Čuvarica čiji su štit činili ljudski životi, u prvom redu oni najodaniji koji su pali u borbama, a onda i životi svih vas koji ste bili dio toga, sve to vidjeli, osjetili na vlastitoj koži i proživjeli. Uz pale branitelje, sudjelovali ste rame uz rame, lili krv, gubili dijelove tijela, bili ranjavani kako na tijelu tako i na duši.
Nije tada bilo lako nositi oružje jer ono ubija, a čovjek nije stvoren da život uništava već da ga poštuje, njeguje i štiti. Mnogi ste na bojišnicama gledali smrt ravno u oči i bili suočeni sa strahom da sami izgubite vlastiti život. Ostavilo je to traga prvenstveno na vama ali i svima nama koji smo bili dio toga. Sa strepnjom smo gledali u vas kad otvorite vrata kuće ili župnog stana i pitali se prije nego izustite ime palog suborca: Bože kome ćemo danas moliti opijelo, koga danas predati crnoj zemlji? Svi smo strepili od tragičnih vijesti. A zamislite tek agonije majki kad su ispraćale sinove na bojišta s hladnom zebnjom oko srca i žarkom molitvom: Bože samo da to ne bude zadnji ispraćaj. A mnogima je bio zadnji. I kako od svega toga ne zadobiti rane na duši?
Rat je potrajao četiri godine i hvala Bogu završio. Nakon rata, taman kad smo pomislili: E sad imamo mir, slobodu, sad ćemo raditi i živjeti od plodova svoga rada, odjednom nove traume: nema posla, nema rada. Mora se ostaviti ono što se krvlju obranilo i poći trbuhom za kruhom u svijet. Mnogi odoše.
Pitate se: Koga kriviti za to? I vjerojatno mislite- vlast. Jedno je sigurno: obični, mali čovjek najmanje je kriv za sve. Ali ako ćemo ikog optuživati onda neka svatko krene od sebe. Kakva god vlast jest, sami smo je, između nas, izabrali, i onu sada i onu prije i onu koja će doći. Mislite da će ti u budućnosti biti bolji? Ili da ću ja biti bolji ako mi zapadne, ako me izaberu. Neću i ne mogu biti bolji dok god ne promijenim svoje srce. Jer ljudi gladni vlasti misle prvenstveno na sebe, kako podebljat svoj novčanik ili bankovni konto. Uopće ne misle na opće dobro sviju i uopće ne misle koliko vlast može udariti u glavu, zaslijepiti čovjeka i izobličiti ga do neprepoznatljivosti.
Da je dobro vladati čovjekom, Bog bi prvi vladao i ne bi nam dao slobodu duha i slobodu odlučivanja. Jer sami odlučujemo hoćemo li biti dobri ili loši, a samim time biramo svoju vječnost ili svoju propast. Da je dobro vladati čovjekom Isus bi to izabrao prije 2000. godina kad je mogao prihvatiti ponudu Sotone i ovladati čovjekom i svijetom. Trebao je za to učiniti samo jedan jedini poklon. Ali ne, Isus nije došao vladati čovjekom, nego ga osloboditi. Nije došao pokloniti se začetniku grijeha Sotoni, već ga pobijediti. Došao je osloboditi čovjeka od pohlepe i želje za vladanjem nad drugim čovjekom.
Mnogi se ministri i vlastodršci ponašaju kao mali bogovi, a možda i ne razmišljaju da riječ „ministrare“ znači služiti. Ako je Isus služio drugima, moramo i mi služiti ako želimo zadobiti vječnost koju nam je obećao! I znajmo da samo poštenim životom, radom i vladanjem možemo doći u vječnost. Naši branitelji su nam krvlju omogućili da u slobodi i miru možemi ići prema tom cilju- prema vječnosti. Stoga, ne smijemo zaboraviti da je to naš najvažniji cilj. Ako to zaboravimo, promašit ćemo život.
Zato oni koji su na vlasti neka se ponašaju kao da to nisu, odnosno neka umjesto vladanja ponizno služe čovjeku. A oni koji nisu na vlasti neka se sjete da nije jednostavno voditi društvo i upravljati drugima i neka svojim molitvama i poštenim radom pomognu one koji upravljaju. Kad bi se ponašali tako, svijet bi se brzo promijenio. Nestale bi podjele na one koji se, u svom izobilju, ubijaju od besmisla jer imaju sve što požele i na one druge koji u svojoj neimaštini doslovce umiru željni svega.
Pomislit ćete da je ovaj govor čista utopija. Naravno da je utopija jer utopija znači idealno stanje, a Isus nije ništa drugo nego ideal koji treba slijediti i uz kojeg čovjek ima jedinu šansu postati bolji. Kad ovoga postanemo svjesni, počet ćemo rasti u kršćane koji mijenjaju prvo sebe, a onda i svijet.
Put Isusa Krista u isto je vrijeme i lagan i težak. Lagan je ako samo promatramo dobra djela drugih ljudi- jer lako je biti promatrač, a težak kad se sami trebamo pokrenuti na dobra djela koja od nas traže žrtvu.
Svjedoči nam to novi Papa Franjo koji Crkvenu vlast i vladanje poima na novi način, baš onako kako je to činio sv. Franjo Asiški- služeći najmanjima i najpotrebnijima.
Svi se mi divno slažemo da je Papin čin bio i radikalan i progresivan kad je odbio crvene cipele i zlatni križ (svojevrsne simbole Papinske vlasti) i kad se umjesto u Papamobilu odvezao s ostalima u autobusu. Slažemo se da je lijepo kad to učini netko drugi, ali da se ja odreknem svojih povlastica, paušala, dnevnica, vožnje svojim službenim vozilom ili svog skupocjenog odijela, niti ne pomišljam. Mene se to ne tiče, za mene to ne važi. Ja ću možda i dati štogod od svog suviška sirotinji, ali u dnevnice i odijelo mi ne diraj! U auto, Bože sačuvaj! Ni ne pomišljaj!
Mnogi misle da se jedino svećenici trebaju odricati i rasti u poniznosti.
Međutim, ovaj svijetli primjer Pape uz nas svećenike i redovnike morate slijediti i vi koji ste najvažniji dio Crkve Kristove. Posebice oni koji vladaju. Najgore je ako mislimo da se drugi trebaju mijenjati, a da ja mogu ostati kakav jesam, jer sam dobar. Dok god budem tako razmišljao bit će mi status quo- stanje kakvo jest, jer sam zarobljen u sebe.
Uzalud je milion ratova i žrtava dok svatko u svojoj osobnoj borbi ne oslobodi sebe od sebe. Sebe sraslog za svoj grijeh- oholost, pohlepu, želju za vladanjem i dominacijom nad drugim. Bez tog oslobođenja nema istinskog ljudskog pomaka i sve je samo beskorisno basanje u krug.
Mogu se nama neka današnja društva činiti napredna i poželjna za život ali ako u njima postoji izrabljivanje i bogaćenje jednih na račun drugih, ona će propasti kao i sva druga carstva do sada. Može se, jedno vrijeme, uživat u nepravedno stečenom blagu, ali svemu dođe kraj. Zato sve što činiš ponovi sebi po sto puta: MEMENTO MORI- sjeti se smrti! Jednom nam je doći pred lice Stvoritelja i položiti račune! Može to biti već danas, sutra, za 10, 20 ili 50 godine, svejedno, ali taj čas nam svima sjedi za vratom i upozorava nas na vječnost koju možemo zadobiti ili ne daj Bože izgubiti.
Isus nam je pokazao Put svojim Životom. Na nama je slijediti ga da bi živjeli u pravoj i jedinoj Istini.
Ali, ne mislimo da ga slijedimo tako što katkad dođemo na misu, odslušamo propovijed, složimo se ili ne složimo s pratrom, malo se zapitamo i onda svako po svom. Isusa moramo slijediti i u crkvi, i u obitelji, i na poslu, i u kafiću, i na plaži i u garaži kako kaže jedan mudri propovjednik.
Moramo se trgnuti od svog dosadašnjeg ponašanja i besplodne ustajalosti jer to nije kršćanstvo na koje nas Isus poziva. Moramo se odvažiti dati sebe za druge. Da su naši branitelji štedili sebe ne bi nikad otišli u boj. Oni su dali živote u boju, a mi ih možemo dati u miru žrtvujući se nesebično jedni za druge. Takvu borbu Bog neizmjerno cijeni i očekuje od nas. Zato je i rekao da nema veće ljubavi nego dati život svoj za druge.
Samo ako oslobodimo sebe od sebe bit ćemo spremni za tu novu borbu- za brata čovjeka i tako postat baštinici Kraljevstva Božjeg za koje je Isus prolio Presvetu Krv kako bi nas u njega uveo.
Samo tada neće biti uzaludna ni krv palih branitelja koji su nam omogućili slobodu, da sve ovo možemo u miru poslušati i o svemu u miru promisliti. Amen!
Don Franjo Ivandić
