Srasli su za tu trafiku i taj hladnjak, jer padala kiša ili grijalo sunce oni su tu obično oko pet. Uhvatio me jednom kada ekipe za neko divno čudo nije bilo tu i u dvadeset minuta prepričao mi svoj život. Navikao sam slušati, ali samo strance, jer mi se ponekad čini da mi poznanici i prijatelji nemaju što reći. Kao da sam ga nešto pitao, ali nisam! Priča mi o tome kako današnji klinci ne idu u vojsku, a vojska je priča za sebe barem u njegovu životu.
Kaže kako se jednom oglušio na zapovijed i zapovjedniku rekao neku svoju teoriju kako trebaju odraditi neki posao da mu je zapovjednik ne to gromoglasno rekao: “Vojniče tko te što pita?!“ Njegova priča lijeno se vukla, a ja sam tu samo da kraj te nesretne trafike dočekam autobus i da krenem svojim poslom dalje, da se maknem od njega… Priča mi i dalje i jednostavno ne staje. Bio je na morima radeći na održavanju motora brodova i tu je imao svoje teorije o svemu i svima je kako kaže pričao o svemu.
Vjerujem da ga ni tamo nitko ništa nije pitao, ali ovaj put kao i svaki se nametnuo. Ispriča mi isprekidano o nekoliko nevezanih epizoda iz života gledajući me poluzatvorenih očiju dok se između nas stvorio nekakav neugodan zadah piva i motanog duhana koji mu je stajo između požutjelih prstiju i čiji je dim nestajao na ljetnom povjetarcu. Da, pobjegao sam u autobus i uljudno se pozdravio s pomalo čudnim i neugodnim osjećajem kojeg doživljavaju svi oni koji su bar jednom doživjeli krajnje neobičan susret s neznancem. Sutra dan ista scena, samo ovaj put gradski autobus je kasnio više od pola sata. Opet mi je prišao i počeo govoriti o sebi ničim izazvan.
Zapalio sam zajedno s njim cigaretu da me smiri dok čekam i da prebrodim taj susret koji iskreno nisam želio da se ponovi. Kaže mi da ga zanima politika i da se namjerava kandidirati slijedeće izbore zajedno s onom ekipom s kojom je svaki dan kraj trafike. Pomislim u sebi kakve li se velike ideje rode uz jeftino pivo i cigarete (duhan) kraj trafike na periferiji grada i naravno ne nađem nikakav suvisao odgovor. Ne sumnja on ni malo u uspjeh svojih ideja koje je skovao gubeći svoje vrijeme u nepovrat svakodnevno, dapače on mi ih nadugo i naširoko razlaže do u detalje, a ja se još jednom pitam tko ga je išta pitao, ja sigurno nisam, jer i sam sâm preokupiran i nerijetko preopterećen svojom svakodnevnicom.
Autobus je došao i ponovno sam ga morao pozdraviti s dubokom nadom da se valjda nećemo neko vrijeme sresti. Moje nada se i ostvarila. Išao sam redovito na autobus u taj nezgodni popodnevni čas, ali nisam ga viđao. Ekipa je bila i dalje tu stabilna kao neka valuta bogate i daleke zemlje izvan galaksije nesretnika koji „vise“ kod trafike i galaksije onih koji rade i ne stignu biti ni sretni ni ne sretni. Pomislio sam kako se zaposlio i napokon sredio i to svaki put dok sam gledao tu ekipu s žaljenjem u sebi. Dok bih čekao autobus tih dana čuo sam njihove priče i čudio se što se sve može čuti među tim ljudima. Osobito me dojmio vokabular kojeg se ne bi postidili ni ugledni europski saloni u kojima se skuplja najotmjenija gospoda i poslovni ljudi.
U meni se otopila ona osuda o nesreći tih ljudi i tko će znati koji putovi su ih doveli baš tu i baš sad da razglabaju o koječemu. Život je čudo bio uvijek, barem meni. I tako prošlo je nekih mjesec dana dok ga nisam sreo u lokalnom dućanu kako kupuje pivo one jeftine robne marke koje je jeftinije od flaširane vode koja je naime bolja od one sa slavine. Zaustavio me pri izlasku iz dućana i veli mi kako je kod sebe kući uveo internet i kupio računalo.
Zatim je nastavio kako uredno na portalima piše komentare gotovo na svaku objavu i kako uvijek izazove raspravu ostalih komentatora koji su tu da kažu što misle na stranicama koje se ažuriraju svakih pola sata. Nastavlja mi dalje govoriti kako mu nekada administratori stranica brišu komentare i da ga to strašno živcira, ali da ne posustaje i da uvijek iznova izazove sve jače i bolje rasprave.
Govori mi još o tome da je mogućnost komentiranja prava čar demokracije i da on baš uživa u tome, ali ni da to nije sve da se upravo sprema otvoriti vlastitu stranicu ili blog na kojem bi mogao napisati sve što mu na srcu leži u vezi politike i sporta. I tako dok ga slušam postaje mi dosadno, ali čovjek to ne vidi na mom licu. On vidi samo ono što želi vidjeti, a to je da ga napokon netko sluša. Pozdravljam ga u pola priče, ne mogu više ga slušati iskreno, jer već mi je postao poznanik nakon tih nekoliko susreta. Ne bježim od ljudi, ali…
Promjena koju uočavam je da je čovjek stekao dojam da ga barem preko tih komentara netko sluša kad ostatak svijeta zajedno sa mnom nema vremena za to. Iako ga ni tamo na internetu nitko ništa ne pita, oni ipak ima priliku nešto kaže i kad ga nitko ništa ne pita i to svakih pola sata!
*Napomena: Tekst nije lektoriran.
Dražen Stojanović
