iako su sudovi o tome tko su relativni pobjednici, budući da je HDZ, i po osvojenim glasovima i po dobivenim mandatima, tek četvrta politička stranka Federacije, jako problematični – dođu u nimalo veselu situaciju.
Da se, recimo, koliko sutra, na sonu ima da su dvije političke stranke, SDA i HDZ, dobile izbore, a izgubile vlast. Moći će zbog toga, koliko im volja, dizati prašinu, ali takva mogućnost nije u suprotnosti ni s Ustavom ni s Izbornim zakonom. A to, onda, znači da je ni kao scenarij ne treba isključivati. Potpuno suprotno – ona je, iako ne kao ona u kojoj je dvojac SDA – HDZ glavni politički kormilar – i u realnom životu također moguća.
abcportal.info
Dosta od onog što se na izborima dogodi je, ruku na srce, očekivano – ponešto, međutim, pošteno govoreći, i nije. Nije, primjerice, i prije pola godine – i prije godinu dana ako već hoćete – posebno velika mudrost bila predvidjeti pad rejtinga Narodne stranke Radom za boljitak. Ali, nije realno bilo kalkulirati i mogućnost da pad bude takav kakav se dogodi – da je broj osvojenih glasova pao na tek dvadesetak posto onih od prije četiri godine.
Odgovornosti za to se, dakako, osloboditi ne može stranački vrh. Jer, ono što je prethodne tri-četiri godine činjeno nije moglo ostati i bez negativnog odjeka. Ali, što jest jest, kola nizbrdo im nisu gurali samo birači. Put u ambis je, dapače, potpomoglo i uhićenje prvih ljudi stranke. Koje se, zašto ne reći i to, događalo u vrijeme i na način da se teško oteti dojmu kako je zbog izbora – i kalkulacije da može utjecati na okretanje leđa birača – i izvedeno.
Katarza ili…?
Slobodni pad je, potom, iskusio i SDP – a i on je bio očekivan. Da će se pad, kao odgovor na okretanje leđa i stranačkom i izbornom programu od prije četiri godine, dogoditi, u više navrata sam, uostalom, i osobno pisao. Za lokalne sam izbore, tako, procjenjivao kako bi SDP mogao doživjeti doslovno prepolovljavanje potpore birača – i to se gotovo pa i dogodilo.
Zadnjih godinu dana bih se, potom, procjenjujući izglede SDP-a na parlamentarnim izborima, imao običaja i ironično “kladiti” – da sam mu svaki glas iznad stotinu tisuća spreman i pojesti. Oni, koji su o mojim procjenama morali razmišljati, nisu me, očito, previše ozbiljno doživljavali. Naprotiv, izmišljali su razloge mojoj “zloći” prema ideji kojoj i sam pripadam. No, u konačnici pad je bio radikalniji nego što je itko ozbiljan mogao vjerovati.
Ali, sve to vrijeme sklon sam bio tezi kako radikalan poraz ne treba shvaćati kao “smak svijeta”. Dapače, jedino on može biti u funkciji unutarstranačke katarze – okretanja leđa ideološkom revizionizmu i vraćanja vrijednostima socijaldemokratske tradicije. Može li se ta vrsta procesa predvidjeti u bliskoj budućnosti – tijekom idućih mjeseci, primjerice? Takvom razvoju događaja bih, priznajem, i sam pljeskao.
No, pogrešno bi bilo i ustvrditi kako je on neupitan. Naprotiv. Prethodnih je dana – na Predsjedništvu, pa i Glavnom odboru SDP-a – bilo verbalnog puškaranja. Ako je, međutim, temeljem toga suditi, na katarzu će se još pričekati. Uzmaći bi, istina, mogao za sunovrat najzaslužniji. Ali, moglo bi biti da je i to dio proigranog scenarija poglavice i klonova kojima se okružio – i da je i dalje primaran cilj zadržavanje primata “tehnologa” i reketaša s prostora sarajevske čaršije. U prilog tome, uostalom, svjedoči i poraz tuzlanske, najjače organizacije na Glavnom odboru ove stranke.
U svakom slučaju, priča o SDP-u bi se mogla odvijati u svakojakim nastavcima – i njoj ću se, ne dvojim, vraćati i idućih mjeseci, možda i godina.
Kako do većine?
Izbori su, međutim, u orbitu izbacili i još jednu političku stranku – Demokratsku frontu, koja je, u izborima za državni Parlament, druga po snazi na prostoru Federacije. Na stranku, i na lidera joj, u predizbornoj kampanji je odapinjana većina otrovnih strelica iz sestrinske joj stranke – SDP-a.
Znalo se, naime, da će joj komšićevci preoteti najznačajniji dio biračkoga tijela. Razloga za bijes, međutim, nije bilo. Jer, da ne bi frontovaca, glasovi bi se izgubili drugdje – ili u povećanoj apstinenciji ili u okretanju strankama izvan lijevog političkog spektra. Hoću reći, za političku ljevicu je, barem što se ovih izbora tiče, sreća da se Demokratska fronta pojavila. Da nije, njezin udio u biračkom tijelu bi bio i ispod desetak posto. A to je, ruku na srce, izvan svakog rezona – ali i najuvjerljiviji dokaz o tome što je Lagumdžijina “ljevica” činila.
Na koncu, posljednje izbore je obilježila i relativna pobjeda nacionalista – zbog koje građanima BiH u izbornoj noći “čestitah” povratak u devedesetu. Uz dodatak, doduše, da im ne želim reprizu i godina nakon toga – iako, ni tu vrstu scenarija, istina u nešto blažoj formi, ne treba isključivati.
Pobjede su, dakako, svjesni i lideri nacionalnih “perjanica” – i stoga obećavaju kako će vlast biti sastavljena u rekordno kratkom roku, čak do konca godine. Ne vjerujem, međutim, da će sve to ići glatko. Pobjednicima je, tako barem kažu, do stabilnih većina – a do njih je, po mojem sudu, ako su uopće moguće, i dug i trnovit put. I može trajati puno duže od mjesec-dva kojima se operira – duže čak nego i prije četiri godine. U prilog tome, uostalom, govore i neki fakti.
Republika Srpska je, zar to uopće treba dokazivati, politički doslovno bipolarizirana. I, neovisno o tome što se u eter plasira, ostaje nepoznanica tko će u konačnici vlašću “omastiti brke” – i na razini entiteta i na razini države. Dodik je “siguran” da će to biti njegov koalicijski savez – Savez za promjene, opet, da će sljedeće četiri godine procese diktirati stranke koje ga čine. Može se, dakako, dogoditi i jedno i drugo. Isključiti, na koncu, ne treba ni mogućnost svojevrsne kohabitacije – da u entitetu “banči” jedna, u državi druga politička grupacija.
Federacija nepoznanica
Federacija je, što se mene tiče, još veća nepoznanica. Jer, u njoj je mogućnost kombinacija neusporedivo veća. U javnom prostoru se, istina, operira s onima koje se doimaju najvjerojatnijima. Pri tome, princip je – SDA, HDZ i još netko. Uz dodatak, razumije se, da je taj netko, po utjecaju dakako, jedna od dviju, nakon SDA najsnažnijih političkih stranaka – Demokratska fronta, odnosno Stranka za bolju budućnost.
Ne sporim, doduše, da je takav scenarij moguć – pa i, ako već hoćete, najvjerojatniji. Ali, nisam posve siguran da Izetbegovića i Čovića u snu ponekad ne probudi i strah od drugih scenarija – čiju mogućnost, iako se njima u javnosti ne operira, također ne treba ignorirati. Krajnje pojednostavljeno, stranke kojima kormilare u federalni Parlament – a o tome ovisi i priča o državnoj razini – unose 42 mandata. Do natpolovične većine, hoću reći, bošnjačko-hrvatskom dvojcu nedostaje osam ruku – do stabilne većine i značajno više. Mogu li ih namiriti?
Ne dvojim da je prvi cilj, granica od 50 mandata, dostižan. Sa stabilnom bi većinom, međutim, moglo biti problema. Ali, i što se tiče minimuma za sjedanje u stolice vlasti, isključiti ne treba mogućnost iznenađenja. Tko zna – možda ustrajavanje na maksimalističkim zahtjevima “ekskluzivnih zaštitnika” Hrvata i Bošnjaka, a ono bi – barem cijeni li se po prvim postizbornim istupima lidera HDZ-a – moglo obilježiti tjedne i mjesece pred nama, pokrene i alternativne scenarije, traganje za nekom drugom vrstom parlamentarne većine prije svega. A, dogodi li se to na razini Federacije, vrag je šalu odnio i u vezi s računicama o formiranju državnoga Parlamenta – i izvršne vlasti na razini države, dakako.
Isključiti, krajnje pojednostavljeno, ne treba ni mogućnost da relativni pobjednici – iako su sudovi o tome tko su relativni pobjednici, budući da je HDZ, i po osvojenim glasovima i po dobivenim mandatima, tek četvrta politička stranka Federacije, jako problematični – dođu u nimalo veselu situaciju.
Da se, recimo, koliko sutra, na sonu ima da su dvije političke stranke, SDA i HDZ, dobile izbore, a izgubile vlast. Moći će zbog toga, koliko im volja, dizati prašinu, ali takva mogućnost nije u suprotnosti ni s Ustavom ni s Izbornim zakonom. A to, onda, znači da je ni kao scenarij ne treba isključivati. Potpuno suprotno – ona je, iako ne kao ona u kojoj je dvojac SDA – HDZ glavni politički kormilar – i u realnom životu također moguća.
abcportal.info
