Neće znati hoće li uspjeti. Stvoreni smo da sami biramo stazu kojom ćemo krenuti u život. Te staze kojima idemo kroz život posute su trnjem i dok kročimo do neba nikada ne treba klonuti dušom.
Najvažnije od svega je to da čovjek nikada ne treba otići ako ima razloga ostati, a ja sam ga imala.
Ali nada mnom je prevladala neka nadnaravna sila budućnosti i rekla da je vrijeme da krenem. Međutim, izabrati jedan put značilo je napustiti ostale…
To ostale podrazumijeva sve što ti je srcu drago. Zato dragi čitatelju, razmisli što ti je srcu priraslo i bi li se od njega odvajao...
Sad kad si razmislio znaš kako je meni. Ne moram ti ništa više govoriti nego te želim zamoliti da moliš Onoga na nebu da mi pokaže put. Podsjeti Ga da mi ne dopusti da skrenem, jer svaki put vodi negdje daleko gdje se može lako izgubiti, a svijet je velik.
Drage naše Ramkinje i Ramljaci!
Želim Vam predočiti život nas mladih srednjoškolaca koji su prerano otišli iz svog rodnog kraja u potrazi za boljom budućnošću. Sa svojih četrnaest godina napustili smo mjesto u kojem smo prvi put vozili bicikl, krenuli u vrtić, u školu, upoznali prve prijatelje, prvi put se poljubili na nekom mjestu uz cvrkute ptica i kapi kiše, mjesta u kojem smo kao djeca osjetili što znači živjeti, voljeti i biti voljen. Napustili smo mjesto zvano „dom“ i došli u ustanovu koja se isto tako zove, ali u kojoj se ne osjete iskre obiteljske ljubavi. Na boravištu smo u Učeničkom domu Tina Ujevića u Zagrebu, ima nas devetero iz Rame i činimo jednu veliku zajednicu koja slovi kao jedna od onih čijih članova ima najviše iz jednog mjesta, posebno hercegovačkog. Život u domu nam je donio nove izazove, tražio nova dokazivanja, učio nas da budemo samostalni i privikavao nas na život kakav nas očekuje u budućnosti. U početku je bilo teško, jer okrenuti novu stranicu života kad ste kilometrima udaljeni od najmilijih stvara Vam veliki životni izazov i sputava Vas čak i onda kad mislite da ste svladali sve prepreke. S vremenom sve prolazi, vidite što ste učinili i što još možete, shvatite što Vam znači obitelj i nastavljate se truditi bez obzira na sve.
Kako je bilo doći u tuđinu i nastaviti život najbolje će Vam opisati Ramkinje i Ramljaci u svojim pričama.
Najstariji među nama je Nenad Vladić, maturant je Geodetske tehničke škole. U domu je dobio nadimak „Ramac“. Prvi je od svih nas došao u dom i s veseljem svake godine očekivao dolazak ostalih mladih iz Rame. Svima nam je potpora, uvijek nas je upućivao na dobre stvari, ali i govorio da se čuvamo Zagreba, da nas grad ne proguta i da ne upadnemo u njegove zamke. O svom dolasku u Zagreb kaže:
„Bilo je teško otići i napustiti sve; dom, obitelj i prijatelje. No, znam da je to bilo za moje dobro i jedino što sam mogao je prilagoditi se i krenuti u borbu. Zahvalan sam svojoj majci što je imala hrabrosti poslati me u Zagreb i što je mislila na dobro svoga sina. U slobodno vrijeme bavim se nogometom. Poslije srednje škole planiram upisati fakultet, još se nisam odlučio za ono što bi bilo najbolje jer je to velika prekretnica u životu mladoga čovjeka. U Ramu bih se vratio samo kad bih dobio posao u katastru, ali taj posao dobivaju privilegirani ljudi u našoj općini, a ja to nisam.
Nadam se da će se stanje u našoj općini promijeniti te da će poštenje i pravda biti zvijezde vodilje ka' razvitku našeg grada.“
Pero Kovčalija je u dom došao 2012/2013. školske godine. Prve tri godine je bio u sjemeništu.
Maturant je Druge gimnazije i ugodno se iznenadio kad je saznao da je u Učeničkom domu Tina Ujevića veliki broj Hercegovaca. Kad smo razgovarali o pisanju ovog članka zamolila sam ga da iskaže svoje osjećaje u vezi rodnog mjesta, odgovorio mi je: „E moja Tea, to su takvi osjećaji da se to ne može na papir prenijet“. Mislim da je djelomično uspio,pa pogledajte.
„Naravno bilo je teško doći sa 15 godina u nepoznat grad, ali sam htio otići u neko bolje mjesto koje će mi donijeti svjetliju budućnost. Puno ljudi mi je pokušavalo olakšati prilagodbu, no sjemenište je u tome najviše uspjelo. Najviše mi fali blizina roditelja i njihovi savjeti koji su mi uvelike pomogli. Zahvalan sam im na podršci koju sam uvijek imao, ali posebno u onim trenutcima kad se čovjek nađe u bezizlaznoj situaciji. Često se sjetim starih prijatelja s kojima sam još uvijek ostao u dobrim odnosima. Najdraže od svih Ramkinja su mi Josipa i Anamarija.
U slobodno vrijeme igram nogomet, nedjeljom idem na vjeronauk kod studentskog kapelana don Damira Stojića. Nakon srednje škole planiram upisati fakultet, velika želja su mi jezici na Filozofskom faklutetu, a u obzir dolazi i politologija. U Ramu bih se vratio kad bih dobio posao u općini.“
Katarina Šarčević, učenica je drugog razreda srednje glazbene škole Vatroslava Lisinskog i trećeg razreda Poštansko telekomunikacijske škole. U ovom razdoblju nas adolescenata potrebna nam je blizina obitelji i to je ono što Katarini najviše nedostaje. O svom dolasku u Zagreb kaže:
„Zahvalna sam svojim roditeljima što su mi pružili mogućnost dolaska u Zagreb i što su mi cijelo vrijeme velika potpora. Član sam Frame Dubrava već treću godinu i aktivno sudjelujem u njihovim događanjima. Frama mi je pomogla da se lakše adaptiram u novoj sredini i to neću nikada zaboraviti i zauvijek će mi ostati u sjećanju. Plešem i ponekad se bavim sportom, volim druženje s Ramcima i želim da i dalje držimo ovo svoje zajedništvo na životu. Naravno, nakon srednje škole planiram upisati fakultet, još nisam sigurna hoće li to biti Glazbena akademija ili nešto drugo. Kad sam tek došla samo sam čekala dan kad ću moći živjeti i raditi u Rami, vratiti se svojoj obitelji i svemu što sam ostavila iza sebe. Kako čovjek postaje zreliji tako mu se i razmišljanja mijenjaju. Sada shvaćam da su se i moja promijenila, koliko god ja to u dubini svoje duše ne želim prihvatiti.“
„Zovem se Tea Babić i učenica sam trećeg razreda opće gimnazije. Nakon srednje škole željela bih studirati međunarodne odnose ili nešto slično u RH, a ako mi se otvori prilika za studiranjem u inozemstvu svakako ću je iskoristiti. Volim doći u Ramu, ali vratiti se i živjeti u njoj ne stoji u mojim planovima, barem za sada.
Kad god idem u Zagreb sjetim se svog prvog odlaska i misli koje su mi prolazile glavom. Vrati mi se onaj osjećaj tuge, žalosti, ali i radosti i ponekad ne mogu definirati svoje osjećaje. Nije lako kad znaš da neke osobe dugo vremena nećeš ni vidjeti ni zagrliti.
Na Zagreb sam se priviknula relativno brzo. Tome je najviše pridonijela moja tetka časna Marta (s.Filoteja). Bila mi je velika potpora i uvijek me usmjeravala prema vjeri, dobroti i govorila mi da ne zaboravim kako su me roditelji odgojili jer je to ono što me oblikovalo kao osobu. Ovim putem joj zahvaljujem s jedim velikim, velikim HVALA.
U slobodno vrijeme čitam knjige, sviram klavir i voditeljica sam radionica na temu ljudskih prava i komunikacije, kako u svom tako i u drugim domovima. Član sam Grupe mladih Centra za mirovne studije (GMCMS). To je grupa koja se bavi razvijanjem kulture mira i nenasilja, ljudskim pravima…
Dio GMCMS-a sam postala nakon što sam participirala na Školi ljudskih prava, a kasnije i na naprednoj Školi ljudskih prava i na drugim raznim seminarima. Također sam član Mreže mladih savjetnika pravobraniteljice za djecu Republike Hrvatske (MMS) s još 24 odabrane djece iz cijele RH. Kao član dramske sekcije u domu sudjelovala sam na prošlogodišnjoj gradskoj Domijadi što mi je donijelo još jedno hvale vrijedno iskustvo.
Na ovaj veličanstveni planet dolazimo bez iskustva i kako prolazimo kroz život stječemo neka nova znanja i na svijet gledamo iz više perspektiva. To je ono što sam naučila u Zagrebu i što me poticalo da preuzmem inicijativu i da marljivim radom postignem napredak.“
Mijo Marić, učenik je drugog razreda Nadbiskupske klasične gimnazije (NKG). 2012. godine je došao u dom iz sjemeništa iz kojega nosi najbolje uspomene. Sviđa mu se život u domu i novi prijatelji koje je stekao. Slijedi njegova kratka priča o dolasku u Zagreb.
„U Zagrebu se osjećam dobro, iako su osjećaji često pomiješani kad se sjetim rodnog zavičaja, obitelji, prijatelja i cure koju nemam. Koliko god bio dobar s prijateljima koje sam upoznao u Zagrebu, oni iz osnovne škole se ne zaboravljaju i uvijek ih se rado sjetim. Kada dođem u Ramu preko praznika najviše vremena provodim u druženju s njima. Zahvalan sam svojim roditeljima što su mi pružili priliku da se školujem u Zagrebu i da sam gradim daljnju budućnost. Na samom početku najviše mi je pomogla sestra Jelena koja se također školuje u Zagrebu. Ne bavim se ničim osim školom, ali kad se odmaram od učenja volim igrati nogomet s ljudima iz doma. Škola mi je na prvom mjestu te u nju ulažem najviše truda jer to je glavni razlog mog dolaska u ovaj grad. Nisam pretjerano razmišljao o fakultetu, no to će najvjerojatnije biti pravo jer je to ono u čemu se vidim. U Ramu se planiram vratiti, ali samo kad budem u mirovini. Znam da prilike u mom rodnom kraju nisu baš sjajne i kad bi društvo prihvatilo neke promjene situacija bi se znatno poboljšala.“
Ante Peran, učenik je drugog razreda Nadbiskupske klasične gimnazije (NKG), najviše mu fale Gmići, roditelji i njegovi prijatelji (Antonio Škarica,Ivan Anić,Antonio Malekinušić,Robert Tomić i Zvonimir Mlakić) koje pozdravlja i raduje se skorom susretu s njima. Kaže da mu je ljepše u Rami nego u Zagrebu, a zašto je odlučio ostati reći će nam u sljedećoj priči.
„U početku mi je bilo teško, ali s vremenom sam se priviknuo na život bez blizine roditelja. U tom privikavanju važnu ulogu je odigrala moja obitelj koja mi najviše fali. Htio bih istaknuti moju sestru i tri brata koja se isto nalaze u Zagrebu i bez kojih bi kroz teške situacije morao koračati sam. Roditelji su mi uvijek bili velika potpora kako u osnovnoj školi tako i sada u srednjoj. Član sam Frame Dubrava koja mi je promijenila život i uvijek me usmjeravala ka' vjeri i boljem životu. U slobodno vrijeme igram nogomet i istražujem svijet automobila. Nakon srednje škole želim upisati jedan od tehničkih fakulteta (geodezija,strojarstvo,građevina), a životna želja mi je raditi u tvornici automobila. Svaki dan donosi nešto novo, možda jedan dan donese i moj povratak u rodni kraj.“
Josipa Milošević, učenica je drugog razreda Osamnaeste jezične gimnazije, najviše joj nedostaje njena obitelj, prijatelji kojih se rado sjeti osobito prijateljice Ana Zadrić i Martina Topić,mjesta koja je običavala posjećivati i neke sitnice koje joj puno znače. U ove dvije godine što ih je provela u Zagrebu stekla je nova iskustva i naučila puno toga o životu, a kako je to uspjela saznajte u njenoj priči.
„U početku mi je bilo zaista teško, nisam se mogla priviknuti na odvojenost od roditelja i brata Josipa koji su bili dio moje svakodnevnice. Njihova potpora mi je bila najvažnija i da ju nisam imala ne bih postigla i bila ovo što jesam. Odredila sam si neke ciljeve koji su me motivirali da iz dana u dan idem dalje, da ne posustajem i da radim na sebi kako bih bila što bolja osoba. Kao i svi mi došla sam u Zagreb s razlogom, a to je da si osiguram bolju budućnost i da se vratim s diplomom jer sramota je da Hercegovac ode na školovanje i vrati se bez nje. U slobodno vrijeme bavim se sportom, družim se s Ramcima i ostalim Hercegovcima u domu. Nakon srednjoškolskog obrazovanja planiram upisati arhitekturu ili psihologiju na Filozofskom fakultetu, bilo tu u Hrvatskoj ili nekoj drugoj državi članici EU. U Ramu se ne planiram vratiti iako nikad ne znamo što donosi sutra. Život i škola nas uče da je dom ondje gdje živiš, ali rodno mjesto je gdje smo napravili prvi korak, progovorili prvu riječ, stekli prve prijatelje, proveli u njemu cijelo djetinjstvo, ono ostaje zauvijek u srcu.“
Matea Šarčević, učenica je drugog razreda Ugostiteljsko-turističke škole, smjer hotelijersko turistički komercijalist. Najviše čezne za svojim roditeljima i prijateljima, koristi svaku priliku kako bi posjetila svoj rodni kraj i zagrli svoje najdraže. U priči o svom dolasku u Zagreb govori o iskustvima koje je stekla.
„Dolaskom u Zagreb nisam ni bila svjesna da će se moj život toliko promijeniti i da će mi toliko faliti obitelj i mjesto gdje sam provela najljepše dane svog djetinjstva. Život u Zagrebu se uvelike razlikuje od života u Rami, ljudi su drugačiji i imaju svoj sustav vrijednosti koji se ne podudara s onim koji sam ja ponijela iz Rame. Nisam se promijenila jer ono što su me naučili moji roditelji čuvam i ne dopuštam da mi to uništi veliki grad. Najveću podršku, osim svojih roditelja dobila sam od braće i nevjeste Ive koji su u Zagrebu. Oni su mi velikim dijelom pomogli da se prilagodim na grad Zagreb i odvojenost od roditelja. Član sam Frame Dubrava u kojoj se osjećam kao kod kuće. U slobodno vrijeme bavim se sportom i odrađujem praksu u jednom od vrhunskih zagrebačkih hotela. U Zagrebu planiram završiti fakultet i izgraditi karijeru. Nisam razmišljala o povratku u Ramu, ali kad bih dobila mogućnost raditi svoj posao vratila bih se, no u to baš ne vjerujem.“
Posljednja učenica koju ću Vam predstaviti je naša najmlađa Ramkinja Anamarija Babić. Pohađa drugi razred jezične gimnazije i predsjednica je svih učenika u navedenom domu. Ona je ona osoba koja iskrenom riječju uspije riješiti sve nesuglasice među nama koje se uvijek završe rečenicom: „Ma pusti ti to, svi smo mi iz Rame“. Tom rečenicom poručujemo jedni drugima da trebamo prijeći preko svega i da smo svi na jedan način posebni. Više o njoj doznajte u idućoj izjavi:
„Znate kako kažu: -Svi početci su teški-, ni moj u ovom slučaju nije odstupao od pravila. U početku sam se dvoumila ostati ili ne, no sa svakim daljnjim korakom bilo mi je lakše i ustrajala sam u tome da ostvarim zadani cilj. Najviše mi je pomogla moja sestra Tea zajedno s ostatkom obitelji koji su mi bili sigurna luka i beskonačna potpora. Uz sestru sam se lakše priviknula na život u domu i s nekim njenim savjetima uspjela sam se progurati na vrh. Naravno bilo je prepreka koje me nisu obeshrabrile, prešla sam ih i prihvatila kao vrata koja vode ka novim počecima. U slobodno vrijeme sviram klavir i bavim se sportom. U domu vodim radionice na razne teme i na prošlogodišnjoj Domijadi imala sam čast biti član učeničkog žirija. Nakon srednje škole planiram upisati fakultet izvan Hrvatske, vjerojatno će to biti neki jezici jer mi je želja znati najmanje pet stranih jezika. Najviše mi fali mamina kuhinja, a često znamo diskutirati o povratku kući uz šalicu čaja i kolače napravljene po maminom receptu. U Ramu se zasad ne vraćam, iako mi je drago kad dođem ponovno vidjeti kraj u kojem sam odrasla, jer tek u tuđini čovjek počne više cijeniti ono što je imao.“
Svima nama je zajedničko da dolazimo iz malog mjesta, da nam Bog daje snagu da idemo dalje i da nikad ne odustajemo. Jedan dio našeg srca u sebi nosi Ramu, a drugi nosi ono mjesto gdje smo sada.
To nas čini potpunim osobama, jer da nas na životu drži jedan dio ne bi opstali, ništa što nije cijelo ne može dugo živjeti i nikad neće, zato smo mi u svemu zajedno. Da bi se postigle velike stvari svijet ne treba velikane, već samo predane, obične ljude koji će udružiti sve svoje snage, a mi smo na dobrom putu.
Autor teksta: Tea Babić
