Hunzi su stari narodi, smješteni na samoj granici Pakistana i Indije, a poznati su po tome što njihov životni vijek traje 110-120 godina, pa je njihovo mjesto stanovanja poznatije kao oaza mladosti.
Skoro nikada nisu bolesni, a zahvaljujući genima uvijek izgledaju mladoliko. Oni su pravi primjer da način života, približan idealnom, zaista postoji. Hunzi se kupaju u ledenoj vodi, čak i na temperaturi od 15 stupnjeva ispod nule, a i sa 65 godina rađaju djecu.
Ljeti jedu sirovo voće i povrće, a tijekom zime konzumiraju suhe kajsije, proklijale žitarice i ovčji sir. Postoji razdoblje kada Hunzi ništa ne jedu, a on je poznat kao “gladno proljeće”.
Naziv je dobio po tome što je voće tada još nezrelo i tada piju isključivo sok od suhe kajsije. To traje od dva do četiri mjeseca, a u njihovoj povijesti se strogo poštuje kao vrlo uzdignut kult.
Proteine unose u najmanjim količinama, a dnevno unesu u prosjeku 1.933 kalorije, od kojih je 50 g proteina, 36 g masti i 365 g ugljikohidrata. Iz iskustva mnogih stranaca pridošlica, koji su se preselili u dolinu rijeke Hunze, zaključili su da je glavni čimbenik dugovječnog života zdrava ishrana.
Škotski liječnik Mack Harrison je, po povratku u Englesku, izveo eksperiment na velikom broju životinja. Jedna grupa se hranila normalnom hranom londonske radničke obitelji, koja je podrazumijevala bijeli kruh, haringe, rafinirain šećer, konzerviranu hranu i kuhano povrće. Kao rezultat takve ishrane, kod životinja su se pojavile različite ljudske bolesti. Druga grupa životinja se hranila hranom Hunza i ostala je savršeno zdrava.
Jedan kineski magazin je 1984. godine opisao vrlo interesantan događaj. Jedan od Hunza, po imenu Said Adbul Mobuda, zbunio je sve radnike emigracijske službe u londonskoj zračnoj luci kada je pokazao svoju putovnicu. On je bio rođen 1832. godine i imao je 160 godina. Smatrao se štićenikom u zemlji Hunza, a pamtio je događaje još iz 1850. godine.
– Knjiga “Hunza – ljudi koji ne znaju za bolest”, autora R. Bircher, ističe osnovne karakteristike njihove ishrane, tvrdeći da su one ključne za zdrav život: Vegetarijanski vid ishrane – velika količina sirovih namirnica; u ishrani dominiraju voće i povrće, prirodni proizvodi, bez ikakve dodate kemije, namirnice koje se spremaju tako što se čuvaju svi njeni biološki vrijedni materijali, alkohol i slatkiši su na spisku namirnica koje rijetko kad unose, poštuju redovan period gladovanja.
Na međunarodnom kongresu o kancerogenim oboljenjima u Parizu, obilježenog u kolovozu 1977. godine, stručnjaci su objavili kako “po podacima geokancerologije (znanost za istraživanje raka u različitim regijama svijeta), potpuno odsustvo raka javlja se samo kod naroda Hunza”.
Za njih je proći 100 do 200 kilometara dnevno, isto što i za nas prošetati oko kuće. Hunzima pentranje uz strmu planinu je čas posla, a silaze veseli i energični.
Takođe, njihova konstantno nasmijana lica i dobro raspoloženje takođe doprinose njhovom boljem mentalnom i fizičkom zdravlju.
Skoro nikada nisu bolesni, a zahvaljujući genima uvijek izgledaju mladoliko. Oni su pravi primjer da način života, približan idealnom, zaista postoji. Hunzi se kupaju u ledenoj vodi, čak i na temperaturi od 15 stupnjeva ispod nule, a i sa 65 godina rađaju djecu.
Ljeti jedu sirovo voće i povrće, a tijekom zime konzumiraju suhe kajsije, proklijale žitarice i ovčji sir. Postoji razdoblje kada Hunzi ništa ne jedu, a on je poznat kao “gladno proljeće”.
Naziv je dobio po tome što je voće tada još nezrelo i tada piju isključivo sok od suhe kajsije. To traje od dva do četiri mjeseca, a u njihovoj povijesti se strogo poštuje kao vrlo uzdignut kult.
Proteine unose u najmanjim količinama, a dnevno unesu u prosjeku 1.933 kalorije, od kojih je 50 g proteina, 36 g masti i 365 g ugljikohidrata. Iz iskustva mnogih stranaca pridošlica, koji su se preselili u dolinu rijeke Hunze, zaključili su da je glavni čimbenik dugovječnog života zdrava ishrana.
Škotski liječnik Mack Harrison je, po povratku u Englesku, izveo eksperiment na velikom broju životinja. Jedna grupa se hranila normalnom hranom londonske radničke obitelji, koja je podrazumijevala bijeli kruh, haringe, rafinirain šećer, konzerviranu hranu i kuhano povrće. Kao rezultat takve ishrane, kod životinja su se pojavile različite ljudske bolesti. Druga grupa životinja se hranila hranom Hunza i ostala je savršeno zdrava.
Jedan kineski magazin je 1984. godine opisao vrlo interesantan događaj. Jedan od Hunza, po imenu Said Adbul Mobuda, zbunio je sve radnike emigracijske službe u londonskoj zračnoj luci kada je pokazao svoju putovnicu. On je bio rođen 1832. godine i imao je 160 godina. Smatrao se štićenikom u zemlji Hunza, a pamtio je događaje još iz 1850. godine.
– Knjiga “Hunza – ljudi koji ne znaju za bolest”, autora R. Bircher, ističe osnovne karakteristike njihove ishrane, tvrdeći da su one ključne za zdrav život: Vegetarijanski vid ishrane – velika količina sirovih namirnica; u ishrani dominiraju voće i povrće, prirodni proizvodi, bez ikakve dodate kemije, namirnice koje se spremaju tako što se čuvaju svi njeni biološki vrijedni materijali, alkohol i slatkiši su na spisku namirnica koje rijetko kad unose, poštuju redovan period gladovanja.
Na međunarodnom kongresu o kancerogenim oboljenjima u Parizu, obilježenog u kolovozu 1977. godine, stručnjaci su objavili kako “po podacima geokancerologije (znanost za istraživanje raka u različitim regijama svijeta), potpuno odsustvo raka javlja se samo kod naroda Hunza”.
Za njih je proći 100 do 200 kilometara dnevno, isto što i za nas prošetati oko kuće. Hunzima pentranje uz strmu planinu je čas posla, a silaze veseli i energični.
Takođe, njihova konstantno nasmijana lica i dobro raspoloženje takođe doprinose njhovom boljem mentalnom i fizičkom zdravlju.
