Rama je vrlo star i od pamtivijeka naseljen kraj. Ramljaci s ponosom govore i dokazuju na svoj način da je ovdje bio raj zemaljski. Ondje je zelena, dolina s četiri rijeke: izvor Rame, Buk, Krupić i rječica Slatina koja izvire u selu Ripci. Vele da se Rama spominje i u Svetom pismu, ali kao zemlja jauka i plača
Fra Ljubo Lucić / Svjetlo riječi
Vijest o Rami i njezino ime prvi su razglasili madžarski kraljevi. U svoj kraljevski naslov uzeli su i ime REX RAMAE (kralj Rame). Tako je kralj Koloman godine 1102. u svoj naslov mjesto Bosne uzeo Ramu a njegovi su ga nasljednici u tome marljivo slijedili iako nikad nisu bili gospodari ni cijele Bosne ni Rame.
Po rijeci Rami dobio je ime jedan kraj na razmeđu Bosne i Hercegovine. Njega su konačno dodijelili Hercegovini iako se stanovništvo, osim nekoliko doseljenih hercegovačkih obitelji, smatralo i smatra Bosancima. Danas više nema rijeke Rame. Na njezinom je gornjem toku napravljeno veliko umjetno Ramsko jezero a njezin središnji tok ide kroz tunel do hidroelektrane pokraj Marine pećine, odakle voda ulazi neposredno u Jablaničko jezero i tako ga koliko-toliko obogati vodom.
Raj zemaljski
Rama je inače vrlo star i od pamtivijeka naseljen kraj. Ramljaci s ponosom govore i dokazuju na svoj način da je ovdje bio raj zemaljski. Ondje je zelena, dolina s četiri rijeke: izvor Rame, Buk, Krupić i rječica Slatina koja izvire u selu Ripci. Vele da se Rama spominje i u Svetom pismu, ali kao zemlja jauka i plača. Rama je imala svoje stanovnike još iz Abrahamova vremena. Još iz neolita, a posebno iz brončanog doba u selu Varvari pokraj izvora Rame postoji gradinsko naselje zbijenog tipa u kojemu su stanovali nosioci tzv. vučedolske kulture. Ondje je Velika gradina, »jedno od, za sada, najvažnijih naselja bronzanog doba« u ovom dijelu Bosne (kako stoji u Praistoriji jugoslovenskih zemalja, bronzano doba, ANUBiH IV, 259, Sarajevo, 1983).
Industrija u Rami prije
Drevni Ramljaci u Velikoj gradini gradili su dosta udobne kuće (7×4 m) pobivši u zemlju vertikalne stupove i popunivši zidove oblicama te ih oblijepivši zemljom. Pod su pravili od nabijene gline. Njihove su kuće imale najmanje dvije prostorije, a u njima je bila kalotna peć. Starije stanovništvo današnje Rame može u tim kućama prepoznati svoje kuće kakve su bile pravljene sve dok se nisu počele dizati ove moderne i udobne koje se dižu svuda gdje su industrijalizacija i novo doba naučili ljude novim i ljepšim načinima gradnje.
Ovi su se drevni Ramljaci bavili podjednako ratarstvom i stočarstvom, a ponekad i lovom. Takav se način preživljavanja zadržao u Rami sve do naših dana. Inače su gradinski prastanovnici imali bogatu »tvornicu« lonaca i vrlo razvijenu radionicu brončanog oružja, oruđa, ukrasnih i magijskih predmeta. U Varvari su nađeni kalupi za lijevanje predmeta od bronce koji su služili za upotrebu u domaćinstvu i trgovini. Od nestanka te tvornice u Rami se industrija pojavila tek prije nekoliko godina kad je UNIS otvorio na Šćitu Tvornicu za izradu dijelova za bicikle.
Ne zna se točno kad su Rimljani došli u Ramu, ali su u Varvari imali svoj municipij (gradsko naselje) Bistue Vetus i živjeli su na visokoj razini što svjedoče ostaci vodovodnih cijevi. Kršćani su ondje u 4. i 5. stoljeću imali svoju crkvu-baziliku. Vele da je bila posvećena svetoj Barbari pa se odatle izvodi i ime Varvara.
Nije poznato ni kad su se Slaveni pojavili u Rami, ali su i oni naselili ovaj kraj i imali svoje gradove. Jedan se takav nalazio u Prozoru i ostao prilično sačuvan dok Talijani za vrijeme rata nisu uzeli njegovo kamenje za svoje bunkere koji im ipak nisu puno pomogli jer su za vrijeme IV. ofanzive bili protjerani i iz njih i iz čitave Rame.
Franjevci u Rami više od 500 godina
Franjevački povjesničari znaju da se fratarski samostan u Rami prvi put spominje 1493. godine. Morao je biti podignut prije dolaska Turaka, jer oni nisu dizali nego rušili samostane, a ovaj posebno i u više navrata. Iz ovog su samostana u to vrijeme fratri pastorizirali Duvno, Livno, Skoplje (gornjovakufska i bugojanska kotlina), Cetinu i Zagorje sve do rijeke Krke. Povijesne podatke o Rami nalazimo u djelima fra Jeronima Vladića (Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Zagreb 1882, „Urežnjaci iz Rame“, almanah Hrvatska duša 1924.). Samostan i crkva bili su prvi put zapaljeni 4. siječnja 1557. kada su turski zulumćari oplijenili sve što su našli i pri tom ubili šestoricu fratara čija se smrt u Knjizi mučenika franjevačkog reda slavi 21. travnja. Ova će sudbina zadesiti Ramu još mnogo puta.
Međutim, to nije istjeralo fratre iz Rame ni Ramljake iz Crkve. Prema jednom dokumentu, u Rami ima 1630. godine deset svećenika, četiri klerika, jedan brat laik i petnaest mladića u školi. To nas navodi na zaključak da je ondje bilo franjevačko učilište u malom, što je bilo jedino moguće u ono vučljivo doba kad je svako veće skupljanje fratara na jednom mjestu predstavljalo dobru priliku neprijatelju da ih lakše pohvata i likvidira. To se pokazalo ispravnim kad su 1653. iznenada nahrupili janjičari, pobili nekoliko fratara i oplijenili sve što se moglo ponijeti.
Slično su se fratri proveli devet godina kasnije (1662), kad su se bili zaključali u samostanu pred nasilnicima, ali su ovi na prijevaru dozvali starješinu kao da mu tobože imaju nešto važno reći, pa kad se gvardijan fra Bernadin Galijaš primaknuo odškrinutim vratima, Turci su ga proboli.
Godina 1667. piše se crnim slovima u povijesti Rame. Spaljeni su samostan i crkva i, kako spominju kroničari, u njoj je između ostalog izgorjelo tri stotine misnih odijela. Snaga vjere je ipak popravila zgrade, tako da se 1673. godine u Rami drži fratarski kapitul — vijećanje prilikom izbora provincijalnog starješine. Slijedeće se godine ondje nalazio novicijat i viši naukovni zavod.
Paljenje iz osvete
Fratri su 1682. pokrili samostan daskom i kad je pri završetku radova netko od majstora s Vukovskog i Ravnog u svom tanjuru primijetio koščicu, misleći da su mu fratri htjeli pokvariti časni post, zapalili su po noći na više mjesta nov krov. Izgorjelo je sve osim poznate Gospine čudotvorne slike i ono malo stvari što su ih fratri na brzinu iznijeli.
Putovanje bez sna
Fratri su uzeli zajam od spahije Kasum-bega iz Kasapovića kod Travnika i opet sazidali samostan i crkvu od kamena. Međutim, poraz Turaka pod Bečom 1683. krvavo je platila sirotinja u Bosni. Vlastodršci su se svetili nenaoružanim kršćanima za pobjedu »krćanskog oružja«! Nevolje u Bosni povećala je i glad 1683. To je u fratrima i narodu u Rami poljuljalo vjeru u mogućnost daljeg opstanka u ovim krajevima. Toj su nesigurnosti doprinijele igre austrijske i mletačke politike pa su prilikom jedne provale Stojana Jankovića u ove krajeve 1687. godine fratri i većina naroda iz Rame odselili u Cetinsku krajinu. Ponijeli su ono malo svoje sirotinje i svoje najveće blago – Gospinu sliku, koju su ostavili u Sinju. A kad je gvardijan fra Stjepan Matić polazio ispred svog samostana i pomislio što ga čeka, smrklo mu se pred očima i u duši… Svojom je rukom zapalio samostan i crkvu da ih ne oskrnave dušmani… Ubrzo su fojnički fratri preuzeli brigu za ramske kršćane i platili dug spahiji iz Kasapovića. Pojavila se kuga 1708. godine i prorijedila i ono malo svijeta u Rami. Godine 1708. Rama opet ima svog župnika — fra Barišu Ivanovića koji stanuje po seoskim kućama i služi svijet.
Fratar seli iz sela u selo
Župnik je stanovao najprije u Proslapu. Napravio je čak i nešto kuće i obradio nešto vrta koji su mu dali njegovi vjernici. Došli Turci i oteli mu oboje, a on se našao u selu Jaklićima gdje je imao i poslužitelja (zvali su ga »đakon« jer je pjevao »pištolu« i pomagao svećeniku za vrijeme mise i kod kuće). Turci mu ni ovdje nisu dali mira. Bježi u Podbor, ali se nedjeljom vraća na zgarište crkve i ondje drži misu. Iz jednog dokumenta doznajemo da je biskup fra Pavo Dragičević dijelio krizmu na zidinama izgorjele crkve.
Vladić priča: Prozorski kadija zovnuo biskupa k sebi, ali župnik slutio da kadija ne misli na dobro pa mjesto biskupa otišao on. Našao kadiju u jednoj muslimanskoj kući i čim se pojavio pred njim, kadija dadne znak sluzi da ga ubije. Sluga probo fratra, ali skočili ukućani i s primjedbom da on taj svoj prljavi posao ne vrši u njihovoj nego u svojoj kući, omogućili župniku da pobjegne ranjen, ali živ… Fra Jeronim Milas našao se konačno u Proslapu, u zaseoku Nikolićima i ondje napravio kuću. Od 1781. počeo je voditi matice koje su jednim dijelom pisane bosančicom. U njima je sačuvano mnogo dragocjenih podataka, ali su izgorjele u crkvi 1942. godine.
Fratar spava samo četiri sata
Čitamo u dokumentima da ramska župa godine 1798. ima 1.954 člana, ali pritom moramo imati u vidu da je ta župa tada obuhvaćala stanovništvo današnje šćitske, rumbočke, prozorske, uzdolske, gračačke i doljanske župe!
Iz tog je razdoblja sačuvana u narodu uspomena na dobrog fra Ludovika Filipovića koji je neobično mnogo brige posvetio poučavanju djece. Skupljao ih je na svakom koraku oko sebe, poučavao ih i ispitivao, a kao nagradu dijelio bi im lješnike i suho voće što su mu pribavljali čobani u jesensko doba. Njegov grob se dugo nazivao »fra Ludino greblje« i na njemu se često mogla vidjeti upaljena svijeća; narod je hodočastio njegovom grobu i tražio pomoć i utjehu. Kad je napravljeno jezero, njegove su kosti prenijeli u fratarsku grobnicu.
Svijetla uspomena ostala i na drugog župnika i pokornika. Bio je to fra Jako Križanac. Za vrijeme kuge ili neke pošasti (a toga u to doba nije nedostajalo!) obilazio je bolesnike danima i noćima, nije spavao niti su mu prostirali postelju, nego bi se malo naslonio pa čim bi se prenuo, išao bi dalje. Kući se vraćao subotom da bi narodu rekao nedjeljnu misu, ali i kad bi bio kod kuće, ne bi spavao više od četiri sata.
Kupovali svoje
Kad bi bilo prostora, dalo bi se još mnogo toga zanimljivog i tužnog pričati o fratrima i kršćanskom putu u Rami, o njihovim patnjama ali i o njihovoj vjeri.
Spomenimo još da su 1855. godine kupili od Miralem-bega Dugalića svoje vlastito zgarište crkve i samostana (koje nikada nisu prodali!), da bi na njemu mogli podići nove zgrade.
Trebalo bi spomenuti da je fra Antun Vladić 1863. godine otvorio u samostanu školu za djecu, da je za dvije godine napravio posebnu zgradu za školu i da je konačno, 1875. napravio osnovnu školu koja je služila u te svrhe sve do tridesetih godina ovoga stoljeća.
Kad je fra Anto Vladić počeo tražiti ferman za gradnju crkve, morao je prije, po tadašnjem običaju, dobiti potpise svih muslimana kao dokaz da se oni s time slažu. Muslimani su rado dali pristanak pa je već 1873. počela gradnja crkve. Nadošle su dvije gladne godine, nadošle su nove nevolje, digao se ustanak u Hercegovini, nastala opasna vremena, pa je Vladić zakopao u zemlju novac (50.000 groša) i crkva je bila završena tek 1882, kad su Austrijanci već okupirali Bosnu.
Ova je crkva izgorjela u ratnom vihoru 13. srpnja 1942. Samo je samostan ostao uzgor, a crkva, sakristija i knjižnica su izgorjele. Stradale su matice, izgorjelo je lijepo i bogato misno ruho, izgorjela je knjižnica za koju piše fra Kazimir Ivić da je po »povijesnim i bogoslovnim djelima daleko najbolja u Bosni«. Izgorjela je i slika A. de Rhodena koja predstavlja narod u narodnoj nošnji kako čeka povratak Gospine slike iz Sinja da je anđeli donesu. Izgorjela je i vrlo vrijedna slika iz Rubensove škole koja predstavlja sv. Ignacija kako izgoni đavle. Izgorjeli su dokumenti iz bosanske povijesti, brojni spisi Vladića, arheološka i numizmatička zbirka i mnogo, mnogo toga…
I to je bio samo početak ljudskih nevolja. Početkom listopada iste godine Talijani su kroz Ramu proveli četnike. Stradao je nezaštićen narod, žene i djevojke. Popaljene su kuće i gospodarske zgrade. Smrt je zadesila oko 500 župljana šćitske župe. Po 70 mrtvaca sahranjivano je u jednom groblju…
U Rami se čuo jauk
Opet se na Ramu mogu primijetiti svetopisamske riječi o majci koja u Rami oplakuje svoje sinove kojih nema. Narod još pamti te dane, pamti i prašta jer je tako naučio i jer vjeruje.
Fratri su 1944. godine zajedno s narodom napravili jednu baraku koja je 12 godina služila kao crkva. Sjećam se i natpisa na njoj: »Ovo je kuća Božja i vrata nebeska«. Jednima je taj natpis služio za utjehu, drugi su se rugali… ali vjera se sačuvala a sačuvala se i nada i upornost. Crkva koja se pet puta ruši opet podiže, ima u sebi snage da svoju vjeru učvrsti i raširi.
Ta je vjera popravila crkvu, koju je lakše pogledati nego opisivati. Isplati se vidjeti je danas posebno radi Biffelovih velikih zidnih slika, put križa i Poljanovih prozora i mnogo čega drugoga…
Jezero je na slici lijepo
Tragičan je bio onaj odlazak Ramljaka u Cetinsku krajinu kojemu je književnik Ivan Aralica posvetio dobar dio svog romana „Put bez sna“. Nimalo sudbonosan nije ni ovaj najnoviji odlazak Ramljaka ispred umjetnog jezera. Podaci župnog ureda na Šćitu pokazuju da je 752 domaćinstva odselilo iz Rame s 3.230 duša, ali taj popis nije potpun jer je samo prošle godine iz jednog sela — Orašca — iselilo 7 obitelji, a seljenje se nastavlja i ne zna se kad će prestati. U Rami postoji samo jedan mali pogon tvornice bicikla pa su ljudi koji su ostali bez zemlje prisiljeni tražiti posla širom domovine i izvan nje. Samo velika ljubav prema rodnom kraju drži ih još ovdje, a od ljubavi se samo ne da živjeti.
Jezero je korisno ali nije usrećilo Ramu. Lijepo ga je pogledati na fotografiji jer se u zadnje vrijeme samo na fotografiji može vidjeti puno jezero. Međutim, kad čovjek pomisli na to da je to jezero pokrilo njegove njive i kuću i grobove njegovih dragih i kad vidi talog što ostaje nad svim time kad se povuče bistra jezerska voda (a ona se često povlači i rijetko penje), onda mu je pri duši teško, pa bi pobjegao da to ne gleda…
Međutim, Rama se nije pokolebala. Nedjeljom jednako kolone vjernika koračaju (većinom u narodnoj nošnji) svojoj crkvi, djeca vrlo redovito pohađaju i uče vjeronauk, ramski kršćani žive svoju vjeru.
Jesenas je otvorena Katehetska kuća fra Jerke Vladića s lijepo uređenim prostorijama i knjižnicom za vjeronauk mladog naraštaja da bi sačuvao svoju vjeru i da bi sačuvao »Uspomene o Rami« (tako se naime zove Vladićeva knjiga o povijesti Rame).
Jezero je dovelo do diobe šćitske župe. Napravljena je nova župna crkva i stan u Rumbocima, sređuje se crkva iznutra, skupljaju se vjernici, drži se vjeronauk kao i u područnoj crkvi u Zvirnjači, selu između Rame i Kupresa do kojega se za vrijeme zimske mećave ne može proći, ali čim se pruži mogućnost, odlazi onamo fratar i drži misu i vjeronauk.
Šćitska je župa morala radi jezera izgraditi područnu crkvu na Orašcu ispod Vrana gdje ima 170 obitelji (1.100 duša) i gdje se misa drži svake nedjelje, svake svetkovine i svakog prvog petka, a vjeronauk četvrtkom, petkom i nedjeljom.
Sela pokraj ramske brane: Mluša, Podbor i Ploča također su izgubila prijeki put do crkve pa se i kod njih često drži misa i vjeronauk, a pomišlja se i na gradnju područne crkve.
Zgarište grije, kosti pokojnika daju snagu
Šćitska župa broji sada oko 3.500 duša, nakon svih seljenja i dijeljenja. Ima još mnogo problema. Samostan u kojemu živi desetak fratara vapi za popravkom i temeljitim preuređenjem, ako ne i novom gradnjom, trebalo bi ustanoviti novu knjižnicu, osigurati stari samostan koji je pod zaštitom kao kulturni spomenik, trebalo bi…
I među vjernicima ima problema. Odlazak na rad u zemlji i inozemstvu stvara obiteljske probleme, djeca se odgajaju bez očeve brige i nadzora, novac se često podiže na oltar božanstva, česte su prepirke oko vode, zemlje, jaka je želja za isticanjem i prestižem. Dalo bi se mnogo toga još nabrojiti, ali nećemo se javno ispovijedati!
Jedno je opet sigurno: Rama živi, Rama vjeruje i Rama se ne da potopiti.
Prilikom saniranja sadašnje crkve na Šćitu nađeni su pod temeljima grobovi. Ondje su se kopali ramski vjernici i ramski mučenici. To mjesto privlači Ramljake kao drago mjesto gdje počivaju njihovi stari. I kad dođe Mala Gospojina (8. rujna), skupljaju se Ramljaci iz svih krajeva naše zemlje (iz Zagreba i Slavonske Požege, iz Vođinaca i Iloka, sa Stupa kod Sarajeva i iz Dubrovnika) kao i oni preko granice, iz inozemstva, od Australije i Kanade do Skandinavije. A oni koji ne mogu doći, jave se makar telegramom i čestitaju, da se ne utrne Uspomena na Ramu.
Svjetlo riječi, veljača 1984.
(Tekst objavljen u knjizi „Osuđeni na nadu”)
Svjetlo riječi
Fra Ljubo Lucić / Svjetlo riječi
Vijest o Rami i njezino ime prvi su razglasili madžarski kraljevi. U svoj kraljevski naslov uzeli su i ime REX RAMAE (kralj Rame). Tako je kralj Koloman godine 1102. u svoj naslov mjesto Bosne uzeo Ramu a njegovi su ga nasljednici u tome marljivo slijedili iako nikad nisu bili gospodari ni cijele Bosne ni Rame.
Po rijeci Rami dobio je ime jedan kraj na razmeđu Bosne i Hercegovine. Njega su konačno dodijelili Hercegovini iako se stanovništvo, osim nekoliko doseljenih hercegovačkih obitelji, smatralo i smatra Bosancima. Danas više nema rijeke Rame. Na njezinom je gornjem toku napravljeno veliko umjetno Ramsko jezero a njezin središnji tok ide kroz tunel do hidroelektrane pokraj Marine pećine, odakle voda ulazi neposredno u Jablaničko jezero i tako ga koliko-toliko obogati vodom.
Raj zemaljski
Rama je inače vrlo star i od pamtivijeka naseljen kraj. Ramljaci s ponosom govore i dokazuju na svoj način da je ovdje bio raj zemaljski. Ondje je zelena, dolina s četiri rijeke: izvor Rame, Buk, Krupić i rječica Slatina koja izvire u selu Ripci. Vele da se Rama spominje i u Svetom pismu, ali kao zemlja jauka i plača. Rama je imala svoje stanovnike još iz Abrahamova vremena. Još iz neolita, a posebno iz brončanog doba u selu Varvari pokraj izvora Rame postoji gradinsko naselje zbijenog tipa u kojemu su stanovali nosioci tzv. vučedolske kulture. Ondje je Velika gradina, »jedno od, za sada, najvažnijih naselja bronzanog doba« u ovom dijelu Bosne (kako stoji u Praistoriji jugoslovenskih zemalja, bronzano doba, ANUBiH IV, 259, Sarajevo, 1983).
Industrija u Rami prije
Drevni Ramljaci u Velikoj gradini gradili su dosta udobne kuće (7×4 m) pobivši u zemlju vertikalne stupove i popunivši zidove oblicama te ih oblijepivši zemljom. Pod su pravili od nabijene gline. Njihove su kuće imale najmanje dvije prostorije, a u njima je bila kalotna peć. Starije stanovništvo današnje Rame može u tim kućama prepoznati svoje kuće kakve su bile pravljene sve dok se nisu počele dizati ove moderne i udobne koje se dižu svuda gdje su industrijalizacija i novo doba naučili ljude novim i ljepšim načinima gradnje.
Ovi su se drevni Ramljaci bavili podjednako ratarstvom i stočarstvom, a ponekad i lovom. Takav se način preživljavanja zadržao u Rami sve do naših dana. Inače su gradinski prastanovnici imali bogatu »tvornicu« lonaca i vrlo razvijenu radionicu brončanog oružja, oruđa, ukrasnih i magijskih predmeta. U Varvari su nađeni kalupi za lijevanje predmeta od bronce koji su služili za upotrebu u domaćinstvu i trgovini. Od nestanka te tvornice u Rami se industrija pojavila tek prije nekoliko godina kad je UNIS otvorio na Šćitu Tvornicu za izradu dijelova za bicikle.
Ne zna se točno kad su Rimljani došli u Ramu, ali su u Varvari imali svoj municipij (gradsko naselje) Bistue Vetus i živjeli su na visokoj razini što svjedoče ostaci vodovodnih cijevi. Kršćani su ondje u 4. i 5. stoljeću imali svoju crkvu-baziliku. Vele da je bila posvećena svetoj Barbari pa se odatle izvodi i ime Varvara.
Nije poznato ni kad su se Slaveni pojavili u Rami, ali su i oni naselili ovaj kraj i imali svoje gradove. Jedan se takav nalazio u Prozoru i ostao prilično sačuvan dok Talijani za vrijeme rata nisu uzeli njegovo kamenje za svoje bunkere koji im ipak nisu puno pomogli jer su za vrijeme IV. ofanzive bili protjerani i iz njih i iz čitave Rame.
Franjevci u Rami više od 500 godina
Franjevački povjesničari znaju da se fratarski samostan u Rami prvi put spominje 1493. godine. Morao je biti podignut prije dolaska Turaka, jer oni nisu dizali nego rušili samostane, a ovaj posebno i u više navrata. Iz ovog su samostana u to vrijeme fratri pastorizirali Duvno, Livno, Skoplje (gornjovakufska i bugojanska kotlina), Cetinu i Zagorje sve do rijeke Krke. Povijesne podatke o Rami nalazimo u djelima fra Jeronima Vladića (Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Zagreb 1882, „Urežnjaci iz Rame“, almanah Hrvatska duša 1924.). Samostan i crkva bili su prvi put zapaljeni 4. siječnja 1557. kada su turski zulumćari oplijenili sve što su našli i pri tom ubili šestoricu fratara čija se smrt u Knjizi mučenika franjevačkog reda slavi 21. travnja. Ova će sudbina zadesiti Ramu još mnogo puta.
Međutim, to nije istjeralo fratre iz Rame ni Ramljake iz Crkve. Prema jednom dokumentu, u Rami ima 1630. godine deset svećenika, četiri klerika, jedan brat laik i petnaest mladića u školi. To nas navodi na zaključak da je ondje bilo franjevačko učilište u malom, što je bilo jedino moguće u ono vučljivo doba kad je svako veće skupljanje fratara na jednom mjestu predstavljalo dobru priliku neprijatelju da ih lakše pohvata i likvidira. To se pokazalo ispravnim kad su 1653. iznenada nahrupili janjičari, pobili nekoliko fratara i oplijenili sve što se moglo ponijeti.
Slično su se fratri proveli devet godina kasnije (1662), kad su se bili zaključali u samostanu pred nasilnicima, ali su ovi na prijevaru dozvali starješinu kao da mu tobože imaju nešto važno reći, pa kad se gvardijan fra Bernadin Galijaš primaknuo odškrinutim vratima, Turci su ga proboli.
Godina 1667. piše se crnim slovima u povijesti Rame. Spaljeni su samostan i crkva i, kako spominju kroničari, u njoj je između ostalog izgorjelo tri stotine misnih odijela. Snaga vjere je ipak popravila zgrade, tako da se 1673. godine u Rami drži fratarski kapitul — vijećanje prilikom izbora provincijalnog starješine. Slijedeće se godine ondje nalazio novicijat i viši naukovni zavod.
Paljenje iz osvete
Fratri su 1682. pokrili samostan daskom i kad je pri završetku radova netko od majstora s Vukovskog i Ravnog u svom tanjuru primijetio koščicu, misleći da su mu fratri htjeli pokvariti časni post, zapalili su po noći na više mjesta nov krov. Izgorjelo je sve osim poznate Gospine čudotvorne slike i ono malo stvari što su ih fratri na brzinu iznijeli.
Putovanje bez sna
Fratri su uzeli zajam od spahije Kasum-bega iz Kasapovića kod Travnika i opet sazidali samostan i crkvu od kamena. Međutim, poraz Turaka pod Bečom 1683. krvavo je platila sirotinja u Bosni. Vlastodršci su se svetili nenaoružanim kršćanima za pobjedu »krćanskog oružja«! Nevolje u Bosni povećala je i glad 1683. To je u fratrima i narodu u Rami poljuljalo vjeru u mogućnost daljeg opstanka u ovim krajevima. Toj su nesigurnosti doprinijele igre austrijske i mletačke politike pa su prilikom jedne provale Stojana Jankovića u ove krajeve 1687. godine fratri i većina naroda iz Rame odselili u Cetinsku krajinu. Ponijeli su ono malo svoje sirotinje i svoje najveće blago – Gospinu sliku, koju su ostavili u Sinju. A kad je gvardijan fra Stjepan Matić polazio ispred svog samostana i pomislio što ga čeka, smrklo mu se pred očima i u duši… Svojom je rukom zapalio samostan i crkvu da ih ne oskrnave dušmani… Ubrzo su fojnički fratri preuzeli brigu za ramske kršćane i platili dug spahiji iz Kasapovića. Pojavila se kuga 1708. godine i prorijedila i ono malo svijeta u Rami. Godine 1708. Rama opet ima svog župnika — fra Barišu Ivanovića koji stanuje po seoskim kućama i služi svijet.
Fratar seli iz sela u selo
Župnik je stanovao najprije u Proslapu. Napravio je čak i nešto kuće i obradio nešto vrta koji su mu dali njegovi vjernici. Došli Turci i oteli mu oboje, a on se našao u selu Jaklićima gdje je imao i poslužitelja (zvali su ga »đakon« jer je pjevao »pištolu« i pomagao svećeniku za vrijeme mise i kod kuće). Turci mu ni ovdje nisu dali mira. Bježi u Podbor, ali se nedjeljom vraća na zgarište crkve i ondje drži misu. Iz jednog dokumenta doznajemo da je biskup fra Pavo Dragičević dijelio krizmu na zidinama izgorjele crkve.
Vladić priča: Prozorski kadija zovnuo biskupa k sebi, ali župnik slutio da kadija ne misli na dobro pa mjesto biskupa otišao on. Našao kadiju u jednoj muslimanskoj kući i čim se pojavio pred njim, kadija dadne znak sluzi da ga ubije. Sluga probo fratra, ali skočili ukućani i s primjedbom da on taj svoj prljavi posao ne vrši u njihovoj nego u svojoj kući, omogućili župniku da pobjegne ranjen, ali živ… Fra Jeronim Milas našao se konačno u Proslapu, u zaseoku Nikolićima i ondje napravio kuću. Od 1781. počeo je voditi matice koje su jednim dijelom pisane bosančicom. U njima je sačuvano mnogo dragocjenih podataka, ali su izgorjele u crkvi 1942. godine.
Fratar spava samo četiri sata
Čitamo u dokumentima da ramska župa godine 1798. ima 1.954 člana, ali pritom moramo imati u vidu da je ta župa tada obuhvaćala stanovništvo današnje šćitske, rumbočke, prozorske, uzdolske, gračačke i doljanske župe!
Iz tog je razdoblja sačuvana u narodu uspomena na dobrog fra Ludovika Filipovića koji je neobično mnogo brige posvetio poučavanju djece. Skupljao ih je na svakom koraku oko sebe, poučavao ih i ispitivao, a kao nagradu dijelio bi im lješnike i suho voće što su mu pribavljali čobani u jesensko doba. Njegov grob se dugo nazivao »fra Ludino greblje« i na njemu se često mogla vidjeti upaljena svijeća; narod je hodočastio njegovom grobu i tražio pomoć i utjehu. Kad je napravljeno jezero, njegove su kosti prenijeli u fratarsku grobnicu.
Svijetla uspomena ostala i na drugog župnika i pokornika. Bio je to fra Jako Križanac. Za vrijeme kuge ili neke pošasti (a toga u to doba nije nedostajalo!) obilazio je bolesnike danima i noćima, nije spavao niti su mu prostirali postelju, nego bi se malo naslonio pa čim bi se prenuo, išao bi dalje. Kući se vraćao subotom da bi narodu rekao nedjeljnu misu, ali i kad bi bio kod kuće, ne bi spavao više od četiri sata.
Kupovali svoje
Kad bi bilo prostora, dalo bi se još mnogo toga zanimljivog i tužnog pričati o fratrima i kršćanskom putu u Rami, o njihovim patnjama ali i o njihovoj vjeri.
Spomenimo još da su 1855. godine kupili od Miralem-bega Dugalića svoje vlastito zgarište crkve i samostana (koje nikada nisu prodali!), da bi na njemu mogli podići nove zgrade.
Trebalo bi spomenuti da je fra Antun Vladić 1863. godine otvorio u samostanu školu za djecu, da je za dvije godine napravio posebnu zgradu za školu i da je konačno, 1875. napravio osnovnu školu koja je služila u te svrhe sve do tridesetih godina ovoga stoljeća.
Kad je fra Anto Vladić počeo tražiti ferman za gradnju crkve, morao je prije, po tadašnjem običaju, dobiti potpise svih muslimana kao dokaz da se oni s time slažu. Muslimani su rado dali pristanak pa je već 1873. počela gradnja crkve. Nadošle su dvije gladne godine, nadošle su nove nevolje, digao se ustanak u Hercegovini, nastala opasna vremena, pa je Vladić zakopao u zemlju novac (50.000 groša) i crkva je bila završena tek 1882, kad su Austrijanci već okupirali Bosnu.
Ova je crkva izgorjela u ratnom vihoru 13. srpnja 1942. Samo je samostan ostao uzgor, a crkva, sakristija i knjižnica su izgorjele. Stradale su matice, izgorjelo je lijepo i bogato misno ruho, izgorjela je knjižnica za koju piše fra Kazimir Ivić da je po »povijesnim i bogoslovnim djelima daleko najbolja u Bosni«. Izgorjela je i slika A. de Rhodena koja predstavlja narod u narodnoj nošnji kako čeka povratak Gospine slike iz Sinja da je anđeli donesu. Izgorjela je i vrlo vrijedna slika iz Rubensove škole koja predstavlja sv. Ignacija kako izgoni đavle. Izgorjeli su dokumenti iz bosanske povijesti, brojni spisi Vladića, arheološka i numizmatička zbirka i mnogo, mnogo toga…
I to je bio samo početak ljudskih nevolja. Početkom listopada iste godine Talijani su kroz Ramu proveli četnike. Stradao je nezaštićen narod, žene i djevojke. Popaljene su kuće i gospodarske zgrade. Smrt je zadesila oko 500 župljana šćitske župe. Po 70 mrtvaca sahranjivano je u jednom groblju…
U Rami se čuo jauk
Opet se na Ramu mogu primijetiti svetopisamske riječi o majci koja u Rami oplakuje svoje sinove kojih nema. Narod još pamti te dane, pamti i prašta jer je tako naučio i jer vjeruje.
Fratri su 1944. godine zajedno s narodom napravili jednu baraku koja je 12 godina služila kao crkva. Sjećam se i natpisa na njoj: »Ovo je kuća Božja i vrata nebeska«. Jednima je taj natpis služio za utjehu, drugi su se rugali… ali vjera se sačuvala a sačuvala se i nada i upornost. Crkva koja se pet puta ruši opet podiže, ima u sebi snage da svoju vjeru učvrsti i raširi.
Ta je vjera popravila crkvu, koju je lakše pogledati nego opisivati. Isplati se vidjeti je danas posebno radi Biffelovih velikih zidnih slika, put križa i Poljanovih prozora i mnogo čega drugoga…
Jezero je na slici lijepo
Tragičan je bio onaj odlazak Ramljaka u Cetinsku krajinu kojemu je književnik Ivan Aralica posvetio dobar dio svog romana „Put bez sna“. Nimalo sudbonosan nije ni ovaj najnoviji odlazak Ramljaka ispred umjetnog jezera. Podaci župnog ureda na Šćitu pokazuju da je 752 domaćinstva odselilo iz Rame s 3.230 duša, ali taj popis nije potpun jer je samo prošle godine iz jednog sela — Orašca — iselilo 7 obitelji, a seljenje se nastavlja i ne zna se kad će prestati. U Rami postoji samo jedan mali pogon tvornice bicikla pa su ljudi koji su ostali bez zemlje prisiljeni tražiti posla širom domovine i izvan nje. Samo velika ljubav prema rodnom kraju drži ih još ovdje, a od ljubavi se samo ne da živjeti.
Jezero je korisno ali nije usrećilo Ramu. Lijepo ga je pogledati na fotografiji jer se u zadnje vrijeme samo na fotografiji može vidjeti puno jezero. Međutim, kad čovjek pomisli na to da je to jezero pokrilo njegove njive i kuću i grobove njegovih dragih i kad vidi talog što ostaje nad svim time kad se povuče bistra jezerska voda (a ona se često povlači i rijetko penje), onda mu je pri duši teško, pa bi pobjegao da to ne gleda…
Međutim, Rama se nije pokolebala. Nedjeljom jednako kolone vjernika koračaju (većinom u narodnoj nošnji) svojoj crkvi, djeca vrlo redovito pohađaju i uče vjeronauk, ramski kršćani žive svoju vjeru.
Jesenas je otvorena Katehetska kuća fra Jerke Vladića s lijepo uređenim prostorijama i knjižnicom za vjeronauk mladog naraštaja da bi sačuvao svoju vjeru i da bi sačuvao »Uspomene o Rami« (tako se naime zove Vladićeva knjiga o povijesti Rame).
Jezero je dovelo do diobe šćitske župe. Napravljena je nova župna crkva i stan u Rumbocima, sređuje se crkva iznutra, skupljaju se vjernici, drži se vjeronauk kao i u područnoj crkvi u Zvirnjači, selu između Rame i Kupresa do kojega se za vrijeme zimske mećave ne može proći, ali čim se pruži mogućnost, odlazi onamo fratar i drži misu i vjeronauk.
Šćitska je župa morala radi jezera izgraditi područnu crkvu na Orašcu ispod Vrana gdje ima 170 obitelji (1.100 duša) i gdje se misa drži svake nedjelje, svake svetkovine i svakog prvog petka, a vjeronauk četvrtkom, petkom i nedjeljom.
Sela pokraj ramske brane: Mluša, Podbor i Ploča također su izgubila prijeki put do crkve pa se i kod njih često drži misa i vjeronauk, a pomišlja se i na gradnju područne crkve.
Zgarište grije, kosti pokojnika daju snagu
Šćitska župa broji sada oko 3.500 duša, nakon svih seljenja i dijeljenja. Ima još mnogo problema. Samostan u kojemu živi desetak fratara vapi za popravkom i temeljitim preuređenjem, ako ne i novom gradnjom, trebalo bi ustanoviti novu knjižnicu, osigurati stari samostan koji je pod zaštitom kao kulturni spomenik, trebalo bi…
I među vjernicima ima problema. Odlazak na rad u zemlji i inozemstvu stvara obiteljske probleme, djeca se odgajaju bez očeve brige i nadzora, novac se često podiže na oltar božanstva, česte su prepirke oko vode, zemlje, jaka je želja za isticanjem i prestižem. Dalo bi se mnogo toga još nabrojiti, ali nećemo se javno ispovijedati!
Jedno je opet sigurno: Rama živi, Rama vjeruje i Rama se ne da potopiti.
Prilikom saniranja sadašnje crkve na Šćitu nađeni su pod temeljima grobovi. Ondje su se kopali ramski vjernici i ramski mučenici. To mjesto privlači Ramljake kao drago mjesto gdje počivaju njihovi stari. I kad dođe Mala Gospojina (8. rujna), skupljaju se Ramljaci iz svih krajeva naše zemlje (iz Zagreba i Slavonske Požege, iz Vođinaca i Iloka, sa Stupa kod Sarajeva i iz Dubrovnika) kao i oni preko granice, iz inozemstva, od Australije i Kanade do Skandinavije. A oni koji ne mogu doći, jave se makar telegramom i čestitaju, da se ne utrne Uspomena na Ramu.
Svjetlo riječi, veljača 1984.
(Tekst objavljen u knjizi „Osuđeni na nadu”)
Svjetlo riječi
