Krenuvši od Vrana, Magličke planine, Ljubuše, Raduše, Makljena, Klečke stijene, ali i brojnih drugih terena.
Zbog nepostojanja aktivnih planinarskih društava, ali i dugogodišnje nezainteresiranosti lokalne zajednice koja bi podržala nastojanja pojedinaca koji žele od ramskih planina stvoriti prepoznatljivo odredište planinara, ne samo iz BiH nego i iz Hrvatske, ali i brojnih drugih zemalja, trenutačna uređenost planinarskih staza je na vrlo niskoj razni, a o planinarskim kućama da i ne govorimo
Želeći uraditi konkretne korake na pokretanju ozbiljnijeg planinarenja, izrade planinarskih staza i markiranja okupila se mala, ali vrijedna ekipa (Marko, Ivan i Jerko Pavličević, Mato Filipović, Ante Šimunović i članovi uredništva portala rama-prozor.info) čije je prvo odredište bila Vran planina.
Krenuvši prije svitanja iz Rame preko Orašca, Lisa i Vrana dolazimo do Kedžare gdje nas zatječe gusta magla koja nas prati preko Dugog polja do „baze“ - Hajdučkih vrleti gdje se po običaju okuplja ekipa i dogovara se pravac uspona. Zbog guste magle dio ekipe je kasnio, ali ipak na vrijeme stigao. Nakon jutarnje kave i unatoč gustoj magli određujemo pravac uspona nakon čega je uslijedila priprema opreme i prvi koraci prema Velikom Vranu.
Prvi dio puta bio je kroz gustu borovu šumu, nakon koje je uslijedio teren bez većeg raslinja, ali s visokom travom. Zbog lošije tjelesne pripremljenosti, ali i čestog snimanja i fotografiranja, dio ekipe pomalo je zaostajao, pa su se radile kraće stanke kako bismo svi bili na okupu.
Nakon dva sata dolazimo do visoke makije kroz koju vodi staza prema najvišem vrhu. Nakon pola sata hoda izbijamo na zaravan s koje puca prekrasan pogled na Sovićka vrata, Dugo polje i jezero Blidinje. Zbog guste magle ovaj put bili smo uskraćeni za pogled prema Ramskom jezeru i Gornjoj Rami.
U hodu prema Velikom Vranu stiže nas jaka grmljavina i kiša, koja je nakratko nekima pokvarila ugođaj, ali srećom ubrzo nas je napustila i za sobom nakratko donijela vedro nebo.
Dolaskom na Veliki Vran uslijedila je „ceremonija“ upisivanja u knjigu onih koji su se popeli na najviši vrh u našoj općini. Knjiga mnogo kazuje: brojna imena planinarskih društava: od Slovenije preko Zagreba, Osijeka, Rijeke, Zadra, Splita, Makarske, Mostara, Sarajeva itd. Nakon upisivanja u knjigu, slijedi nezaobilazno fotografiranje, nakon kojega je uslijedio ručak i odmor.
U periodu od dvadesetak minuta smjenjivala su se sva četiri godišnja doba, od hladnoće do sunca. Poslije ručaka i odmora lagano se pripremamo za povratak u podnožje Vrana. Zbog izrazito strmog terena spuštanje traje oko sat i pol. Nakon odmora u „Hajdučkim vrletima“ krećemo prema Zavranju gdje nas je čekala nagrada za odrađenu rutu. Marko Grbeš koji je porijeklom iz Rame, a sada živi u Zagrebu u znak podrške aktivnostima ekipe pripremio je pečeno janje koje je nakon brojnih prijeđenih kilometara i na svježem planinskom zraku imalo poseban ukus.
Na Zavranju se zadržavamo do noćnih sati i dogovaramo novo odredište za uspon – najviši vrh planine Ljubuše, Crnovrh. Budući da Ljubuša spaja dvije općine Ramu i Tomislvgrad, kao predstavnici susjedne općine, pridružit će nam se i nekoliko kolega iz Tomislavgrada. Slijedi novi uspon, a s njim i nova reportaža. Nadamo se da će naše aktivnosti i drugima dati ideje za slične stvari.
