Kod Ante Gotovine ne osjeća se ogorčenost ili ljutnja prema pojedincima, premda bi se to moglo očekivati. Ante uvijek nalazi opravdanje za postupke pojedinaca, ne znam odakle mu ta nevjerojatna vjera u ljude i nakon svega što je proživio – rekao je Željko Dilber, najbliži Gotovinin prijatelj, nakon prve presude odgovarajući na pitanje Večernjakova novinara Davora Ivankovića je li general ogorčen na jedanaestogodišnju životnu kalvariju i agoniju koju je prošao otkako je iz Haaga u Zagreb stigla optužnica.
Poput progonjene zvijeri
Govorio je Dilber i o tome kako je cijelo to razdoblje general Gotovina proživljavao. Kada mu je bilo teže – kad je bio poput progonjene zvijeri, napet od svakog nepoznatog lica i situacije, ili kada je bio u pritvoru. Ante kaže da da je ta prva četverogodišnja agonija za njega možda bila mnogo teža i strašnija. U to vrijeme za njim je izdana tzv. crvena tjeralica, pa mu je na neki način bio ugrožen i život, morao se skrivati poput progonjene zvijeri. Svima, pa i generalu Gotovini, laknulo je kada je 7. prosinca 2005. uhićen na Kanarskim otocima u Španjolskoj.
O Gotovininim pritvorskim danima govorio je i pater Zvjezdan Linić, koji ga je često posjećivao. Nikada, kaže, kod njega nije primijetio gorčinu ili depresiju zbog toga jer je, ne svojom krivicom, proživljavao. Ministar obrane i generalov ratni zapovjednik Ante Kotromanović, posjetivši Gotovinu nakon prvostupanjske drakonske presude, rekao je da je general djelovao smireno i da je duboko vjerovao da će sud u drugostupanjskom postupku donijeti pravu odluku i da će on biti slobodan. To se, na sreću, dogodilo jučer. General Ante Gotovina istinski junak Domovinskog rata, živa legenda među braniteljima i cijelim hrvatskim pukom, koji ni trenutka nije dvojio o njegovoj nevinosti. Nakon tolikih godina patnje, skrivanja i agonije iščekivanja oslobađajuće presude, jučer je napokon kao slobodan čovjek zagrlio svoju 17-godišnju kćer Anu i dvije godine mlađeg sina Antu i cijelu svoju obitelj koja ga je redovito posjećivala u haaškom pritvoru. Sada će s njima, sa suprugom Dunjom, bratom Borom i ostalom najbližom rodbinom i prijateljima pokušati nadoknaditi tolike godine. Bez obzira na to što su njegova djeca odgajana bez njegove nazočnosti, kažu njegovi prijatelji, uvijek se brinuo o njima vodeći računa da zna za sve njihove radosti, ocjene, probleme... Jednom mjesečno posjećivali su ga u pritvoru, a s djecom je često mogao razgovarati i telefonom.
Životna priča generala Ante Gotovine ispričana je bezbroj puta. Toliko je zanimljiva da bi se po njoj mogao snimiti film. Možda se to i dogodi jer je poznati hrvatski redatelj Antun Vrdoljak jednom spomenuo da će snimiti film o generalu Gotovini. Ante sa 17 godina odlazi u francusku Legiju stranaca. Od 1973. do 1978. bio je pripadnik Druge padobranske pukovnije, borio se u Čadu te još nekim afričkim i azijskim zemljama. Prvi put bio je ranjen u Čadu, a koliko je dobar vojnik, pokazao je time što je bio najbolji padobranac Legije za skokove s ekstremnih visina i drugi ronilac francuske vojske. Nakon pet godina ratovanja u Legiji, Ante je dobio francusko državljanstvo i 1979. počeo raditi kao vojni instruktor i francuski obavještajac u zemljama Latinske Amerike.
Oslobađanje Knina pa BiH
Gotovina je u Hrvatsku stigao 1991. i odmah pristupio 1. gardijskoj brigadi Tigrovi. U jednoj akciji Tigrova kod Novske bio je ranjen, a već iduće godine kao pukovnik HV-a bio je poslan u Livno i imenovan zapovjednikom HVO-a za to područje. To će se poslije pokazati ključnim u operaciji Oluja, kada je hrvatske snage Gotovina doveo iza leđa neprijatelja, preko nepremostive Dinare. Te 1992. postao je zapovjednik Operativne zone Split. Bio je 1993. sudionik oslobodilačke akcije Maslenica, a poslije toga, potkraj 1994. i početkom 1995., zapovijeda akcijom Zima, kojom Hrvatska vojska dolazi u zaleđe Knina i stvara preduvjete za Oluju. U Oluji je zapovijedao sektorom Jug, a nakon oslobođenja Knina potkraj kolovoza, u rujnu i listopadu nastavlja s akcijom oslobađanja dijelova BiH koje su pod okupacijom držale srpske snage. Od 1996. do 2000. godine bio je glavni inspektor Hrvatske vojske, a potom ga je 29. rujna 2000. tadašnji predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić prisilno umirovio s još šestoricom visokih časnika HV-a. Zapravo, tada počinje njegova kalvarija jer ubrzo stiže optužnica iz Haaga, bijeg pa uhićenje u Španjolskoj. I nakon 11 godina – napokon sloboda. (Petar Grubišić / Vecernji.hr)
