Voćke se sade u doba mirovanja vegetacije u jesen ili u proljeće. Bolje je to obaviti ranu u jesen nego u proljeće, no ako se odlučite za proljeće, onda to treba obaviti što prije, piše Agroklub.
Prema pisanju na portalu, sadnica posađena do kraja listopada, eventualno početka studenog, ima povoljnije uvjete za učvršćenje u tlu i obnovu povrijeđene korijenove mreže. Tada je tlo još uvijek toplo i vlažno pa odmah počinje rast korijenja. Osim toga, iznad njih se slegne tlo te se uspostavi dobra dodirna površina između čestica tla i površine korijenja, pojašnjava prof.dr.sc. Ivo Miljković u knjizi Opće voćarstvo.
U rano proljeće, prije početka pupanja i listanja, nastavlja se njihov intenzivan rast, mreže mu se razvijaju i postanu sposobne opskrbljivati nadzemni dio potrebnom količinom vode i hranjivih tvari. Zbog navedenog se voćke bolje primaju, a ujedno brže i bolje rastu tijekom prve godine nakon sadnje.
No, treba imati na umu da ako se sade kasno u jesen na teškim i vlažnim tlima, tada je u sjevernim i hladnim područjima lošiji uspjeh jer se javljaju razne neželjene posljedice. Ako se voćke sade kada je tlo već hladno i odviše vlažno, neće odmah početi rast i obnavljanje korijenja, već tek u proljeće kada se tlo zagrije. Za to vrijeme na korijenju nastaju razne ozljede kao što su pozebe i truljenje.
U toplim južnim područjima može se saditi tijekom čitave jeseni, pa čak i zimi ako povoljne temperature duže traju, tj. ako su zime blage.
Ranija sadnja u proljeće bolja jer se mreža obnovi i obraste novim korijenjem prije početka rasta nadzemnih organa te ih bolje opskrbiti vodom i hranivima. S druge strane, kasna proljetna sadnja ima niz nepovoljnih posljedica. Prije svega, korijen se ne pripremi i ne razvija dostatno pa ne može nadzemni dio opskrbiti potrebnom količinom vode i hranjivih tvari. Rast nadzemnog dijela počinje gotovo u isto doba kad i obnavljanje korijenja nakon sadnje.
Kada zbog povoljnih temperatura zraka počne vegetacija nadzemnog dijela, onda se od korijena zahtijeva dosta vode, ali kako on još nije sposoban da ga opskrbljuje vodom, a kamoli hranivima, dolazi do zastoja, usporenja i nedovoljnog rasta mladih voćaka tijekom proljeća i ljeta. One u prvoj godini ne postignu dobru, a često ni zadovoljavajuću razvijenost.
Osobito je nepovoljna kasna proljetna sadnja u toplim južnim područjima gdje zbog neravnomjernog rasporeda padalina često nastupi suša. Mlade voćke nakon sadnje jače trpe od suše jer im je korijenje slabo razvijeno te ima relativno malu apsorpcijsku površinu. Zbog toga se često voćke slabo prime, a ako se i prime, ne postignu u istoj godini dobru razvijenost.
Prema pisanju na portalu, sadnica posađena do kraja listopada, eventualno početka studenog, ima povoljnije uvjete za učvršćenje u tlu i obnovu povrijeđene korijenove mreže. Tada je tlo još uvijek toplo i vlažno pa odmah počinje rast korijenja. Osim toga, iznad njih se slegne tlo te se uspostavi dobra dodirna površina između čestica tla i površine korijenja, pojašnjava prof.dr.sc. Ivo Miljković u knjizi Opće voćarstvo.
U rano proljeće, prije početka pupanja i listanja, nastavlja se njihov intenzivan rast, mreže mu se razvijaju i postanu sposobne opskrbljivati nadzemni dio potrebnom količinom vode i hranjivih tvari. Zbog navedenog se voćke bolje primaju, a ujedno brže i bolje rastu tijekom prve godine nakon sadnje.
No, treba imati na umu da ako se sade kasno u jesen na teškim i vlažnim tlima, tada je u sjevernim i hladnim područjima lošiji uspjeh jer se javljaju razne neželjene posljedice. Ako se voćke sade kada je tlo već hladno i odviše vlažno, neće odmah početi rast i obnavljanje korijenja, već tek u proljeće kada se tlo zagrije. Za to vrijeme na korijenju nastaju razne ozljede kao što su pozebe i truljenje.
U toplim južnim područjima može se saditi tijekom čitave jeseni, pa čak i zimi ako povoljne temperature duže traju, tj. ako su zime blage.
Ranija sadnja u proljeće bolja jer se mreža obnovi i obraste novim korijenjem prije početka rasta nadzemnih organa te ih bolje opskrbiti vodom i hranivima. S druge strane, kasna proljetna sadnja ima niz nepovoljnih posljedica. Prije svega, korijen se ne pripremi i ne razvija dostatno pa ne može nadzemni dio opskrbiti potrebnom količinom vode i hranjivih tvari. Rast nadzemnog dijela počinje gotovo u isto doba kad i obnavljanje korijenja nakon sadnje.
Kada zbog povoljnih temperatura zraka počne vegetacija nadzemnog dijela, onda se od korijena zahtijeva dosta vode, ali kako on još nije sposoban da ga opskrbljuje vodom, a kamoli hranivima, dolazi do zastoja, usporenja i nedovoljnog rasta mladih voćaka tijekom proljeća i ljeta. One u prvoj godini ne postignu dobru, a često ni zadovoljavajuću razvijenost.
Osobito je nepovoljna kasna proljetna sadnja u toplim južnim područjima gdje zbog neravnomjernog rasporeda padalina često nastupi suša. Mlade voćke nakon sadnje jače trpe od suše jer im je korijenje slabo razvijeno te ima relativno malu apsorpcijsku površinu. Zbog toga se često voćke slabo prime, a ako se i prime, ne postignu u istoj godini dobru razvijenost.
