Dolaskom u studentski dom u Mostaru prije dvanaest godina upoznao sam mnogo kolega studenata iz svih krajeva Bosne i Hercegovine i Hrvatske. S obzirom da u osnovnoj i srednjoj školi nismo imali bh. geografiju, kada bi mi neki student koji dolazi sjevernije od Jablanice rekao iz kojega je mjesta, ne bih ga mogao u glavi smjestiti na pravo mjesto unutar granice BiH. Kada bi mi neki studenti rekli da su iz Rame, pomislio bih da su iz općine koja graniči sa Žepčem.
Par godina nakon toga jako dobro sam pozicionirao Ramu, ali i Žepče na karti. Prvo me geografiji podučila djevojka, a potom i šefica na poslu. Upravo u vrijeme moga potpisivanja kao potvrde da pristajem biti ramskim zetom, šefica s radija me je stavljala u pećnicu novinarstva kako bi se jednom ispekao dobar novinar.
Ovo pišem s desetogodišnjim stažem ramkina dečka i četverogodišnjim stažem ramskog zeta. Više staža na ovim, nego poslovnim područjima. Ne žalim se, čak što više. Osim vrijedne supruge, Rama mi redovito daje i druge prednosti. Kada bih ih nabrajao sve trebao bih još jedan post, ali evo nekih: šljiva (rakija:), recelj (džem od šljive), snijeg...
Zet, Hercegovac, Ante, Bender najčešći su nazivi kojima me zovu Ramci, ali ne da bih došao, nego kada već dođem u Sjevernu Hercegovinu. Da, Hercegovinu, jer je i Rama u Hercegovini. Tako barem kažu ljudi ovoga kraja koje susrećem od kako sam se oženio. Malo mi je to bilo zbunjujuće jer se upravo u onim prvim studentskim danima kolega iz Rame izjasnio kao Bosanac. Neki će u šali reći da su u I dijelu BiH. Da nisu u pravu uvjere me Makljen ponad Rame koji razdvaja Bosnu od Hercegovine i hercegovačka himna koja se izvodi na svadbama nakon Lijepe naše.
Zanimljivi su mi nazivi pojedinih stvari koji se rijetko slažu s nazivima u Južnoj Hercegovini. Neki su i slični. Tako u Rami jedem keške, dok mi je kod kuće drag ćeškek. Kada smo u mome rodnome selu prijeti opasnost da ne ugazim na balegu, dok smo u supruzinom rodnome selu upozorava me da ne stanem na galebu. U Rami kidam snig, dok kod kuće rijetko kada čistim snijeg. Pod jesen često kući berem drva, a potom ih i cijepam, a nekoliko puta sam drva cipo u Rami nakon što bi ih netko usjekao.
Jedna od zanimljivosti svojstvenih za Ramu je to što ljudi ovoga kraja prezimena ne mijenjaju kroz padeže, dok to nije slučaj s imenima. Npr, da sam Ramac kod kojega bi netko želio otići na večernje druženje oni koji planiraju poći kod mene pitali bi druge: "Hoćemo li večeras na silo kod Ante Bender?"
I da, kad smo kod sijela, ljudi se ovdje više i češće druže. Htio ne htio i zet iz Hercegovine bude čest gost u kućama od Proslapa do Prozora. Prvo rakija, dvije, a onda ostalo. Samo u prvoj kući, pogotovo zimi kada namiguje snijeg. Zet iz Hercegovine nije dobar vozač po snijegu, a još kada je zadnji pogon u autu, onda treba biti oprezan. Barem je svjestan toga pa ne riskira. Ali zato sada, dok su mu gostima dragi ljudi, a on ovo piše, riskira da postane Hercegovčina. I ne bi mu bilo prvi put.
Par godina nakon toga jako dobro sam pozicionirao Ramu, ali i Žepče na karti. Prvo me geografiji podučila djevojka, a potom i šefica na poslu. Upravo u vrijeme moga potpisivanja kao potvrde da pristajem biti ramskim zetom, šefica s radija me je stavljala u pećnicu novinarstva kako bi se jednom ispekao dobar novinar.
Ovo pišem s desetogodišnjim stažem ramkina dečka i četverogodišnjim stažem ramskog zeta. Više staža na ovim, nego poslovnim područjima. Ne žalim se, čak što više. Osim vrijedne supruge, Rama mi redovito daje i druge prednosti. Kada bih ih nabrajao sve trebao bih još jedan post, ali evo nekih: šljiva (rakija:), recelj (džem od šljive), snijeg...
Zet, Hercegovac, Ante, Bender najčešći su nazivi kojima me zovu Ramci, ali ne da bih došao, nego kada već dođem u Sjevernu Hercegovinu. Da, Hercegovinu, jer je i Rama u Hercegovini. Tako barem kažu ljudi ovoga kraja koje susrećem od kako sam se oženio. Malo mi je to bilo zbunjujuće jer se upravo u onim prvim studentskim danima kolega iz Rame izjasnio kao Bosanac. Neki će u šali reći da su u I dijelu BiH. Da nisu u pravu uvjere me Makljen ponad Rame koji razdvaja Bosnu od Hercegovine i hercegovačka himna koja se izvodi na svadbama nakon Lijepe naše.
Zanimljivi su mi nazivi pojedinih stvari koji se rijetko slažu s nazivima u Južnoj Hercegovini. Neki su i slični. Tako u Rami jedem keške, dok mi je kod kuće drag ćeškek. Kada smo u mome rodnome selu prijeti opasnost da ne ugazim na balegu, dok smo u supruzinom rodnome selu upozorava me da ne stanem na galebu. U Rami kidam snig, dok kod kuće rijetko kada čistim snijeg. Pod jesen često kući berem drva, a potom ih i cijepam, a nekoliko puta sam drva cipo u Rami nakon što bi ih netko usjekao.
Jedna od zanimljivosti svojstvenih za Ramu je to što ljudi ovoga kraja prezimena ne mijenjaju kroz padeže, dok to nije slučaj s imenima. Npr, da sam Ramac kod kojega bi netko želio otići na večernje druženje oni koji planiraju poći kod mene pitali bi druge: "Hoćemo li večeras na silo kod Ante Bender?"
I da, kad smo kod sijela, ljudi se ovdje više i češće druže. Htio ne htio i zet iz Hercegovine bude čest gost u kućama od Proslapa do Prozora. Prvo rakija, dvije, a onda ostalo. Samo u prvoj kući, pogotovo zimi kada namiguje snijeg. Zet iz Hercegovine nije dobar vozač po snijegu, a još kada je zadnji pogon u autu, onda treba biti oprezan. Barem je svjestan toga pa ne riskira. Ali zato sada, dok su mu gostima dragi ljudi, a on ovo piše, riskira da postane Hercegovčina. I ne bi mu bilo prvi put.
