Na Međunarodni dan djeteta u Osnovnoj školi „Ivan Mažuranić“ Gračac održana je završna aktivnost Mjeseca knjige. Moto ovogodišnjeg Mjeseca knjige je Pričaj mi…
Priču možemo slušati, čitati, čuti samo u prolazu, a možemo je i pripovijedati. Ona će nam izmamiti osmijeh ili nas pak od srca nasmijati. Zbog nje ponekad plačemo, ali može nam pružiti i blagotvorne riječi utjehe.
Učenici su u holu škole napravili kućicu za čitanje. U nju su donijeli svoje knjige te posudili drugima za čitanje. Birali su djela koja žele čitati, a o pročitanom djelu pričali su pred svim učenicima iz škole.
Učenici su također slušali priču Potop Rame i ljubavi autorice Ankice Šarčević koja je učenike potaknula na pričanje i slušanje priča, na čitanje, ali i ukazala koliko danas mladi provode vremena na mobitelu. Pored svih poruka jedna je bila umjesto mobitela, knjiga u ruci.
S druge strane, u vremenu ispunjenom glasovnim nesuglasjem, golemom bukom informacija i različitih sadržaja koji nasrću sa svih strana, značaj se SLUŠANJA, i to onog aktivnog i predanog, čini poput zaboravljenog okupljanja oko ognjišta. Je li umijeće istinskog slušanja priče, ali i drugog ljudskog bića, tek prašnjavi artefakt prošlih vremena ili je samo potrebno izgovoriti čarobnu riječ i udahnuti mu život? I lebdjeti na riječima, letjeti rečenicama i skutriti se očarano u toplom krilu priče.
Upravo tako je bilo danas u školi. Učenici okupljeni oko autorice kao oko ognjišta pozorno su slušali priču koja je neke ganula i do suza. Zadatak učenicima bio je nastaviti pričati priču roditeljima kući.
Priču možemo slušati, čitati, čuti samo u prolazu, a možemo je i pripovijedati. Ona će nam izmamiti osmijeh ili nas pak od srca nasmijati. Zbog nje ponekad plačemo, ali može nam pružiti i blagotvorne riječi utjehe.
Učenici su u holu škole napravili kućicu za čitanje. U nju su donijeli svoje knjige te posudili drugima za čitanje. Birali su djela koja žele čitati, a o pročitanom djelu pričali su pred svim učenicima iz škole.
Učenici su također slušali priču Potop Rame i ljubavi autorice Ankice Šarčević koja je učenike potaknula na pričanje i slušanje priča, na čitanje, ali i ukazala koliko danas mladi provode vremena na mobitelu. Pored svih poruka jedna je bila umjesto mobitela, knjiga u ruci.
S druge strane, u vremenu ispunjenom glasovnim nesuglasjem, golemom bukom informacija i različitih sadržaja koji nasrću sa svih strana, značaj se SLUŠANJA, i to onog aktivnog i predanog, čini poput zaboravljenog okupljanja oko ognjišta. Je li umijeće istinskog slušanja priče, ali i drugog ljudskog bića, tek prašnjavi artefakt prošlih vremena ili je samo potrebno izgovoriti čarobnu riječ i udahnuti mu život? I lebdjeti na riječima, letjeti rečenicama i skutriti se očarano u toplom krilu priče.
Upravo tako je bilo danas u školi. Učenici okupljeni oko autorice kao oko ognjišta pozorno su slušali priču koja je neke ganula i do suza. Zadatak učenicima bio je nastaviti pričati priču roditeljima kući.
