Danas slavimo Veliku Gospu, blagdan kojim se obilježava Marijino uznesenje na nebo. To je ujedno najveći je blagdan posvećen Majki Božjoj, iako je riječ o najmlađoj od četiri dogme koje je Crkva tijekom svoje povijesti definirala o Isusovoj Majci.
Marija je, naime, kao Bogorodica točno određena na Efeškom saboru 431., što je potvrdio tek Kalcedonski sabor 451., kada je službeno prihvaćeno i vjerovanje o njezinu djevičanstvu (Blažena Djevica Marija) predloženo na Carigradskome saboru 381. godine.
Gotovo 1500 godina kasnije papa Pio IX. bulom “Ineffabilis Deus” proglasio je 1854. dogmu da je Marija i bezgrešno začeta.
Bilo je potrebno još jedno stoljeće do službenog proglašenja da je uznesena na nebo. Tu dogmu definirao je tek 1950. bulom “Munificentissimus Deus” papa Pio XII. To, međutim, ne znači da se tek od tada slavi Uznesenje Marijino na nebo, jer iako kanonski tekstovi nisu zabilježili taj događaj, usmena predaja prisutna je u liturgiji, apokrifnim evanđeljima, teološkim komentarima i legendama još od najranijih stoljeća kršćanstva.
Od četvrtog stoljeća to se pitanje uznesenja duha i tijela Marijina, koje potvrđuje konačnu čovjekovu svrhu da bude dionikom Božje slave, stalno pojašnjavalo.
Hrvatski udio u dogmi o Uznesenju Marijinu
Veliki pobornik za definiranje dogme o Marijinu uznesenju bio je hrvatski mariolog, franjevac dr. Karlo Balić, kojega je papa Pio XII. zadužio za prikupljanje dokumentacije potrebne za proglašenje te dogme.
Nije slučajno da su baš Hrvati u tome imali svog udjela, jer su praktički od svoga pokrštavanja štovali baš Marijino Uznesenje.
To stoga što je Ivan Ravenjanin oko 642. splitsku katedralu posvetio baš Uznesenju Marijinu, a smatra se da je upravo tu počelo pokrštavanje Hrvata. Zbog toga Velika Gospa ima posebno značenje u Hrvata tijekom čitave povijesti.
Marija je, naime, kao Bogorodica točno određena na Efeškom saboru 431., što je potvrdio tek Kalcedonski sabor 451., kada je službeno prihvaćeno i vjerovanje o njezinu djevičanstvu (Blažena Djevica Marija) predloženo na Carigradskome saboru 381. godine.
Gotovo 1500 godina kasnije papa Pio IX. bulom “Ineffabilis Deus” proglasio je 1854. dogmu da je Marija i bezgrešno začeta.
Bilo je potrebno još jedno stoljeće do službenog proglašenja da je uznesena na nebo. Tu dogmu definirao je tek 1950. bulom “Munificentissimus Deus” papa Pio XII. To, međutim, ne znači da se tek od tada slavi Uznesenje Marijino na nebo, jer iako kanonski tekstovi nisu zabilježili taj događaj, usmena predaja prisutna je u liturgiji, apokrifnim evanđeljima, teološkim komentarima i legendama još od najranijih stoljeća kršćanstva.
Od četvrtog stoljeća to se pitanje uznesenja duha i tijela Marijina, koje potvrđuje konačnu čovjekovu svrhu da bude dionikom Božje slave, stalno pojašnjavalo.
Hrvatski udio u dogmi o Uznesenju Marijinu
Veliki pobornik za definiranje dogme o Marijinu uznesenju bio je hrvatski mariolog, franjevac dr. Karlo Balić, kojega je papa Pio XII. zadužio za prikupljanje dokumentacije potrebne za proglašenje te dogme.
Nije slučajno da su baš Hrvati u tome imali svog udjela, jer su praktički od svoga pokrštavanja štovali baš Marijino Uznesenje.
To stoga što je Ivan Ravenjanin oko 642. splitsku katedralu posvetio baš Uznesenju Marijinu, a smatra se da je upravo tu počelo pokrštavanje Hrvata. Zbog toga Velika Gospa ima posebno značenje u Hrvata tijekom čitave povijesti.
