Uživimo se u ulogu loze. Vrlo je slična ulozi svih onih koji su ubačeni u trku modernog života. Loza mora uroditi grožđem. Mora. Zato ulaže svu svoju snagu u to da urodi što obilnijim i što kvalitetnijim rodom. Bez roda jest besmislena i bit će odstranjena. Njezin život nalazi se pod stalnim pritiskom. Zimi već planira ona svoje grozdove. Već si predočuje kakvi će biti, razmišlja što je sve potrebno da bi se što bolje razvijali, da bi na koncu dali što više slatkoga mošta. Kada se grozdovi zametnu i počnu rasti, loza ih tjeskobno uspoređuje s grozdovima drugih loza, mjeri njihovu veličinu, jada se zbog njihova skromnog izgleda.
Upozorava da odavna nije bilo kiše pa nisu mogli rasti, žali se da nije bilo dovoljno sunca pa nisu mogli dozreti, sa zavišću ustanovljuje da su druge loze u boljem položaju, više izložene suncu, jadikuje nad svojom nesretnom sudbinom. No, što se više bavi tim problemima, to više ugrožava svoje grozdove; što više energije troši na sebe, to manje hrane dobivaju njezini grozdovi. Zato ostaju maleni, šugavi, bolesni.
I Isus želi da se grozdovi razviju što bolje i postanu što sočniji i što slađi. No, on ne želi da njegove loze žive pod stalnim pritiskom. Pritisak ne vodi ničemu. Zato On poručuje: Stanite! Tako dalje ne ide! Okrenite se za stotinu osamdeset stupnjeva! Umjesto da svoju pozornost usmjerujete prema grozdovima, usmjerite je prema Trsu! S njim se čvrsto povežite i njegova životvorna snaga prostrujat će kroz vas pa ćete donijeti obilan rod. Toliko ste zaokupljeni sobom da ne primjećujete kako ste se već otkinuli od Trsa. Varate se ako mislite da grozdove rađate vlastitom snagom. Povežite se s Trsom i sve će vam biti podareno badava: i sunce, i kiša, i životna snaga, i bogati urod.
Mi smo loze. Iza naših strahova, briga, kruženja oko nas samih, pritiska da moramo uspjeti pod svaku cijenu krije se opasna iluzija, kobna egzistencijalna laž. Mi vlastitim snagama ne možemo ništa. Bog može sve. Ljiljani se uopće ne brinu za svoj izgled. Bog ih odijeva u najljepše ruho. Naša jedina briga treba biti ta da budemo uvijek kod Njega. Umjesto da se neprestano bavimo svojim brigama i zadaćama, obvezama i uspjesima, trebali bismo moliti: „Gospodine, preuzmi moje brige! Izručujem se Tebi! Neka Tvoja snaga djeluje u meni!“ Svojim aktivnostima možemo pristupiti pod pritiskom svih mogućih psihičkih i moralnih opterećenja, a možemo im pristupiti i bezbrižno poput djeteta. Odlučujuće pri tome jest kamo smo uputili svoju pozornost – prema Bogu ili prema sebi... Naša dužnost na zemlji ne sastoji se u tome da sebe učinimo savršenim, nego da sebe privežemo uz Savršenoga. Tek kada smo uistinu povezani s Njim, Bog može djelovati u nama i preko nas.
rv
