O načinu življenja starih u Rami rijetki se zapitaju. Kako provode staračke dane i kako gledaju na svakodnevnicu svoju, te što misle o životu i načinu življenja današnje mladeži, razgovarali smo s Ilijom Ćališ, Penavom. U razgovoru otkrio nam je mnogo toga. Nizale su se teme kao i sjećanja iz života poput nagomilanih isječaka iz različitih filmova koje je teško posložiti u jednu cjelinu. A kako i ne bi kad je već 85 godina iza njega pa i sjećanje lagano blijedi.
Jedan je od posljednjih živućih duvandžija na ovim prostorima. Preprodajom duhana bavio se osam godina, od 1951. do 1963. Pričao nam je o zgodama i nezgodama toga posla. „Duvan me i naveo da pušim. Morao sa probat oće li gorit. Probaj danas, probaj sutra i posta ti ja pušač.“ Na pitanje puši li i danas odgovara: „Kad izgori, onda bacim“, s osmjehom će nam.
Prisjeća se i potopa Rame. „S braćom sam kupio 33 duluma zemlje sve od zarade duvana. Utom je došlo jezero i svu tu zemlju potopilo. Sve sam mogo sebi kose čupati. Otišlo sve što smo zaradili, u što smo se nadali.“
Kroz razgovor navodi čak i propovijedi fra Ljube Lucića. Jedna mu je ostala posebno draga, a govori o tome postoji li vrag. „Ljudi su dosad crtali vraga s rogovima i repom, a sad se vrag prisvuko, stavio šešir, obuko odijelo i viče da nema Boga.“ Ovome dodaje naš Ilija: „Postoji i danas vrag, više nego onda.“
Prisjećajući se svoje mladosti, posla, i obaveza, veli: „Nikad nisam bio toliko umoran a da ne idem na misu. A danas sidiš za stolom cilu večer u svatovima i ujutro nema nikog na misi, sve spava, sve umorno.“ Komentirao je i današnju debljinu, kaže: „Toga prije nije bilo. Na Šćit, na misu, bi dolazilo samo dvoje debelih, a danas svaka druga osoba debela.“
U mirnoći svoje starosti i životne mudrosti progovara o odgoju djece: „Lakše je bilo onda dite odgojit nego danas. Dica nisu bila ovako izložena svakakvom neredu. Narod je bio veseliji. Danas ako zapivaš, ili si lud ili pijan.“
Naš sugovornik zaključuje da se nikad nije bolje živjelo, a više kukalo. „Ne znam kud samo toliki auti iđu i prolaze, stalno netko. A ovo danas kukanje je bezveze. Kriza mu je - ma jašta, to govori onaj tko nije doživio što je kriza.“ Priča nam i o svojoj bolesti. Imao je, naime, padavicu s 10 godina. Doktori nisu pomagali pa mu mater ode kod travarice na Lug. „Ona mi preporuči da pijem trave i da pijem mokraču od ježa. Moro sam uhvatit ježa, stavit ga u tepsiju i poklopit sačem. Potom uzet zvono i zvonit, a jež će se popišat od straha. Radio sve to, ail nije pomoglo. Svoje ozdravljenje zahvaljujem sv. Ivi“, ispriča nam ovaj starac.
O današnjim odlascima iz Rame veli: „Svak bi ispod kiše, a da ne pokisne. Žene su prije kući bile, a moj brate, ovo danas neće odvojeno, odeše žene za ljudima. Danas više vole tuđu zemlju izgrađivat nego svoju. Da smo radili kući ko u Njemačkoj ne bi morali ić na plaćenu robiju.“
I nastavlja nam kao pravi povjesničar: „Povijest se u Rami ponavlja. Stalno nas nešto tjeralo vani. Iza zadnjeg rata, zatvoriše se tvornice, nema posla. Ljudi odoše. Prije otjera nas jezero, pa rad u Njemačkoj. Stalno nešto. Samo što odlasci u Njemačku prije nisu bili ko danas. Nitko nije mislio ostat do penzije; malo zaradit, kuću napravit i nazad. A ovo danas, samo da mu je otić i ne vratit se.“ I postavlja naš Ilija pitanje svima: „Kako objašnjavate toliko nezaposlenih, a pola Hrvatske i BiH neobrađeno?“
Od prvog broja pretplatnik je Glasa koncila, veli da nema boljeg lista. Najveći je protivnik komunista. U razgovor se ubacuje i nevjesta Ana: „Ako mu kojim slučajem fratri zaborave donijeti Koncil, did je cijeli dan pomalo tužan.“ Najveći dio dana provodi u molitvi, pomirio se sa staračkom nemoći; malo odspava, malo se Bogu moli. Svaku večer moli krunicu i sluša Radio postaju Mir Međugorje.
Nema društvo, sve pomrlo, nitko ne dolazi. Ispričao nam je i svoj boravak u Njemačkoj, bio je svega 27 mjeseci; a zbog pobožnosti i dobrote, njega i braću su zvali apostoli. Na ovo nam veli: „Nitko nije toliko dobar da ne može biti bolji.“
Zanimljiv je njegov razlog povratka iz Njemačke, kaže trojica sinova mu pala razred, a u to doba i ovamo se moglo dobro zaradit jer su se pravile se kuće. Stoga ostavi Njemačku i vrati se kući. Išao je on i po Dalmaciji, Crnoj Gori. Ostaje i njemu nedokučivo kako su žene prije stizale sve uradit, sve ručno od glave do pete.
Navodi kako se prije štedjelo, a danas se ne pazi i nepotrebno se troši. „Prije kupatilo je bilo lavor i safun, a danas ima onog u kupatilu ne znam ni čemu služi“ - kroz smijeh će nam.
I dok lagano razgovor privodimo kraju, priča nam: „Uza sve nedaće života, najteže mi je bilo kad su me napuštali najmiliji; kad mi je umrla žena, a još teže sin, i to kad je bio najpotrebniji svojoj dici. Da sam ga bogdo ja mogo zamijenit, al nije kako mi oćemo, već kako Bog da. Dica i unučad se razašla po svitu, a meni Bog dao dobru nevistu koja me služi bez ikakve plaće. Nek joj Bog plati! I ne znam oće li buduće generacije imat milosti za starije jer većini stariji smetaju. A svi će ostarit pa kakvim se zajmom zajmiš, valjda će se tako i vratit. Prije se vraćalo u devetim opancima sada u prvim.“
Našem didu Iliji, starom Penavi, želimo da ostatak života provede u zdravlju, uz nježnu brigu svoje nevjeste Ane
Jedan je od posljednjih živućih duvandžija na ovim prostorima. Preprodajom duhana bavio se osam godina, od 1951. do 1963. Pričao nam je o zgodama i nezgodama toga posla. „Duvan me i naveo da pušim. Morao sa probat oće li gorit. Probaj danas, probaj sutra i posta ti ja pušač.“ Na pitanje puši li i danas odgovara: „Kad izgori, onda bacim“, s osmjehom će nam.
Prisjeća se i potopa Rame. „S braćom sam kupio 33 duluma zemlje sve od zarade duvana. Utom je došlo jezero i svu tu zemlju potopilo. Sve sam mogo sebi kose čupati. Otišlo sve što smo zaradili, u što smo se nadali.“
Kroz razgovor navodi čak i propovijedi fra Ljube Lucića. Jedna mu je ostala posebno draga, a govori o tome postoji li vrag. „Ljudi su dosad crtali vraga s rogovima i repom, a sad se vrag prisvuko, stavio šešir, obuko odijelo i viče da nema Boga.“ Ovome dodaje naš Ilija: „Postoji i danas vrag, više nego onda.“
Prisjećajući se svoje mladosti, posla, i obaveza, veli: „Nikad nisam bio toliko umoran a da ne idem na misu. A danas sidiš za stolom cilu večer u svatovima i ujutro nema nikog na misi, sve spava, sve umorno.“ Komentirao je i današnju debljinu, kaže: „Toga prije nije bilo. Na Šćit, na misu, bi dolazilo samo dvoje debelih, a danas svaka druga osoba debela.“
U mirnoći svoje starosti i životne mudrosti progovara o odgoju djece: „Lakše je bilo onda dite odgojit nego danas. Dica nisu bila ovako izložena svakakvom neredu. Narod je bio veseliji. Danas ako zapivaš, ili si lud ili pijan.“
Naš sugovornik zaključuje da se nikad nije bolje živjelo, a više kukalo. „Ne znam kud samo toliki auti iđu i prolaze, stalno netko. A ovo danas kukanje je bezveze. Kriza mu je - ma jašta, to govori onaj tko nije doživio što je kriza.“ Priča nam i o svojoj bolesti. Imao je, naime, padavicu s 10 godina. Doktori nisu pomagali pa mu mater ode kod travarice na Lug. „Ona mi preporuči da pijem trave i da pijem mokraču od ježa. Moro sam uhvatit ježa, stavit ga u tepsiju i poklopit sačem. Potom uzet zvono i zvonit, a jež će se popišat od straha. Radio sve to, ail nije pomoglo. Svoje ozdravljenje zahvaljujem sv. Ivi“, ispriča nam ovaj starac.
O današnjim odlascima iz Rame veli: „Svak bi ispod kiše, a da ne pokisne. Žene su prije kući bile, a moj brate, ovo danas neće odvojeno, odeše žene za ljudima. Danas više vole tuđu zemlju izgrađivat nego svoju. Da smo radili kući ko u Njemačkoj ne bi morali ić na plaćenu robiju.“
I nastavlja nam kao pravi povjesničar: „Povijest se u Rami ponavlja. Stalno nas nešto tjeralo vani. Iza zadnjeg rata, zatvoriše se tvornice, nema posla. Ljudi odoše. Prije otjera nas jezero, pa rad u Njemačkoj. Stalno nešto. Samo što odlasci u Njemačku prije nisu bili ko danas. Nitko nije mislio ostat do penzije; malo zaradit, kuću napravit i nazad. A ovo danas, samo da mu je otić i ne vratit se.“ I postavlja naš Ilija pitanje svima: „Kako objašnjavate toliko nezaposlenih, a pola Hrvatske i BiH neobrađeno?“
Od prvog broja pretplatnik je Glasa koncila, veli da nema boljeg lista. Najveći je protivnik komunista. U razgovor se ubacuje i nevjesta Ana: „Ako mu kojim slučajem fratri zaborave donijeti Koncil, did je cijeli dan pomalo tužan.“ Najveći dio dana provodi u molitvi, pomirio se sa staračkom nemoći; malo odspava, malo se Bogu moli. Svaku večer moli krunicu i sluša Radio postaju Mir Međugorje.
Nema društvo, sve pomrlo, nitko ne dolazi. Ispričao nam je i svoj boravak u Njemačkoj, bio je svega 27 mjeseci; a zbog pobožnosti i dobrote, njega i braću su zvali apostoli. Na ovo nam veli: „Nitko nije toliko dobar da ne može biti bolji.“
Zanimljiv je njegov razlog povratka iz Njemačke, kaže trojica sinova mu pala razred, a u to doba i ovamo se moglo dobro zaradit jer su se pravile se kuće. Stoga ostavi Njemačku i vrati se kući. Išao je on i po Dalmaciji, Crnoj Gori. Ostaje i njemu nedokučivo kako su žene prije stizale sve uradit, sve ručno od glave do pete.
Navodi kako se prije štedjelo, a danas se ne pazi i nepotrebno se troši. „Prije kupatilo je bilo lavor i safun, a danas ima onog u kupatilu ne znam ni čemu služi“ - kroz smijeh će nam.
I dok lagano razgovor privodimo kraju, priča nam: „Uza sve nedaće života, najteže mi je bilo kad su me napuštali najmiliji; kad mi je umrla žena, a još teže sin, i to kad je bio najpotrebniji svojoj dici. Da sam ga bogdo ja mogo zamijenit, al nije kako mi oćemo, već kako Bog da. Dica i unučad se razašla po svitu, a meni Bog dao dobru nevistu koja me služi bez ikakve plaće. Nek joj Bog plati! I ne znam oće li buduće generacije imat milosti za starije jer većini stariji smetaju. A svi će ostarit pa kakvim se zajmom zajmiš, valjda će se tako i vratit. Prije se vraćalo u devetim opancima sada u prvim.“
Našem didu Iliji, starom Penavi, želimo da ostatak života provede u zdravlju, uz nježnu brigu svoje nevjeste Ane
Božana Nikolić
