Alka je pojedinačno viteško nadmetanje u kojem može sudjelovati najmanje 11 i najviše 17 alkara, a slavodobitnik je onaj koji u tri utrke gađanjem u alku prikupi najviše punata, odnosno bodova. Alkar, jahač na konju, u punom trku mora proći trkalištem dužine 160 m (tolerira se vrijeme do 12 sekundi) te pokušava kopljem pogoditi središte malog željeznog kruga koji se zove alka. Visina alke je 3,32 m, mjerena od njezinog središta do zemlje. O postavljanju i točnoj visini brinu "namještač alke" i njegov pomoćnik; namještač alke štapom dužine 3,22 m umiruje alku i istovremeno kontolira njezinu visinu, dok pomoćnik zateže uže o koje je alka obješena.
Cilj igre skupiti što više bodova u tri pokušaja
Alkarski je kolut, to jest alka, od kovanog željeza, sastavljen od dva obruča sa zajedničkim središtem. Mjereći njihovu unutrašnju stranu, veći obruč ima promjer od 13,1 cm, a manji 3,51 cm. Obruči su međusobno povezani trima kracima koji idu od jednog prema drugom obruču i dijele prostor između njih na tri jednaka dijela. Obruči i krakovi debeli su 6,6 mm i imaju oštar rub s one strane s koje se kopljem gađa u alku.
Petlja za vješanje alke je na polovici jednog od tri jednaka luka većeg kruga alke. Cilj igre je skupiti što više bodova u tri pokušaja. Za vrijeme trka alkara na konju do alke, na konju i alkaru se nalazi sva oprema i niti jedan komad opreme ne smije otpasti. Ako se to ipak dogodi, a sam alkar to ne primijeti, uz dozvolu alkarskog vojvode može (a i ne mora) dobiti ponovno pravo trkati trku. Ako alkar primijeti da mu je otpao dio opreme dužan je protrkati trkalištem bez gađanja alke, to jest sa "spuštenim kopljem".
Pogodak u mali srednji kolut - "u sridu" donosi tri punta, u gornji pregradak dva punta, a pogodak u jedan od dvaju donjih pregradaka po jedan punat. Ako dva ili više alkara nakon treće utrke imaju isti broj punata, izvodi se pripetavanje, to jest doigravanje. Svaki pogodak "u sridu" uz samog alkara koji je pogodio slavi i cjelokupno gledateljstvo, jer smisao samog nadmetanja nije samo pobijediti ostale takmace, već zbog same težine zadatka, pogoditi što veći broj "srida" uopće, što iziskuje veliku vještinu i umijeće alkara u rukovanju kopljem, upravljanju konjem i oštrom oku, navodi Hina.
Svaki pogodak "u sridu" slavi se oglašavanjem limene glazbe, te pucnjima iz "mačkula" - starinskog topa. Trče se tri trke i bodovi se zbrajaju. Alkar s najviše osvojenih bodova postaje slavodobitnik. Slavodobitnik Alke je bogato nagrađen, a Sinjani i narod Cetinske krajine, do Alke iduće godine, slave ga kao svojeg najboljeg junaka i viteza.
Na ovogodišnjim alkarskim pripremama sudjelovali su: Josip Benja, Kristijan Bikić, Stipe Bogdan, Josip Čačija, Jure Domazet Lošo, Alen Filipović Grčić, Hrvoje Filipović Grčić, alajčauš Ivica Filipović Grčić, Denis Gugić, Andrija Hrgović, Dušan Ivandić, Frano Ivković, Josip Jadrijević, Stipe Jukić, Bože Mandac, Nenad Marić, Joško Masnić, Alen Poljak, Tino Radanović, Ante Runje, Marko Šuća, zamjenik alajčauša Mario Šušnjara, Martin Šušnjara, Frano Talaja, Petar Tomašević, Marko Vrca, Branimir Vučković, Ante Zorica, Ivo Zorica i Mihovil Župa.
Alku je do sada najviše puta dobio Nikola Cerinić (slavodobitnik dvanaest puta), slijede ga Nikola Jelinčić (slavodobitnik osam puta), te Jozo Boko, Janko Kelava, Anđelko Vučković i Ognjen Preost, koji su po pet puta bili slavodobitnici Sinjske alke.
Alkom se obilježava pobjeda nad osmanskim osvajačima
Pobjednik prošlogodišnje 301. alke bio je Tino Radanović iz Sinja. Slavodobitnikom ga je proglasio alkarski vojvoda Ante Vučić i na koplje mu privezao plamenac hrvatske trobojnice, znamenje pobjede, koje je slavodobitnik pronio ulicama Sinja. Pokroviteljica Sinjske alke predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović slavodobitniku je darovala sablju i zlatni prsten s hrvatskim grbom. Viteško alkarsko društvo slavodobitnika nagrađuje zlatnom plaketom i s 40.000 kuna.
Sinjskom alkom se obilježava pobjeda nad osmanskim osvajačima 14. kolovoza 1715. kod Sinja. Na taj dan 700 hrvatskih branitelja iz Sinja odbilo je navalu turskoga zapovjednika Mehmed-paše Čelića čija je vojska brojala 60.000 vojnika.
U Cetinskoj krajini još živi predaja kako je Čudotvorna Gospa Sinjska otjerala Osmanlije, a Sinjani su kao vječni zavjet odanosti i poštovanja utemeljili vitešku igru Alku, oživljavajući tako svake godine prve nedjelje u kolovozu svoju slavnu pobjedu. Dva dana prije Alke održava se generalna proba (tzv. Bara), a uoči samog natjecanja druga generalna proba (tzv. Čoja).
U znak priznanja za poticanje domoljublja i očuvanje povijesnih, kulturnih, etnografskih i drugih vrijednosti, Sinjska alka je po međunarodnim mjerilima proglašena pokretnim spomenikom kulture najviše kategorije 1979., a 15. studenog 2010. upisana je na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.
Naziv Alka potječe iz turskoperzijskog jezičnog sloja, a znači prsten, obruč.
Sinjska alka danas je jedinstveno viteško natjecanje u Europi. Nastala je početkom XVIII. stoljeća. Inače je nastavak mnogobrojnih viteških nadmetanja što su se održavala u nekim većim mjestima mletačke Dalmacije, a najpoznatija su ona u Zadru (do 1820.), Imotskom (do oko 1840.) i Makarskoj (do 1832.).
Najstariji pisani spomen iz 1784.
Najstariji pisani spomen o Sinjskoj alci potječe iz 1784., a riječ je o sonetu i odi koje je na talijanskom jeziku ispjevao splitski liječnik i glazbenik Julije Bajamonti.
Najstariji pak službeni spis jest pismo što ga je 10. veljače 1798. grof Rajmund Thurn, prvi austrijski povjerenik za novozaposjednute krajeve, poslao iz Zadra tadašnjem zapovjedniku Sinja, Jakovu Grabovcu.
Thurn pismom obavješćuje da je Dvorsko povjerenstvo potpuno odobrilo da se u Sinjskoj krajini i dalje održava Alka, na posljednji dan karnevala, kako je do tada bilo uobičajeno. Iz iste godine potječe i dokument o Alki što je, u čast baruna Corneo-Steffanea, drugoga opunomoćenog austrijskog povjerenika za Istru, Dalmaciju i Albaniju, održana 14. svibnja, kojom ju je prilikom, u svečanome govoru, nazvao "brillante spettacolo" (blistavi prizor).
Povjesničari su utvrdili kako povijest Alke pokazuje da se ona u starini trčala u različito vrijeme, a katkad i dva puta na godinu.
Alka se tek od 1849. redovito trčala 18. kolovoza, na rođendan cara Franje Josipa, što je čak utvrđeno i Statutom iz 1902. Od tada se stalno trči u kolovozu (i po novim pravilima), u prvoj trećini toga mjeseca, tako da se i Bara i Čoja i Alka održe u istom mjesecu.
Na putu po Dalmaciji, Sinj je 1818. posjetio car i kralj Franjo I. te su mu mještani priredili svečanu Alku. Slavodobitnika je vladar nagradio briljantnim prstenom vrijednim 800 forinta, a Društvo carskom zastavom. Od tada se svake godine slavodobitniku iz Beča dostavljalo 100 forinta nagrade.
Godine 1838. Alki je nazočio saksonski kralj Friedrich August II., a 28. ožujka 1842. održana je Alka u čast dolaska u Sinj austrijskog nadvojvode Albrechta. Iste godine, 22. listopada, održana je Alka u čast dolaska nadvojvode austrijskog Franje Karla. Godine 1875., 18. svibnja, održana je izvanredna svečana Alka u prigodi boravka cara i kralja Franje Josipa I. u Sinju. Car je tada darovao slavodobitniku Mati Boniću zlatni prsten.
Povijest svjedoči i kako se Alka trčala četiri puta izvan Sinja i to 1832. u Splitu, 1922. u Beogradu i 1946. u Zagrebu. Ove godine (2017.) u Vukovaru je održana svečana Alka, na kojoj je pobijedio alkar Ante Zorica.
Cilj igre skupiti što više bodova u tri pokušaja
Alkarski je kolut, to jest alka, od kovanog željeza, sastavljen od dva obruča sa zajedničkim središtem. Mjereći njihovu unutrašnju stranu, veći obruč ima promjer od 13,1 cm, a manji 3,51 cm. Obruči su međusobno povezani trima kracima koji idu od jednog prema drugom obruču i dijele prostor između njih na tri jednaka dijela. Obruči i krakovi debeli su 6,6 mm i imaju oštar rub s one strane s koje se kopljem gađa u alku.
Petlja za vješanje alke je na polovici jednog od tri jednaka luka većeg kruga alke. Cilj igre je skupiti što više bodova u tri pokušaja. Za vrijeme trka alkara na konju do alke, na konju i alkaru se nalazi sva oprema i niti jedan komad opreme ne smije otpasti. Ako se to ipak dogodi, a sam alkar to ne primijeti, uz dozvolu alkarskog vojvode može (a i ne mora) dobiti ponovno pravo trkati trku. Ako alkar primijeti da mu je otpao dio opreme dužan je protrkati trkalištem bez gađanja alke, to jest sa "spuštenim kopljem".
Pogodak u mali srednji kolut - "u sridu" donosi tri punta, u gornji pregradak dva punta, a pogodak u jedan od dvaju donjih pregradaka po jedan punat. Ako dva ili više alkara nakon treće utrke imaju isti broj punata, izvodi se pripetavanje, to jest doigravanje. Svaki pogodak "u sridu" uz samog alkara koji je pogodio slavi i cjelokupno gledateljstvo, jer smisao samog nadmetanja nije samo pobijediti ostale takmace, već zbog same težine zadatka, pogoditi što veći broj "srida" uopće, što iziskuje veliku vještinu i umijeće alkara u rukovanju kopljem, upravljanju konjem i oštrom oku, navodi Hina.
Svaki pogodak "u sridu" slavi se oglašavanjem limene glazbe, te pucnjima iz "mačkula" - starinskog topa. Trče se tri trke i bodovi se zbrajaju. Alkar s najviše osvojenih bodova postaje slavodobitnik. Slavodobitnik Alke je bogato nagrađen, a Sinjani i narod Cetinske krajine, do Alke iduće godine, slave ga kao svojeg najboljeg junaka i viteza.
Na ovogodišnjim alkarskim pripremama sudjelovali su: Josip Benja, Kristijan Bikić, Stipe Bogdan, Josip Čačija, Jure Domazet Lošo, Alen Filipović Grčić, Hrvoje Filipović Grčić, alajčauš Ivica Filipović Grčić, Denis Gugić, Andrija Hrgović, Dušan Ivandić, Frano Ivković, Josip Jadrijević, Stipe Jukić, Bože Mandac, Nenad Marić, Joško Masnić, Alen Poljak, Tino Radanović, Ante Runje, Marko Šuća, zamjenik alajčauša Mario Šušnjara, Martin Šušnjara, Frano Talaja, Petar Tomašević, Marko Vrca, Branimir Vučković, Ante Zorica, Ivo Zorica i Mihovil Župa.
Alku je do sada najviše puta dobio Nikola Cerinić (slavodobitnik dvanaest puta), slijede ga Nikola Jelinčić (slavodobitnik osam puta), te Jozo Boko, Janko Kelava, Anđelko Vučković i Ognjen Preost, koji su po pet puta bili slavodobitnici Sinjske alke.
Alkom se obilježava pobjeda nad osmanskim osvajačima
Pobjednik prošlogodišnje 301. alke bio je Tino Radanović iz Sinja. Slavodobitnikom ga je proglasio alkarski vojvoda Ante Vučić i na koplje mu privezao plamenac hrvatske trobojnice, znamenje pobjede, koje je slavodobitnik pronio ulicama Sinja. Pokroviteljica Sinjske alke predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović slavodobitniku je darovala sablju i zlatni prsten s hrvatskim grbom. Viteško alkarsko društvo slavodobitnika nagrađuje zlatnom plaketom i s 40.000 kuna.
Sinjskom alkom se obilježava pobjeda nad osmanskim osvajačima 14. kolovoza 1715. kod Sinja. Na taj dan 700 hrvatskih branitelja iz Sinja odbilo je navalu turskoga zapovjednika Mehmed-paše Čelića čija je vojska brojala 60.000 vojnika.
U Cetinskoj krajini još živi predaja kako je Čudotvorna Gospa Sinjska otjerala Osmanlije, a Sinjani su kao vječni zavjet odanosti i poštovanja utemeljili vitešku igru Alku, oživljavajući tako svake godine prve nedjelje u kolovozu svoju slavnu pobjedu. Dva dana prije Alke održava se generalna proba (tzv. Bara), a uoči samog natjecanja druga generalna proba (tzv. Čoja).
U znak priznanja za poticanje domoljublja i očuvanje povijesnih, kulturnih, etnografskih i drugih vrijednosti, Sinjska alka je po međunarodnim mjerilima proglašena pokretnim spomenikom kulture najviše kategorije 1979., a 15. studenog 2010. upisana je na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.
Naziv Alka potječe iz turskoperzijskog jezičnog sloja, a znači prsten, obruč.
Sinjska alka danas je jedinstveno viteško natjecanje u Europi. Nastala je početkom XVIII. stoljeća. Inače je nastavak mnogobrojnih viteških nadmetanja što su se održavala u nekim većim mjestima mletačke Dalmacije, a najpoznatija su ona u Zadru (do 1820.), Imotskom (do oko 1840.) i Makarskoj (do 1832.).
Najstariji pisani spomen iz 1784.
Najstariji pisani spomen o Sinjskoj alci potječe iz 1784., a riječ je o sonetu i odi koje je na talijanskom jeziku ispjevao splitski liječnik i glazbenik Julije Bajamonti.
Najstariji pak službeni spis jest pismo što ga je 10. veljače 1798. grof Rajmund Thurn, prvi austrijski povjerenik za novozaposjednute krajeve, poslao iz Zadra tadašnjem zapovjedniku Sinja, Jakovu Grabovcu.
Thurn pismom obavješćuje da je Dvorsko povjerenstvo potpuno odobrilo da se u Sinjskoj krajini i dalje održava Alka, na posljednji dan karnevala, kako je do tada bilo uobičajeno. Iz iste godine potječe i dokument o Alki što je, u čast baruna Corneo-Steffanea, drugoga opunomoćenog austrijskog povjerenika za Istru, Dalmaciju i Albaniju, održana 14. svibnja, kojom ju je prilikom, u svečanome govoru, nazvao "brillante spettacolo" (blistavi prizor).
Povjesničari su utvrdili kako povijest Alke pokazuje da se ona u starini trčala u različito vrijeme, a katkad i dva puta na godinu.
Alka se tek od 1849. redovito trčala 18. kolovoza, na rođendan cara Franje Josipa, što je čak utvrđeno i Statutom iz 1902. Od tada se stalno trči u kolovozu (i po novim pravilima), u prvoj trećini toga mjeseca, tako da se i Bara i Čoja i Alka održe u istom mjesecu.
Na putu po Dalmaciji, Sinj je 1818. posjetio car i kralj Franjo I. te su mu mještani priredili svečanu Alku. Slavodobitnika je vladar nagradio briljantnim prstenom vrijednim 800 forinta, a Društvo carskom zastavom. Od tada se svake godine slavodobitniku iz Beča dostavljalo 100 forinta nagrade.
Godine 1838. Alki je nazočio saksonski kralj Friedrich August II., a 28. ožujka 1842. održana je Alka u čast dolaska u Sinj austrijskog nadvojvode Albrechta. Iste godine, 22. listopada, održana je Alka u čast dolaska nadvojvode austrijskog Franje Karla. Godine 1875., 18. svibnja, održana je izvanredna svečana Alka u prigodi boravka cara i kralja Franje Josipa I. u Sinju. Car je tada darovao slavodobitniku Mati Boniću zlatni prsten.
Povijest svjedoči i kako se Alka trčala četiri puta izvan Sinja i to 1832. u Splitu, 1922. u Beogradu i 1946. u Zagrebu. Ove godine (2017.) u Vukovaru je održana svečana Alka, na kojoj je pobijedio alkar Ante Zorica.
