Umjetna inteligencija mijenja definiciju moći, brzine i nadzora, a kibernetičko ratovanje briše granice i omogućava napad bez upozorenja. Svjetske sile to potiče na novu 'utrku u naoružanju'. U tome zasad prednjače Amerikanci i Kinezi.
SAD predvodi u razvoju tzv. generativne umjetne inteligencije (AI), ima dominantan ekosustav čipova pa američki vojni sektor već koristi AI za obranu, logistiku i nadzor. Plan SAD-a za sigurnosno korištenje AI temelji se na otvorenosti i inovacijama. Osnovna ideja je "open-source" pristup, napredak kroz razvoj privatnih ideja i industrije.
U Kini je na djelu državno vođena strategija i u razvoj umjetne inteligencije i 5G mreže ulažu se golema sredstva. Još 2017. godine donesen je tzv. plan umjetne inteligencije za novu generaciju koji je predviđao da Kina postane svjetski lider u korištenju AI do ove godine. Ipak, lani je taj rok pomaknut na 2030. godinu.
Odnos SAD-a i Kine prema AI-ju je natjecateljski, ali s elementima međuzavisnosti. Američki politolog Graham Allison u svojoj knjizi “Amerika i Kina - predodređeni za rat” piše da upravo međuzavisnost može odgoditi, ali ne i spriječiti sukob.
Više bojišta
Allison smatra da je AI tehnologija koja će oblikovati odnos dviju sila. Njihovo 'ratovanje' u umjetnoj inteligenciji vodi se na više bojišta. Obje zemlje ulažu ogromne resurse u razvoj AI tehnologija, uključujući blokiranje - Amerika, koliko može, blokira kineski DeepSeek i zabranjuje izvoz naprednih čipova.
Kina traži lokalno skladištenje podataka i podvrgava strane tvrtke strogim kibernetičkim pregledima, dok SAD pritišće saveznike da ograniče kineski pristup naprednim tehnologijama.
U stručnoj terminologiji takav sukob naziva se stvaranjem "digitalnih zidova", ili sve češće - hladni rat 2.0. SAD i Kina su u intenzivnom AI nadmetanju koje obuhvaća tehnologiju, ekonomiju i geopolitiku, s potencijalno dalekosežnim posljedicama.
Utrka SAD-a i Kine više nije stvar stvaranja prednosti nego opstanka u digitalnoj eri. Budućnost geopolitike sve više leži u podatkovnim centrima, kodovima i digitalnim kapacitetima.
„Natjecanje u umjetnoj inteligenciji između Sjedinjenih Država i Kine nije utrka jedne osobe – to je natjecanje na više frontova čiji će ishod oblikovati novu međunarodnu ravnotežu snaga.” - napisali su Colin Kahl i Jim Mitre, istaknuti analitičari iz područja nacionalne sigurnosti, u članku za Foreign Affairs ovaj mjesec.
Kibernetički napadi
'Cyber' napadi više nisu pomoćna taktika, nego primarni instrument konflikta. Države i drugi akteri mogu ciljati energetsku infrastrukturu, bolnice, banke, komunikacijske sustave, demokratske procese poput izbora ili referenduma.
Takav napad ne zahtijeva vojsku, dovoljan je tim hakera, infrastruktura i motivacija.
Platforma “Moderna diplomacija” u svom istraživanju navodi kako će umjetna inteligencija vrlo brzo postati nužna za donošenje brzih odluka, posebno u vrijeme velikih preslagivanja i potencijalnih ratnih opasnosti.
Uz vojne, tu su i civilni sigurnosni sustavi koji neće moći raditi, ili barem dobro raditi, bez upotrebe AI tehnologije. Recept je jednostavan, bolja tehnologija donosi bolje mogućnosti brzog prikupljanja i analize podataka za odluke.
Cyber institut, neprofitna organizacija bazirana u New Yorku, u svom radu “Geopolitičke implikacije umjetne inteligencije” daje temeljit pregled kako AI transformira zaštitu države s posebnim naglaskom na kibernetičku sigurnost i kakve posljedice to ima na međunarodne odnose, uključujući ulogu AI u obrani (detekcija prijetnji, odgovor na incidente) i potencijal za ofenzivne kibernetičke sposobnosti (državni napadi, špijunaža).
Može li se vjerovati tuđem AI-ju?
Zaključuju kako će tehnološka asimetrija među državama dugoročno promijeniti ravnotežu moći. Jer nije samo važno kako i koliko država koristi umjetnu inteligenciju već čiji (ako nema svoj) model AI koristi. Tuđi model možda radi za onoga tko ga je napravio, bez obzira koliki saveznici bili. No nije to jedini problem.
Andrew Reddie, profesor sa Berkeleya upozorava: „Mogućnost da bi protivnički AI sustav mogao biti nestabilan i raditi nepredviđene stvari, rapidno povećava vjerojatnost incidenata koji mogu izmaknuti kontroli. Zbog toga raspravljamo o dijeljenju najboljih alata i metoda za testiranje i evaluaciju sustava, kako bi svi znali koristiti AI što sigurnije - uključujući i naše protivnike.”
Upravo na tu opasnost su upozorili iz Instituta Ujedinjenih naroda za istraživanje razoružanja (UNIDIR). Naveli su kako je ogroman rizik od prevelikog oslanjanja na AI u slučaju donošenja brzih odluka vezanih uz sigurnost jer se potencijal za nenamjernu eskalaciju sukoba podiže na do sada neviđene razine.
Oni, u ime UN-a pozivaju na etiku, regulaciju i suradnju, uz naglasak na potrebi međunarodnog dogovora i pravila glede AI u globalnoj kibernetičkoj sigurnosti.
Europski paradoks
No ideja da će svi prihvatiti regulaciju nečega što bitno mijenja odnose, i donosi prednost onima koji je u dosadašnjoj geopolitičkoj podjeli nisu imali, nije previše realna.
Tu najveći paradoks pokazuje Europska Unija - ima najnaprednije AI regulacije, ali nema vlastite tehnološke divove.
Lani su usvojili EU AI Act, prvi sveobuhvatni zakon o umjetnoj inteligenciji na svijetu, s fokusom na etiku, ljudska prava i transparentnost, uz projekte vezane uz infrastrukturu cyber obrane. No kritičari navode kako EU ovisi o američkim AI platformama, nacionalne strategije su slabo koordinirane, a kibernetička obrana je zamišljena reaktivno, a ne proaktivno.
SAD predvodi u razvoju tzv. generativne umjetne inteligencije (AI), ima dominantan ekosustav čipova pa američki vojni sektor već koristi AI za obranu, logistiku i nadzor. Plan SAD-a za sigurnosno korištenje AI temelji se na otvorenosti i inovacijama. Osnovna ideja je "open-source" pristup, napredak kroz razvoj privatnih ideja i industrije.
U Kini je na djelu državno vođena strategija i u razvoj umjetne inteligencije i 5G mreže ulažu se golema sredstva. Još 2017. godine donesen je tzv. plan umjetne inteligencije za novu generaciju koji je predviđao da Kina postane svjetski lider u korištenju AI do ove godine. Ipak, lani je taj rok pomaknut na 2030. godinu.
Odnos SAD-a i Kine prema AI-ju je natjecateljski, ali s elementima međuzavisnosti. Američki politolog Graham Allison u svojoj knjizi “Amerika i Kina - predodređeni za rat” piše da upravo međuzavisnost može odgoditi, ali ne i spriječiti sukob.
Više bojišta
Allison smatra da je AI tehnologija koja će oblikovati odnos dviju sila. Njihovo 'ratovanje' u umjetnoj inteligenciji vodi se na više bojišta. Obje zemlje ulažu ogromne resurse u razvoj AI tehnologija, uključujući blokiranje - Amerika, koliko može, blokira kineski DeepSeek i zabranjuje izvoz naprednih čipova.
Kina traži lokalno skladištenje podataka i podvrgava strane tvrtke strogim kibernetičkim pregledima, dok SAD pritišće saveznike da ograniče kineski pristup naprednim tehnologijama.
U stručnoj terminologiji takav sukob naziva se stvaranjem "digitalnih zidova", ili sve češće - hladni rat 2.0. SAD i Kina su u intenzivnom AI nadmetanju koje obuhvaća tehnologiju, ekonomiju i geopolitiku, s potencijalno dalekosežnim posljedicama.
Utrka SAD-a i Kine više nije stvar stvaranja prednosti nego opstanka u digitalnoj eri. Budućnost geopolitike sve više leži u podatkovnim centrima, kodovima i digitalnim kapacitetima.
„Natjecanje u umjetnoj inteligenciji između Sjedinjenih Država i Kine nije utrka jedne osobe – to je natjecanje na više frontova čiji će ishod oblikovati novu međunarodnu ravnotežu snaga.” - napisali su Colin Kahl i Jim Mitre, istaknuti analitičari iz područja nacionalne sigurnosti, u članku za Foreign Affairs ovaj mjesec.
Kibernetički napadi
'Cyber' napadi više nisu pomoćna taktika, nego primarni instrument konflikta. Države i drugi akteri mogu ciljati energetsku infrastrukturu, bolnice, banke, komunikacijske sustave, demokratske procese poput izbora ili referenduma.
Takav napad ne zahtijeva vojsku, dovoljan je tim hakera, infrastruktura i motivacija.
Platforma “Moderna diplomacija” u svom istraživanju navodi kako će umjetna inteligencija vrlo brzo postati nužna za donošenje brzih odluka, posebno u vrijeme velikih preslagivanja i potencijalnih ratnih opasnosti.
Uz vojne, tu su i civilni sigurnosni sustavi koji neće moći raditi, ili barem dobro raditi, bez upotrebe AI tehnologije. Recept je jednostavan, bolja tehnologija donosi bolje mogućnosti brzog prikupljanja i analize podataka za odluke.
Cyber institut, neprofitna organizacija bazirana u New Yorku, u svom radu “Geopolitičke implikacije umjetne inteligencije” daje temeljit pregled kako AI transformira zaštitu države s posebnim naglaskom na kibernetičku sigurnost i kakve posljedice to ima na međunarodne odnose, uključujući ulogu AI u obrani (detekcija prijetnji, odgovor na incidente) i potencijal za ofenzivne kibernetičke sposobnosti (državni napadi, špijunaža).
Može li se vjerovati tuđem AI-ju?
Zaključuju kako će tehnološka asimetrija među državama dugoročno promijeniti ravnotežu moći. Jer nije samo važno kako i koliko država koristi umjetnu inteligenciju već čiji (ako nema svoj) model AI koristi. Tuđi model možda radi za onoga tko ga je napravio, bez obzira koliki saveznici bili. No nije to jedini problem.
Andrew Reddie, profesor sa Berkeleya upozorava: „Mogućnost da bi protivnički AI sustav mogao biti nestabilan i raditi nepredviđene stvari, rapidno povećava vjerojatnost incidenata koji mogu izmaknuti kontroli. Zbog toga raspravljamo o dijeljenju najboljih alata i metoda za testiranje i evaluaciju sustava, kako bi svi znali koristiti AI što sigurnije - uključujući i naše protivnike.”
Upravo na tu opasnost su upozorili iz Instituta Ujedinjenih naroda za istraživanje razoružanja (UNIDIR). Naveli su kako je ogroman rizik od prevelikog oslanjanja na AI u slučaju donošenja brzih odluka vezanih uz sigurnost jer se potencijal za nenamjernu eskalaciju sukoba podiže na do sada neviđene razine.
Oni, u ime UN-a pozivaju na etiku, regulaciju i suradnju, uz naglasak na potrebi međunarodnog dogovora i pravila glede AI u globalnoj kibernetičkoj sigurnosti.
Europski paradoks
No ideja da će svi prihvatiti regulaciju nečega što bitno mijenja odnose, i donosi prednost onima koji je u dosadašnjoj geopolitičkoj podjeli nisu imali, nije previše realna.
Tu najveći paradoks pokazuje Europska Unija - ima najnaprednije AI regulacije, ali nema vlastite tehnološke divove.
Lani su usvojili EU AI Act, prvi sveobuhvatni zakon o umjetnoj inteligenciji na svijetu, s fokusom na etiku, ljudska prava i transparentnost, uz projekte vezane uz infrastrukturu cyber obrane. No kritičari navode kako EU ovisi o američkim AI platformama, nacionalne strategije su slabo koordinirane, a kibernetička obrana je zamišljena reaktivno, a ne proaktivno.
