Iran je danas gotovo jedina muslimanska država koja otvoreno stoji u izravnoj konfrontaciji s Izraelom i Sjedinjenim Američkim Državama, dok se većina drugih država Bliskog istoka strateški oslanja na Washington. Korijeni takvog položaja sežu u 1979. godinu i Islamsku revoluciju.
Prije revolucije, Iran pod šahom Mohammadom Rezom Pahlavijem bio je bliski saveznik SAD-a te je imao tihe odnose s Izraelom. Dolaskom na vlast ajatolaha Ruhollaha Homeinija sve se promijenilo. Nova vlast definirala je državu kroz tri temeljna stupa: protivljenje zapadnoj dominaciji, odbacivanje legitimnosti Izraela te uspostavu političkog sustava temeljenog na šiitskoj islamskoj teologiji. Neprijateljstvo prema SAD-u i Izraelu tako je postalo dio državnog identiteta, a ne samo vanjske politike.
Iran je najveća šiitska većinska država na Bliskom istoku, dok su većina arapskih zemalja sunitske. Povijesni raskol između sunita i šiita nastao je nakon smrti proroka Muhameda 632. godine, prvotno kao politički spor oko vodstva muslimanske zajednice. Tijekom stoljeća razlika je dobila i teološku dimenziju. Danas oko 85 do 90 posto muslimana u svijetu čine suniti, dok šiiti čine između 10 i 15 posto. U Iranu je oko 90 posto stanovništva šiitske vjeroispovijesti.
Posebnost iranskog političkog sustava proizlazi iz doktrine Velayat-e Faqih, odnosno “vladavine islamskog pravnika”, koju je uveo Homeini. Prema toj koncepciji, u odsutnosti “skrivenog imama”, vrhovni šiitski pravnik mora upravljati državom kako bi osigurao islamsku pravdu. Time je uspostavljena institucija Vrhovnog vođe i snažan klerikalni nadzor nad izabranim tijelima vlasti – model koji nema pandan u sunitskim državama.
Ovakav sustav stvara napetosti u regiji. Iran sebe vidi kao zaštitnika šiitskih zajednica te podupire šiitske pokrete u Iraku, Libanonu i Jemenu. Sunitske monarhije, osobito Saudijska Arabija, to doživljavaju kao izazov vlastitoj legitimnosti i potencijalnu prijetnju unutarnjoj stabilnosti.
Uz vjersku dimenziju, važna je i civilizacijska razlika. Iran je perzijska, a ne arapska država, s vlastitim jezikom i dugom imperijalnom poviješću koja prethodi islamu. To dodatno pojačava osjećaj posebnosti u odnosu na arapske susjede.
Za razliku od Irana, većina muslimanskih država ne ulazi u otvoreni sukob sa SAD-om. Saudijska Arabija od 1945. održava sigurnosno-naftni savez s Washingtonom, Jordan uvelike ovisi o američkoj pomoći, a Egipat je nakon sporazuma iz Camp Davida 1978. strateški usklađen sa SAD-om. U tim slučajevima prevladava logika opstanka režima i ekonomske stabilnosti, a ne ideološka konfrontacija.
Iran se, s druge strane, pozicionira kao predvodnik “otpora”, dok Saudijska Arabija sebe vidi kao lidera sunitskog svijeta. Sukob se tako ne odvija samo na vojnoj, već i na ideološkoj i geopolitičkoj razini.
Prije revolucije, Iran pod šahom Mohammadom Rezom Pahlavijem bio je bliski saveznik SAD-a te je imao tihe odnose s Izraelom. Dolaskom na vlast ajatolaha Ruhollaha Homeinija sve se promijenilo. Nova vlast definirala je državu kroz tri temeljna stupa: protivljenje zapadnoj dominaciji, odbacivanje legitimnosti Izraela te uspostavu političkog sustava temeljenog na šiitskoj islamskoj teologiji. Neprijateljstvo prema SAD-u i Izraelu tako je postalo dio državnog identiteta, a ne samo vanjske politike.
Iran je najveća šiitska većinska država na Bliskom istoku, dok su većina arapskih zemalja sunitske. Povijesni raskol između sunita i šiita nastao je nakon smrti proroka Muhameda 632. godine, prvotno kao politički spor oko vodstva muslimanske zajednice. Tijekom stoljeća razlika je dobila i teološku dimenziju. Danas oko 85 do 90 posto muslimana u svijetu čine suniti, dok šiiti čine između 10 i 15 posto. U Iranu je oko 90 posto stanovništva šiitske vjeroispovijesti.
Posebnost iranskog političkog sustava proizlazi iz doktrine Velayat-e Faqih, odnosno “vladavine islamskog pravnika”, koju je uveo Homeini. Prema toj koncepciji, u odsutnosti “skrivenog imama”, vrhovni šiitski pravnik mora upravljati državom kako bi osigurao islamsku pravdu. Time je uspostavljena institucija Vrhovnog vođe i snažan klerikalni nadzor nad izabranim tijelima vlasti – model koji nema pandan u sunitskim državama.
Ovakav sustav stvara napetosti u regiji. Iran sebe vidi kao zaštitnika šiitskih zajednica te podupire šiitske pokrete u Iraku, Libanonu i Jemenu. Sunitske monarhije, osobito Saudijska Arabija, to doživljavaju kao izazov vlastitoj legitimnosti i potencijalnu prijetnju unutarnjoj stabilnosti.
Uz vjersku dimenziju, važna je i civilizacijska razlika. Iran je perzijska, a ne arapska država, s vlastitim jezikom i dugom imperijalnom poviješću koja prethodi islamu. To dodatno pojačava osjećaj posebnosti u odnosu na arapske susjede.
Za razliku od Irana, većina muslimanskih država ne ulazi u otvoreni sukob sa SAD-om. Saudijska Arabija od 1945. održava sigurnosno-naftni savez s Washingtonom, Jordan uvelike ovisi o američkoj pomoći, a Egipat je nakon sporazuma iz Camp Davida 1978. strateški usklađen sa SAD-om. U tim slučajevima prevladava logika opstanka režima i ekonomske stabilnosti, a ne ideološka konfrontacija.
Iran se, s druge strane, pozicionira kao predvodnik “otpora”, dok Saudijska Arabija sebe vidi kao lidera sunitskog svijeta. Sukob se tako ne odvija samo na vojnoj, već i na ideološkoj i geopolitičkoj razini.
