Političko vodstvo Hrvata u Srbiji osudilo je u ponedjeljak nijekanje hrvatskog jezika u udžbenicima gramatike za učenike osmih razreda, ističući kako stoga ne trebaju čuditi negativni stavovi mladih u Srbiji o Hrvatima.
Hrvatski jezik u Srbiji ne postoji, upozorio je u izjavi predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) Tomislav Žigmanov, dodajući kako je to „vrh ledenoga brijega društvenoga konteksta koji uvelike opterećuje položaj Hrvata u Srbiji“.
Kako prenosi tjednik „Hrvatska riječ“, u udžbeniku gramatike skupine autora „S reči na dela“ za učenike osmih razreda, navodi se da srpski, slovenski, makedonski i bugarski jezik pripadaju skupini južnoslavenskih jezika „a da Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatski, bosanski, bošnjački i crnogorski“.
Premda se time negira postojanje hrvatskoga jezika ovaj udžbenik je odobrio Zavod za unapređivanje obrazovanja i odgoja Srbije, navodi „Hrvatska riječ“, koja u tome povodu obratila mjerodavnim državnim tijelima.
„U svezi s objašnjenjem pojmova lingvistički jezik i politički jezik smatramo da je na piscima udžbenika da to objasne. O tome ima dovoljno u udžbenicima, a tu su i stručnjaci za srpski jezik u Zavodu da provjere udžbenike", navodi se među ostalim u odgovoru Odbora za standardizaciju srpskog jezika upućenom tjedniku „Hrvatska riječ“.
„Naš jezik obrazovni sustav Ministarstva prosvjete Srbije niječe. Nemojmo se čuditi stavovima djece obrazovanih iz ovakvih udžbenika“, priopćio je u tome povodu DSHV na svojemu službenom Twitter nalogu.
Koliko se negativnosti u Srbiji pripisuje onome što ime hrvatski predznak predsjednik te stranke Žigmanov ilustrira primjerom proglašenja bunjevačke ikavice službenim, nehrvatskim jezikom u Subotici, na sjeveru Vojvodine u svibnju ove godine.
„Paradoksalno je da se u Srbiji osporava hrvatski, koji je jedan od jezika Europske unije, a status službenog jezika dodjeljuje se takozvanom bunjevačkom jeziku, koji nigdje u svijetu nije priznat i ne može biti priznat u punom značenju te riječi. To je paradoks koji mi ovdje u Srbiji živimo“, navodi on.
Kako dodaje, nijekanje samostalnosti hrvatskoga književnog jezika postoji kao trend, koji se i u političkom i kulturnom kontekstu u Srbiji gotovo kontinuirano pojavljuje kada su u pitanju vladajuće strukture.
„Negativna slika o hrvatstvu se tako produbljuje - sve što dolazi iz Hrvatske je upitno ili manje vrijedno, čak nepostojeće. To je naravno daleko od istine ali dio je naših ideologijskih okvira u kojima mi živimo“, zaključio je Žigmanov.
Hrvatski jezik u Srbiji ne postoji, upozorio je u izjavi predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) Tomislav Žigmanov, dodajući kako je to „vrh ledenoga brijega društvenoga konteksta koji uvelike opterećuje položaj Hrvata u Srbiji“.
Kako prenosi tjednik „Hrvatska riječ“, u udžbeniku gramatike skupine autora „S reči na dela“ za učenike osmih razreda, navodi se da srpski, slovenski, makedonski i bugarski jezik pripadaju skupini južnoslavenskih jezika „a da Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatski, bosanski, bošnjački i crnogorski“.
Premda se time negira postojanje hrvatskoga jezika ovaj udžbenik je odobrio Zavod za unapređivanje obrazovanja i odgoja Srbije, navodi „Hrvatska riječ“, koja u tome povodu obratila mjerodavnim državnim tijelima.
„U svezi s objašnjenjem pojmova lingvistički jezik i politički jezik smatramo da je na piscima udžbenika da to objasne. O tome ima dovoljno u udžbenicima, a tu su i stručnjaci za srpski jezik u Zavodu da provjere udžbenike", navodi se među ostalim u odgovoru Odbora za standardizaciju srpskog jezika upućenom tjedniku „Hrvatska riječ“.
„Naš jezik obrazovni sustav Ministarstva prosvjete Srbije niječe. Nemojmo se čuditi stavovima djece obrazovanih iz ovakvih udžbenika“, priopćio je u tome povodu DSHV na svojemu službenom Twitter nalogu.
Koliko se negativnosti u Srbiji pripisuje onome što ime hrvatski predznak predsjednik te stranke Žigmanov ilustrira primjerom proglašenja bunjevačke ikavice službenim, nehrvatskim jezikom u Subotici, na sjeveru Vojvodine u svibnju ove godine.
„Paradoksalno je da se u Srbiji osporava hrvatski, koji je jedan od jezika Europske unije, a status službenog jezika dodjeljuje se takozvanom bunjevačkom jeziku, koji nigdje u svijetu nije priznat i ne može biti priznat u punom značenju te riječi. To je paradoks koji mi ovdje u Srbiji živimo“, navodi on.
Kako dodaje, nijekanje samostalnosti hrvatskoga književnog jezika postoji kao trend, koji se i u političkom i kulturnom kontekstu u Srbiji gotovo kontinuirano pojavljuje kada su u pitanju vladajuće strukture.
„Negativna slika o hrvatstvu se tako produbljuje - sve što dolazi iz Hrvatske je upitno ili manje vrijedno, čak nepostojeće. To je naravno daleko od istine ali dio je naših ideologijskih okvira u kojima mi živimo“, zaključio je Žigmanov.
