Njezin mukotrpni život započeo je među hercegovačkim kamenjarom u Grudama. Život vlastite obitelji nastavila je u Uzdolskom zaseoku Ošljani. Na Uzdol ju je dovela ljubav spram supruga Ante Stojanovića. Iz te ljubavi pošla je s Antom kao vjerna družica u ralje Drugog svjetskog rata. Ante je bio pripadnik Hrvatskih oružanih snaga. Tijekom rata u Banjoj Luci dobiše bliznace. Muško dijete nije preživjelo, a djevojčica dobi ime Mare. Ivanka se tada vratila na Krančiće. Ante je nastavio ratovati iz vlastitih uvjerenja za Hrvatsku državnost. Za nju je i život položio, a za grob mu se i ne zna.
Foto: Kuća Ivanke Stojanović Drežanjke
Nakon rata kao i mnoge druge ramske udovice nastavila je mukotrpan život. Nastavila je život u kojem nije smjela ni upitati za svoga Antu, niti za njegovo grobno mjesto. Osluškivala je samo šta pričaju njegovi preživjeli suborci. Slagala je kockice iz tih priča no ni traga nije bilo o voljenoj osobi.
Foto: Drežanjka i susjeda Perićka
Život je tekao dalje. Djevojčica Mare je porasla i zasnovala vlastitu obitelj, a Ivanka je ostala sama. U toj samoći stvorila je sebi jednu novu ljubav i to prema ovcama. Svima je bila poznata u toj svojoj ljubavi. Imala je po nekoliko stotina ovaca i svakoj od njih je znala ime. Išle su za njom kao u pravim pastirskim pričama. Koliko god je ona njih voljela toliko su joj ovce uzvraćale. Cijeli Uzdolski kraj je Ivanku cijenio zbog njezine iznimne čestitosti i vesele naravi. Poznata je njezina dogodovština koju je u svojim pričama opisao pokojni uzdolski župnik don Stjepan Džalto. Jednom prigodom, par dana prije mise na groblju i proljetnog blagoslova seoski psi lutalice zaklali su Ivanki nekoliko ovaca i janjaci. Nakon obavljenog proljetnog blagoslova polja župnik Stjepan je upisivao darove. Kada je prozvao Ivanku Stojanović ona je glasno izjavila: „Dvoje janjaci!“ Obično je davala po jedno janje. Tada je župnik upita „Zašto toliko bona Ivanka?“ A ona mu kratko i jasno odgovori: „Moj velečasni kada ji' mogu kerovi razvlačiti moreš onda i ti!“ Tada je u Krančkom groblju nastao gromoglasan smijeh, a don Stjepan Džalto je to često pripovijedao.
Foto: Ivanka Stojanović Drežanjka
Starost se primicala, Ivanka je bila sve slabije snage i zdravlja. Njezina kćer Mare sa suprugom je radila u Austriji te je obiteljsku kuću sagradila u Borovo naselju kod Vukovara. Krajem osamdesetih godina Drežanjku odvede u Borovo naselje. Drežanjka je i tamo nastavila gajiti ljubav spram ovcama pa je nabavila sebi desetak. U Jesen 1990. godine kako je stalno boravila s ovcama na nepreglednim vukovarskim ravnicama zamijetila je čudne ljudske spodobe koje se grupiraju i kreću prema Vukovaru. Iz svog ratnog iskustva odmah je obavijestila mještane kako se oko Borova viđaju četnici. Mnogima je to bilo nevjerojatno.
Razrušeni Vukovar
Dogodio se i taj kobni pad Vukovara. Cijelo vrijeme napada Drežanjka je s preostalim Vukovarcima sklanjala se u podrume moleći Boga za proviđenje. Kada je polazio zadnji konvoj iz Vukovara u jednom od kamiona našla se i Drežanjka. U trenutku polaska zamolila je da kamion stane, a ona malo udahne zraka. Kako je bila slabo pokretna spustiše je s kamiona, dotaknuvši blatnjavo tlo ona ispusti dušu. Odmah je ubaciše u zajedničku grobnicu, a kolona prognanika put je nastavila u slobodnu Hrvatsku. Tek u neko vrijeme nakon mirne reintegracije Vukovara identificirani su Drežanjkini posmrtni ostaci i pokopani na primjeren katolički način. Tako je naša Ivanka Stojanović Drežanjka svoj životni put započela u kamenitoj Hercegovini, nastavila na mukotrpnom Uzdolu, a završila u plodnoj Vukovarskoj ravnici.
Pripremio: Zoran Stojanović, prof.
