Baka Ruža rođena je 24. travnja 1942. u srednjobosanskom selu Hercezi, općina Kiseljak, u peteročlanoj obitelji. Međutim, kada joj je otac poginuo u Drugom svjetskom ratu, majka se preudala, pa je baka Ruža dobila još dvojicu braće. Jedan je rano umro, a drugi je i danas živ – jedini od njezine braće i sestara.
S obzirom na okolnosti, završila je četiri razreda osnovne škole, a naknadno i osmoljetku. Za supruga Stjepana udala se 1961., a sina Marinka rodila je godinu kasnije – piše Nedjelja.ba.
Ono što je obilježilo njezin život Stjepanova je pogibija na putu prema bolnici u posjet supruzi i tek rođenu sinu. Ruža se nikad nije preudala, sama je radila i odgajala dijete. Izgradila kuću, položila vozački ispit te ’84. otišla u Njemačku “kupiti bolji auto”. Vratila se 1993., ali nije mirovala te se na tri mjeseca 2007. otisnula za Ameriku. Putovala je i na hodočašće u Lourdes, a 2000. susrela se s papom Ivanom Pavlom II. u Rimu. I dalje putuje kad joj se ukaže prilika, posebice s HKUD-om fra Karlo Kujundžić Brestovsko, čija je aktivna članica.
Danas živi u mjestu Jehovac pokraj Kiseljaka, sa sinom Marinkom i nevjestom Nadom koji su joj podarili Stjepana, Josipa i Josipu, a Ruža je i prabaka Josipinim kćerima Mariji i Klari. Iznimno aktivna, naša sugovornica i danas vozi automobil, otvorena je životu i vesela te nas je nekoliko puta nasmijala svojim dosjetkama i šaljivim pripovijedanjem.
Bako Ružo, koje uspomene i danas u Vama žive iz najranijeg djetinjstva, i možete li se prisjetiti svojih baka i djedova?
Sjećam se da u našem selu nije bilo struje ni vode. Tata mi je poginuo u onom ratu, nisam ga ja upamtila, a najviše se sjećam kako nas je majka odgajala – da radimo i poštujemo, kako ljude, tako i ono što imamo.
Sjećam se, živi su mi bili mamini roditelji, baka bi došla. Pamtim je po dobru, ali drukčije je vrijeme tada bilo: samo se radilo i, hvala Bogu, nikad gladni nismo bili. Imali smo zemlje, mama je znala obrađivati pa smo i mi djeca uz nju.
Tako da je 19 godina djetinjstva prošlo “sad pa sad”. Nas troje je bilo, u školu sam išla do četvrtog razreda. Učiteljica je vazda govorila: “Nježna je ona, sitna, dajte je u školu, nemojte za selo”, ali džaba. A, hvala ti, Bože, uz Božju pomoć sve se može. Tek sam se kasnije upisala da završim i osam, tako da sam išla na predavanja na Gromiljak i u Lepenicu, za tri dana dva razreda završila (7. i 8.). Tad je trebala škola, a ja sam takva, idem za svijetom, gdje je god 10 njih, i ja ću jedanaesta. Ne mogu ja biti pametnija od svakoga, nema govora. U svijeta je pamet, uvijek netko nešto više zna. Sa svijetom i u svijetu je pamet.
Mene je moja majka učila ono što je najbolje – učila me raditi i poštovati. Uz to, nikad nas nije učila pasivnosti ili da nosimo mržnju u sebi. Uvijek bi nam rekla: “Bolje je triput se od umora zavaliti, već od gladi jednom.” To smo eto ponijeli od roditelja, a ja sam to prenijela na svoju djecu i unučad.
Zadovoljna sam u duši. Moja djeca su mogla vidjeti da ja nikad nisam išla u restorane na večere, ali sam voljela posjećivati prijatelje u staračkim domovima. Imala sam i dvije prijateljice u domu koje sam posjećivala za Božić i Uskrs 20 godina. Tako da sam ih, kao i mene majka, učila da uvijek rade, ali da budu u svijetu, okrenuti ljudima.
Zato se čudim kako se danas ljudi oko vjera svađaju. Ja volim svoje, a tvoje ću poštovati jer smo svi od krvi i mesa. Moram li ja u svemu zapovijedati?! Sad svi hoće preko Boga, a ne vide da nam samo on daje, on nam uputi. Tako je mene učila majka, a i ja svoju djecu.
Iako je ljubav prema unucima ista, ipak je najintenzivniji osjećaj prvi put postati baka. Možete li se prisjetiti doživljaja i osjećaja koji je vladao kad ste iščekivali rođenje prvog unuka, i kakvu ste ulogu odigrali u odgoju unučadi?
Kad se rodio prvi unuk, Stjepan, 1987., eh, baba ti je onda “iljadarku”. Kome ću drugom ako neću svojoj djeci. Sretan budeš. Kako nećeš biti sretan, ne možeš biti veseliji. Oni su mi život uljepšali, a i danas ga čine radosnim. Nekad razmišljam, Bože moj, da nije bilo mene, ne bi ni njih, to je sve moj “proizvod”.
Mi smo uvijek skupa živjeli, ja bih s njima – odoh ovdje, odoh ondje. Mala Josipa je sa mnom spavala, a skupa smo i na more išli. S obzirom da je Josip bio aktivno dijete, uvijek sam ga vozila na sve treninge plesa i natjecanja, a Josipu na mažoretkinje. To je bio moj zadatak, a rado sam to radila. Jer Nada sve spremi, a ja se zabavljam s djecom. Sve crkvene aktivnosti sam s njima pratila, a ljeti je bazen bio obvezan. Tako sam ih u autu znala po sedmero voziti, dok me jednom nije policija zaustavila. Ja volim djecu, zato mi je žao što nemam više praunučadi, odnosno da se i unuci ožene.
U međuodnosu stariji mladima skreću pogled prema budućnosti, a mlade osobe daju starim nadu da prošlost nije izgubljena. Koliko je važna kvalitetna veza starijih s mladima, odnosno baka i djedova s unucima?
To je vrlo važno jer iskustvo je iskustvo. U knjigama je znanost, ali je značajno i iskustvo, tako da sam djecu najviše tako odgajala. Najvažniji je obiteljski odgoj, kako ga ti kod kuće odgajaš, to je temelj, a kasnije je škola nadopuna toga. Ako je nered u kući, bit će i u životu mladih. Treba saslušati svakoga jer od svakoga se nešto može uzeti. Isto tako, svakoga treba podignuti i nikada podmetati nogu jer ljudi ne trebaju biti sami, jedni o drugima ovisimo.
Zato meni mnogo znači kad me djeca posjete. Josip je najprivrženiji, ali i drugo dvoje vole doći kako im okolnosti dopuste jer Stjepan živi u Austriji, a Josipa je udana u Busovaču.
Iako najčešće nismo zajedno za Božić, kod nas najveće okupljanje bude za Stjepandan jer mi je suprug pokojni bio Stjepan, unuk najstariji je Stjepan, i nekako je tradicija da se toga dana okupljamo, a bude i dalje rodbine i susjeda. A, inače, ja ih rado posjećujem i podupirem u onome čime se bave. Josipu sam bila na promocijama knjige, aktivna sam i danas u njihovim životima. Tako je, kad se željela udati, Josipa samo meni rekla. Samo sam ja znala da će tog dana “pobjeći”.
I učim ih svojim iskustvom i življenjem. Zato ne razumijem kad mi netko kaže: “Nemam što raditi, dosadno mi je”, ja onda kažem: “Pa promijeni kanal.”
U svemu vidim dobro, nema za mene netko da ne valja, u svakom nešto valja, i ne znam koliko su to moji unuci usvojili, ali sam se trudila tako ih učiti.
Papa Franjo je starije osobe definirao kao “dar” čije se bogatstvo često zaboravlja. Kako mladi mogu postati dar za starije?
Lijep osmijeh, priča. Kad meni Josip dođe, i nasmije se, ne treba mi bolje ništa. I ako ti si sretan, sretna je i baba. Također, i lijepa besjeda jer ona i gvozdena vrata otvara. Ne treba biti smrknut. Eto, to meni moji unuci daju. Ne mogu se s drugim bakama uspoređivati jer svatko vodi drukčiji život, ali meni je najvažnije da su djeca dobro i sretna.
Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba ustanovljen je jer su “bake i djedovi često zaboravljeni”, a i mlađi zaboravljaju “to bogatstvo čuvanja korijena”. Jesu li bake, djedovi i stariji zanemareni danas?
Svašta danas postoji u svijetu. Gdje su stari zanemareni, a mlađi samo o sebi razmišljaju, ali mislim da je to rjeđe. Teško onom komu se to dogodi. Ne daj, Bože.
Ali ne bih rekla da su stari danas zaboravljeni jer ne gledam to tako. Iako brojni mladi odlaze i svoje obitelji stvaraju izvan svoje države, ipak se pobrinu za svoje roditelje, bake i djedove. Tako ih na primjer smjeste u dom, negdje ga preporuče… opet se djeca pobrinu. Nisu toliko zanemareni. Možda im fali društvo i ljudska blizina, ali ne mogu ni mladi ostavljati posao i svoje živote. Hvala Bogu, danas ima domova.
Stari roditelji su oduvijek poznati po svojim mudrostima i savjetima. Što biste, stoga, poručili mladima u njihovu odnosu prema bakama i djedovima?
Iz svog iskustva bih im poručila da budu ono što jesu i da se nadaju da će i oni ostarjeti nekad. Što god oni pruže fino, npr. lijepu besjedu, drugima, i oni će to od drugih dočekati. Jer dobro ide dobru, a zlo zlu. Dakle, želim im reći da budu ono što jesu, otvoreni, hrabra srca i “ne treba se onda Boga bojati”. Ne čini nikom što ti nije drago, pa neće ni tebi drugi činiti. Da tako živimo, sve bi bolje bilo.
Često čujem mladi se žale nemaju novca, ali ne daje Bog novac, on ti je dao pamet i snagu te da ono što radiš, bude blagoslovljeno. Tako sam uvijek govorila svojoj djeci, ali kažem i svačijoj.
Još bih rekla da se ne boje imati svoju djecu. Uvijek kažem svom unuku, nemoj se bojati da nećeš moći “hodati” kad dobiješ dijete. Hodaj ti, možemo ga mi čuvati.
Također bih im poručila da ne gledaju samo na sebe jer uvijek imaju pola sata nekome se obratiti, pomoći, donijeti. Pritom, nije sve materijalno, cijeli život naglašavam da je i samo društvo važno kao i riječ podijeliti. Bog dragi na to uzvraća tako fino.
Nedjelja.ba
S obzirom na okolnosti, završila je četiri razreda osnovne škole, a naknadno i osmoljetku. Za supruga Stjepana udala se 1961., a sina Marinka rodila je godinu kasnije – piše Nedjelja.ba.
Ono što je obilježilo njezin život Stjepanova je pogibija na putu prema bolnici u posjet supruzi i tek rođenu sinu. Ruža se nikad nije preudala, sama je radila i odgajala dijete. Izgradila kuću, položila vozački ispit te ’84. otišla u Njemačku “kupiti bolji auto”. Vratila se 1993., ali nije mirovala te se na tri mjeseca 2007. otisnula za Ameriku. Putovala je i na hodočašće u Lourdes, a 2000. susrela se s papom Ivanom Pavlom II. u Rimu. I dalje putuje kad joj se ukaže prilika, posebice s HKUD-om fra Karlo Kujundžić Brestovsko, čija je aktivna članica.
Danas živi u mjestu Jehovac pokraj Kiseljaka, sa sinom Marinkom i nevjestom Nadom koji su joj podarili Stjepana, Josipa i Josipu, a Ruža je i prabaka Josipinim kćerima Mariji i Klari. Iznimno aktivna, naša sugovornica i danas vozi automobil, otvorena je životu i vesela te nas je nekoliko puta nasmijala svojim dosjetkama i šaljivim pripovijedanjem.
Bako Ružo, koje uspomene i danas u Vama žive iz najranijeg djetinjstva, i možete li se prisjetiti svojih baka i djedova?
Sjećam se da u našem selu nije bilo struje ni vode. Tata mi je poginuo u onom ratu, nisam ga ja upamtila, a najviše se sjećam kako nas je majka odgajala – da radimo i poštujemo, kako ljude, tako i ono što imamo.
Sjećam se, živi su mi bili mamini roditelji, baka bi došla. Pamtim je po dobru, ali drukčije je vrijeme tada bilo: samo se radilo i, hvala Bogu, nikad gladni nismo bili. Imali smo zemlje, mama je znala obrađivati pa smo i mi djeca uz nju.
Tako da je 19 godina djetinjstva prošlo “sad pa sad”. Nas troje je bilo, u školu sam išla do četvrtog razreda. Učiteljica je vazda govorila: “Nježna je ona, sitna, dajte je u školu, nemojte za selo”, ali džaba. A, hvala ti, Bože, uz Božju pomoć sve se može. Tek sam se kasnije upisala da završim i osam, tako da sam išla na predavanja na Gromiljak i u Lepenicu, za tri dana dva razreda završila (7. i 8.). Tad je trebala škola, a ja sam takva, idem za svijetom, gdje je god 10 njih, i ja ću jedanaesta. Ne mogu ja biti pametnija od svakoga, nema govora. U svijeta je pamet, uvijek netko nešto više zna. Sa svijetom i u svijetu je pamet.
Mene je moja majka učila ono što je najbolje – učila me raditi i poštovati. Uz to, nikad nas nije učila pasivnosti ili da nosimo mržnju u sebi. Uvijek bi nam rekla: “Bolje je triput se od umora zavaliti, već od gladi jednom.” To smo eto ponijeli od roditelja, a ja sam to prenijela na svoju djecu i unučad.
Zadovoljna sam u duši. Moja djeca su mogla vidjeti da ja nikad nisam išla u restorane na večere, ali sam voljela posjećivati prijatelje u staračkim domovima. Imala sam i dvije prijateljice u domu koje sam posjećivala za Božić i Uskrs 20 godina. Tako da sam ih, kao i mene majka, učila da uvijek rade, ali da budu u svijetu, okrenuti ljudima.
Zato se čudim kako se danas ljudi oko vjera svađaju. Ja volim svoje, a tvoje ću poštovati jer smo svi od krvi i mesa. Moram li ja u svemu zapovijedati?! Sad svi hoće preko Boga, a ne vide da nam samo on daje, on nam uputi. Tako je mene učila majka, a i ja svoju djecu.
Iako je ljubav prema unucima ista, ipak je najintenzivniji osjećaj prvi put postati baka. Možete li se prisjetiti doživljaja i osjećaja koji je vladao kad ste iščekivali rođenje prvog unuka, i kakvu ste ulogu odigrali u odgoju unučadi?
Kad se rodio prvi unuk, Stjepan, 1987., eh, baba ti je onda “iljadarku”. Kome ću drugom ako neću svojoj djeci. Sretan budeš. Kako nećeš biti sretan, ne možeš biti veseliji. Oni su mi život uljepšali, a i danas ga čine radosnim. Nekad razmišljam, Bože moj, da nije bilo mene, ne bi ni njih, to je sve moj “proizvod”.
Mi smo uvijek skupa živjeli, ja bih s njima – odoh ovdje, odoh ondje. Mala Josipa je sa mnom spavala, a skupa smo i na more išli. S obzirom da je Josip bio aktivno dijete, uvijek sam ga vozila na sve treninge plesa i natjecanja, a Josipu na mažoretkinje. To je bio moj zadatak, a rado sam to radila. Jer Nada sve spremi, a ja se zabavljam s djecom. Sve crkvene aktivnosti sam s njima pratila, a ljeti je bazen bio obvezan. Tako sam ih u autu znala po sedmero voziti, dok me jednom nije policija zaustavila. Ja volim djecu, zato mi je žao što nemam više praunučadi, odnosno da se i unuci ožene.
U međuodnosu stariji mladima skreću pogled prema budućnosti, a mlade osobe daju starim nadu da prošlost nije izgubljena. Koliko je važna kvalitetna veza starijih s mladima, odnosno baka i djedova s unucima?
To je vrlo važno jer iskustvo je iskustvo. U knjigama je znanost, ali je značajno i iskustvo, tako da sam djecu najviše tako odgajala. Najvažniji je obiteljski odgoj, kako ga ti kod kuće odgajaš, to je temelj, a kasnije je škola nadopuna toga. Ako je nered u kući, bit će i u životu mladih. Treba saslušati svakoga jer od svakoga se nešto može uzeti. Isto tako, svakoga treba podignuti i nikada podmetati nogu jer ljudi ne trebaju biti sami, jedni o drugima ovisimo.
Zato meni mnogo znači kad me djeca posjete. Josip je najprivrženiji, ali i drugo dvoje vole doći kako im okolnosti dopuste jer Stjepan živi u Austriji, a Josipa je udana u Busovaču.
Iako najčešće nismo zajedno za Božić, kod nas najveće okupljanje bude za Stjepandan jer mi je suprug pokojni bio Stjepan, unuk najstariji je Stjepan, i nekako je tradicija da se toga dana okupljamo, a bude i dalje rodbine i susjeda. A, inače, ja ih rado posjećujem i podupirem u onome čime se bave. Josipu sam bila na promocijama knjige, aktivna sam i danas u njihovim životima. Tako je, kad se željela udati, Josipa samo meni rekla. Samo sam ja znala da će tog dana “pobjeći”.
I učim ih svojim iskustvom i življenjem. Zato ne razumijem kad mi netko kaže: “Nemam što raditi, dosadno mi je”, ja onda kažem: “Pa promijeni kanal.”
U svemu vidim dobro, nema za mene netko da ne valja, u svakom nešto valja, i ne znam koliko su to moji unuci usvojili, ali sam se trudila tako ih učiti.
Papa Franjo je starije osobe definirao kao “dar” čije se bogatstvo često zaboravlja. Kako mladi mogu postati dar za starije?
Lijep osmijeh, priča. Kad meni Josip dođe, i nasmije se, ne treba mi bolje ništa. I ako ti si sretan, sretna je i baba. Također, i lijepa besjeda jer ona i gvozdena vrata otvara. Ne treba biti smrknut. Eto, to meni moji unuci daju. Ne mogu se s drugim bakama uspoređivati jer svatko vodi drukčiji život, ali meni je najvažnije da su djeca dobro i sretna.
Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba ustanovljen je jer su “bake i djedovi često zaboravljeni”, a i mlađi zaboravljaju “to bogatstvo čuvanja korijena”. Jesu li bake, djedovi i stariji zanemareni danas?
Svašta danas postoji u svijetu. Gdje su stari zanemareni, a mlađi samo o sebi razmišljaju, ali mislim da je to rjeđe. Teško onom komu se to dogodi. Ne daj, Bože.
Ali ne bih rekla da su stari danas zaboravljeni jer ne gledam to tako. Iako brojni mladi odlaze i svoje obitelji stvaraju izvan svoje države, ipak se pobrinu za svoje roditelje, bake i djedove. Tako ih na primjer smjeste u dom, negdje ga preporuče… opet se djeca pobrinu. Nisu toliko zanemareni. Možda im fali društvo i ljudska blizina, ali ne mogu ni mladi ostavljati posao i svoje živote. Hvala Bogu, danas ima domova.
Stari roditelji su oduvijek poznati po svojim mudrostima i savjetima. Što biste, stoga, poručili mladima u njihovu odnosu prema bakama i djedovima?
Iz svog iskustva bih im poručila da budu ono što jesu i da se nadaju da će i oni ostarjeti nekad. Što god oni pruže fino, npr. lijepu besjedu, drugima, i oni će to od drugih dočekati. Jer dobro ide dobru, a zlo zlu. Dakle, želim im reći da budu ono što jesu, otvoreni, hrabra srca i “ne treba se onda Boga bojati”. Ne čini nikom što ti nije drago, pa neće ni tebi drugi činiti. Da tako živimo, sve bi bolje bilo.
Često čujem mladi se žale nemaju novca, ali ne daje Bog novac, on ti je dao pamet i snagu te da ono što radiš, bude blagoslovljeno. Tako sam uvijek govorila svojoj djeci, ali kažem i svačijoj.
Još bih rekla da se ne boje imati svoju djecu. Uvijek kažem svom unuku, nemoj se bojati da nećeš moći “hodati” kad dobiješ dijete. Hodaj ti, možemo ga mi čuvati.
Također bih im poručila da ne gledaju samo na sebe jer uvijek imaju pola sata nekome se obratiti, pomoći, donijeti. Pritom, nije sve materijalno, cijeli život naglašavam da je i samo društvo važno kao i riječ podijeliti. Bog dragi na to uzvraća tako fino.
Nedjelja.ba
