Bosna i Hercegovina sa 6 natjecatelja, a Makedonija sa četiri u London su išle slijedeći Coubertenovo načelo “važno je sudjelovati”. Većina sportaša iz BiH opredijelila se nastupati pod hrvatskom ili srpskom zastavom, ostatak čini premalu bazu, a sustava nema, kao ni osobite budućnosti za bosanski sport. Slovenci su svjesni da im je zlatna generacija sportaša na zalazu, u London su ih poslali 65 i rekli da će biti zadovoljni osvoje li dvije ili tri medalje. Vraćaju se sa četiri. Srbi su podbacili, premda su prvi put nakon 2000. osvojili zlato (taekwondo) njihovi mediji prozivaju šefa olimpijskoga odbora Vladu Divca zbog debakla. Divac je priželjkivao 10 medalja, vraća se kući sa četiri. Najveći podbačaj za njih je čovjek s iznimnim nacionalnim nabojem, Novak Đoković, bez medalje.
Hrvatska se sa šest medalja svrstala visoko, u gornji dom zemalja Europske unije čijem će krugu pripadati od idućeg ljeta. Odmah uz Dance koji njeguju olimpizam i poluamaterizam, odmah uz 40-milijunsku, sportski razvijenu i ekonomski rastuću Poljsku, ali i odmah uz desetorostruko mnogoljudniju Španjolsku. Da, da, onu Španjolsku koju posljednjih godina svijet slavi kao globalno najuspješniju sportsku naciju, što u prvom redu ima zahvaliti svojim nogometašima, pa onda i tenisačima, košarkašima, rukometašima, uglavnom sportovima tradicionalno najpopularnijima i u Hrvatskoj.
Dok je u svakom pogledu velesila Njemačka, ulazeći u posljednju trećinu Igara u Londonu s nikad manje medalja još tamo od Meksika i 1968., pisala in memoriam svom nadaleko poznatome pobjedničkome mentalitetu, dok su Britanci slavili preporod nacije što je iz gubitnika izrasla u pobjednika, dotle je Hrvatska u Londonu živjela svojih najboljih 10 dana u povijesti nastupa na Igrama. U zemlji u kojoj malo što uspijeva, u zemlji isisanoj odzdo i odozgo, ipak je još dovoljno preživjeloga sustava koji se skrbi redovito zalijevati nesvakidašnji talent.
Grčki sport, sasvim je izvjesno, isporučen je na milost i nemilost onoj “kako se tko snađe”, jer država u kolapsu ima mnogo važnijega posla. Izostanak brige i sustava ogleda se i u očajnom nastupu Grka u Londonu. Tek dvije bronce za pradomovinu Igara, koja se 2000. u Ateni ponosila sa 6 zlata i ukupno 16 medalja.
Na obrisima nigdje nema ni domovine ulatrapolularnih Ronalda i Mourinha, Portugal se stisnuo s jednim srebrom odmah uz Grčku, i Bugarska je doživjela debakl, zemlja koja je u povijesti osvojila 212 medalja na OI, iz Londona se vraća samo sa dvije, bez zlata.
Iz mnogo će razloga Igre 1992. u Barceloni, gdje smo uz bok stajali jedinom pravom Dream Teamu, ostati za nas najemotivnije, dok će
London 2012. biti upisan kao najuspješniji u povijesti hrvatskog samostalnog nastupa. Do Rija 2016.!
