Dodjeljuje se svake godine za prozu i poeziju objavljenu u časopisu za kulturu Hrvatsko slovo u rubrikama Hrvatska proza i Hrvatska poezija. Dodjeljuje se svake godine 28. travnja kada se obilježava Dan Hrvatskog slova, odnosno obljetnica prvog objavljivanja časopisa Hrvatsko slovo.
Dobitnik treće nagrade za priču "Ruška" objavljenu u Hrvatskom slovu u 2012. godini je Vlado Kudić. Dodjela nagrada biti će upriličena 27. travnja u prostorijama Hrvatskog slova, gdje je Vlado, u organizaciji Ramske zajednice iz Zagreba i Književne zaklade fra Grgo Martić, imao promociju romana Taurus početkom 2012. godine. Čestitamo Vladi!
Objavljujemo u cijelosti za naše čitatelje nagrađenu priču:
Ruška
Gazeći dugim koracima, prilično nezgrapno, grabila je Ruška cestom koja vodi ispred okupljališta mladih. Mašući rukom iznad glave, kao da se brani od muha, glasno je nabrajala nešto samo njoj znano. Oko nje su, u čoporčićima, trčkarala gradska djeca zadirkujući je: - Ruuška kruuška, Ruuška puuška, Ruuška muuška! Ne osvrćući se na dječje zadirkivanje ona se žurila, kao da ide nekud s ciljem i kao da već prilično kasni. Samo bi katkad znala zastati i desnom rukom napraviti kružni pokret rukom iznad glave s ispruženim srednjim prstom, kao da ih razgoni i podviknuti: - Noosi vaas biis! Dječja cika i smijeh bi tada kulminirali, kao da su cijelo vrijeme čekali baš taj trenutak. - Eto Ruške legende!- dobaci netko iz skupine mladih na terasi ispred kafića. Svi izviše vratove u dobro poznatom smjeru s osmjehom na licima, očekujući već pri samom spomenu njenog imena neku zabavnu ludoriju. - Je li joj ovo prvi krug danas?- upita netko, a svi se glasno nasmijaše. Znala je Ruška dnevno po nekoliko puta prijeći svoju putanju, uvijek istim tempom, snažnim dugim koracima, kao da 'vozi u petoj' kako su je komentirali. - Zovi Macana, eto mu drage! Netko prenese vijest u kafić iz kojeg žurno iziđe Macan s cvijetom kojeg je uzeo iz obližnje cvjećarnice s one hrpe koja se više ne može uvrstiti ni u kakav ukrasni aranžman. No, za takve prigode svaki put savršeno posluži Macanu za njegov, već dobro, poznati show s Ruškom. - Di si draga, di si živote moj!- otpočinjao bi Macan iz svog neiscrpnog repertoara dosjetki, zauzimajući poluklečeći stav prosca pred svojom izabranicom. - Ne mogu više živjet bez tebe! - Ne moreš!- stade Ruška pred njim granajući rukama iznad glave koje u trenutku položi na bokove u koso napadnom stavu. - Vidila sam sinoć, vuco si se zdrugom u autu!- pođe ponovno gestikulirati rukama pred njegovim nosom, s ispruženim srednjim prstom. - Ali draga da ti objasnim...- s ozbiljnim izrazom obraćao se Macan kao pravoj zaručnici, cijelo vrijeme klečeći na desnom koljenu i držeći s objema ispruženim rukama cvijet pred njom. - Vara te Ruška, vara, i ja sam sam ga vidio!- dobacivali su s terasa podgrijavajući situaciju koja je mladima ispred kafića nagonila suze na oči. - Lažu ti srećo, samo nas žele zavaditi! Evo ti cvijet moga srca pa sve zaboravi!- nastavljao je Macan, ozbiljan, pružajući joj cvijet. - Noosi te biis!- napravi Ruška onaj svoj poznati pokret rukom s ispruženim srednjakom. Bio je to trenutak koji su svi iščekivali, trenutak koji je prerastao u pravu euforiju smijeha pri čemu su neki gotov padali sa stolica držeći se za trbuhe, dok su drugi stiskali međunožja dlanovima da se ne upišaju. Trznuvši mu cvijet iz ruke, s blagim osmjehom na krajičku usana, nastavi Ruška svoj put, dobro poznatim korakom, kao da je svi vjetrovi nose. Dok se udaljavala mahala je desnom rukom iznad glave, pokazujući valjda da ona nije djevojka koja lako oprašta. U lijevoj je nosila cvijet, kojeg, začudo, nikada nije odbila bez obzira na Macanovo nevjerstvo. Vraćajući se sa svoje „pozornice“ u kafić Macan istom razvuče osmijeh zadovoljan prizorom publike s čijih je zajapurenih lica slavodobitno pobirao sve simpatije. Često ih je on uveseljavao i na druge načine, no uloga Ruškinog prosca bila je sami vrh njegovih uličnih performansa. - E, jest otkačena! - E, je manita...- redali bi se komentari. - Noosi vas bis!- podviknuo bi Macan oponašajući onaj Ruškin pokret rukom s ispruženim srednjakom, a tek nakratko stišani smijeh ponovno bi prelazio u glasan grohot i zarazno kikotanje. - Noosi te bis, upiša se!- uzvraćali su mu odmahujući rukom da prestane. - Evo je zakucenila od smija, dajte ljudi vode!- zadirkivao je Macan i faćkao kakvu kikotavu djevojku dok bi prolazio kroz skupinu nasmijanih promatrača. - Dž'te joj ljudi pupak, odrišit će se od smija!- dolijevao je ulje na vatru za novi val smijeha štipkajući drugu curu kojoj su se ramena i kosa tresli od smijeha dok je nagnuto naprijed sjedila na stolici. Treću je samo malčice podragao kažiprstima ispod pazuha, na što je ova poskočila sa stolice i prodorno vrisnula šireći ponovno zarazni smijeh. Muški su mu pružali dlanove na give me five na što bi on, u prolazu, otpozdravljao udarajući jake pljeske po njima. - A nosi te bis više i tebe i Rušku!- pokazivali su onim Ruškinim pokretom ruke da prestane. Taj Ruškin uzvik nosi te bis u paketu s pokretom desne ruke i ukočenim srednjakom postade nezaobilazni dio svakodnevnog mladenačkog žargona kad se nekoga htjelo otpiliti zbog nečega; ili onako na čistu miru, bez ikakvog povoda budući je bilo dovoljno reći te riječi ili napraviti onu Ruškinu gestikulaciju da se lica razvuku na osmijeh. ** Ruška je stara cura, odavno prevalila četrdesetu. Pojavila uz rat s valom izbjeglica koje su pristizale u grad sa svih strana. Odmah je svima upala u oči svojim načinom odijevanja- kombinacijom civilne odjeće s narodnom nošnjom i svojim prilično smiješnim pokretima. Srednji prst na desnoj ruci nije mogla saviti, bio je ukočen izgledajući kao da njime pokazuje onaj provokativni filmski „fuck you“. Upravo je to bilo presudno da postane predmetom zabave provincijskoj mladeži. Mnogi su se šprdali s njom zovući je fuck you. Neki su donekle bili pristojni, kao Macan, ali često je bilo neugodnih situacija s neotesanim momcima koji su svoje bahato ponašanje iskazivali tako što su, svjesno ili nesvjesno, ponižavali, od zemlje poniženu, Rušku. Uz svu pamet koju joj Bog dade, oskudijevala je i u svome tjelesnom izgledu, djelujući prilično grampavo i neugledno. S takvom pameti da je privlačnoga izgleda, vjerojatno bi bila lagan plijen i za tjelesne manipulacije momcima uzburkane krvi koji su se nad njom verbalno iživljavali. Ovako, barem je bila toga pošteđena. Na sva ta ponižavanja ona nikada nije reagirala i činilo se kao da joj sve to nimalo ne smeta, kao da ne dopire do centra koji to registrira, obrađuje i onda šalje poticajni impuls na reakciju. Jedino što se moglo zapaziti u njezinim osjećajima bila je „tobožnja“ ljubomora na Macna kojega je često viđala s mnogim djevojkama među kojima je bio omiljen ne samo zbog svog smisla za humor već i privlačne vanjštine. *** Nekoliko dana prije Uskrsa župnik Ivan i mladi prakaratur Jozo obilazili su gradsko groblje i činili popis radova koje treba obaviti za uređenje prilično zapuštenog groblja. Na ulaznoj kapiji, Jozo baci pogled u dno groblja i tu ugleda neku spodobu pokraj jednog groba. Zagledavši bolje razvuče osmijeh. Bila je to Ruška. Čučila je. U glavu mu dođoše mnogi komični prizori iz grada kojima je kumovala. Dok je župnik razgledao oronulu kapelu i pravio popis radova, on se laganim korakom uputi prema njoj. Kad se primače sasvim blizu nazva: - Faljen Isus! - Uvik faljen!- otpozdravi ona čučeći. - Kako si Ruška? - Dobra, a ti momak!? - Otkud ti ovdje? Ruška prebaci težinu s jedne noge na drugu, krenu lijevom rukom da popravi rubac na glavi, pa odgovori: - Često sam ja ovde, skoro svaki dan. - Pa što radiš tu? - Molim Boga za duše.h3> - Čuj! A čiji je to grob? - Ne znam ja- odgovori Ruška- ali kraj njeg mi je najdraže biti. Ovi ovde na slici- pređe rukom preko ugravirane slike na crnom mramoru- liči na mog pokojnog bracu. - Na tvog pokojnog bracu- ponovi Jozo- a gdje je njegov grob? - Ne znam ja...znadem samo da su svu muškadiju pobili i kuće zapalili, a cure i žene silovali i protrali. - I tebe? - Mene nisu, već su mi samo nožom probili dlan!- uzdahnula je trljajući ružni crveni ožiljak na dlanu desne ruke s ukočenim srednjakom čija je tetiva valjda tada presječena pa je ostao izvan funkcije- ukočen. Na nasmijanom Jozinom licu se pojavi tračak ozbiljnosti. No, cirkus mu je i dalje bio na pameti unatoč riječima koje je čuo, a kako i ne bi kad razgovara s najvećom „atrakcijom“ u gradu i tu, logično, nema mjesta nikakvoj serioznosti. Učinilo mu se da je u njezinom glasu i uzdahu osjetio žal za nečim što se nije desilo: „Mene nisu (silovali), već su mi samo nožom...“ - To joj je bila jedinstvena prilika...hehe.- proletjelo mu je kroz glavu. Bit će zabavno ispričati to i ostalima.- smiješio se Jozo svojim mislima. Nakon par trenutaka, upitao je: - I ti se moliš za brata ovdje samo zato što te ta slika podsjeća na njega? - Ja!- potvrdno odgovori Ruška, prebacujući težinu tijela ovog puta na drugu nogu, pa nastavi- molim je i za druge, ali ovde mi je najdraže i volim brinuti za ovi grob. Grob je izgledao uredno. Ni jedne travke na njemu, a svuda uokolo nalazili su se cvjetovi zabodeni u zemlju, neki već pomalo svenuli. Odnekud se Jozi ti cvjetovi učiniše poznati i skoro mu to dođe u svijest ali ga preteče druga misao: - Kažeš moliš za duše, a šta ti znaš o dušama kad te nikad ne viđam u crkvi? - Ne znam ja... samo znadem da im triba molitva. - Baš tvoja molitva? Ruška nije shvaćala da joj je upućeno pitanje. Šutjela je. - Je li Ruška, ti misliš da im tvoja molitva nešto pomaže? - Ne znam ja... mene ovde nešto vuče, ne znam ti kazati šta, vuče i ja dojem i molim, pa mi ondak bude lipo. Ruke je položila na srce. Jozo razvuče osmijeh. - Je li jednako lijepo kao kad ti se Macan udvara?- podbode je očekujući nakon toga onaj njezin čuveni noosi te bis što bi značilo kraj konverzacije u kojoj je postignut željeni efekt i cilj. Međutim, Ruška samo blago odmahnu rukom i reče smireno: - Ma, kakav Macan, di sam ja njemu prilika? Zašutjela je na tren, a onda ustala i tako jasno pogledala Jozu u oči da on ustuknu pred njom. Skrenuvši potom pogled negdje u daljinu nastavi: - Znadem ja da su to samo momačke šale. Mlađarija se triba šalit, tako im bude lašnje duši kad im je teško. Kad se dobro ismiju, ondak su puno bolji i mirniji. Pa štaš ondak već im pustit da se povesele. A i kad su puni uje lašnje se smire ako se na nekog istresu. Znade to nekad i zabolit- ponovno položi onaj sakati dlan na srce i duboko uzdahnu, ovaj put s nekim grčom na licu- ali nekog mora bolit!- zaključi Ruška poput najizvrsnijeg psihologa. Jozo je stajao zbunjen. - Pa ona nije,...pa ona uopće nije kako izgleda! Nemoguće da... da je svjesna svega!? Svih onih šprdnji i silnih poniženja. Sve to znači dopire do njezine svijesti!? I ne samo do svijesti već i dalje do srca! Roj misli koji Jozi učas nagrnu u glavu, navuče kratkotrajno crnilo, tako da u trenutku blago posenta. Kao da je bio glavni krivac za sve, okrenu se i odlazeći samo nerazgovjetno promrsi: Oprosti! **** Radost i slavu uskršnjeg jutra nadaleko je raznosila jeka crkvenih zvona. Nakon mise na kojoj je župnik Ivan nadahnuto propovijedao mnoga srca se razgališe i otvoriše. Uslijediše iskrene čestitke pučana. Svuda uokrušce nalazile su se male skupine, uglavnom djece, koja su se tucala šarenim jajima i koja su neprestano ponavljala: - Tvrđe moje, tvrđe moje! - Jest kad si nakrivo udario!- bunilo bi se drugo. - Ajde okreni šotu ali ovaj put ja udaram! A kad bi se ishod ponovio neki bi dobacivali: - U njeg je osušak, čuješ kako šuplje ječi! - Nije nego nalivak vidiš kako je teško! Uskršnji ugođaj odjednom prekide cika koja sve nadjača: - Ruuška puuška! Ruuška kruuška! Ruuška muuška! Dolazila je Ruška. Jedan od hrabrijih dječaka koji je trčao iza nje u naletu je udari, onako ovlaš, s leđa po glavi i bježeći dobaci: - Ruuška ćuuška! Ne osvrćući se Ruška je žurila. Oni bliži nasmijaše se dosjetljivosti vragolastog dječaka koji u trenutku smisli tako prikladnu rimu. Dok oni komentiraše Rušku i smijaše se prakaratur Jozo stajaše po strani. Ozbiljan. Dobro je on znao kuda se Ruška žuri. Znao je da je zovu njezine duše. - Doista, njima pomaže samo molitva ponizna srca- mislio je- jer da nije tako ne bi ona primila ovu ćušku kao svoju uskrsnu čestitku. Prava živa mučenica,...sve trpi da drugima olakša- bilo mrtvima, bilo živima. Nama živim dripcima!- parao je Jozo pogledom visoko po nebu, kao da mu predbacuje što joj namjeni tako nezahvalnu ulogu. Budite kao Krist i trpite jedni za druge... prostrujaše mu iznenada kroz glavu riječi s mise. Budite kao On i trpite... Jozo se zamisli jače: - Pa, te riječi, izgleda, shvaća jedino blesava Ruška! I dok se drugi smijaše, njemu dođe da stane pred nju i duboko joj se pokloni, baš onako kao što to učini maločas izlazeći iz crkve. Da prigne koljeno pred blesavom Ruškom koja je granala rukama na sve strane s provokativnim srednjakom, izgledajući kao da prkosi cijelom svijetu, dok besciljno grabi.Vlado Kudić
