Ne primjećujemo toliko stvari oko sebe, živeći uglavnom zabrinuti za vlastitu egzistenciju propuštamo vidjeti veličanstveni odsjaj tuđih života na njihovim licima.
Božino lice u 70. godini života ostalo je bez ijedne veće vidljive bore, koju bi svaki čovjek njegovih godina imao kao podsjetnik na neki teške dane ili godine života. Bore često bude uspomene, zrače nekakvom starošću, mudrošću i tegobom. Bože iako je odrastao u teškim uvjetima kao sedmo dijete svojih roditelja i dalje je mladolik. Sa sobom uvijek nosi štap na koji se naslanja i s kojim prijeti djeci koja uvijek nađu neku novu zanimljivost u njegovu vrtu koji je pun svega i svačega. Bože nije bio smetlar, niti kakav kolekcionar, nego čovjek koji je smatrao da svaka stvar izrađena negdje može dobro poslužiti za kuću, pa je tako dosta za nas obične smrtnike običnog otpada odnekud donio u vrt. Djeca iz ulice ga vole iako dosta nereda oko njegove kuće su upravo ta ista djeca napravila i iako im je prijeti smiješnim izjavama. Ponekad bi se neko od djece i ozlijedilo igrajući se u Božinom vrtu i otišlo plačući kući. Milka Božina žena uvijek je imala negdje uz sebe bombone i čokolade i zato je Božino dvorište postalo za djecu omiljena destinacija. U Bože na neki čudan način svi su dobrodošli.
Još kao mladić otišao je u Njemačku na „bauštelu“ i to sasvim slučajno kada ga je susjed zvani Đoka pozvao da krenu zajedno u najveći njemački grad do tada u selu nazvan pod nazivom „Minken“. Odlučili su ići vlakom iz Sarajeva do Zagreba, a iz Zagreba do Minkena gdje će ih čekat kuma Mata sa Šujice. Na kolodvoru će, budući da ne znaju jezik Đoka zapjevam gangu i to glasno, a Mata će se odazvati na „eeeeeeee“. I tako je bilo, krenuli su i došli do Minkena nudeći užinom sve suputnike po vagonima rakijom, češnjakom i slaninom. Prva Božina rečenica kad su došli na cilj Đoki bila je: „Kume moj ludog svijeta na ovom kolodvoru, što to trči okolo!“, a Đoka je rekao: Neka kume nek trče kad mogu i ja ću trčat dok ne zaradim sebi i svojoj Ruži, a ako zaradim za nas dvoje bit će i dici koja marka!“ Susret trojice zemljaka na kolodvoru bio je poprilično glasan, jer je Đoka gangao dva - tri puta, a Bože je bio prava pratnja. Njemački su kasnije učili, a u ovoj prilici važno se bilo snaći i kuma naći. Mata ih je našao i tako je počela Božina Minkenska karijera koja je trajala punih dvadeset godina s kraćim prekidima.
Sve je u Božinu životu počinjalo i završavalo spontano. Njegovi prijatelji koji se sjećaju njega u Njemačkoj kažu da je Bože bio „pravi čovik“. Nikad ih nije iznevjerio. „Mi smo starili, a on je bio sve mlađi i mlađi“ –govorili su. Dobrota ga je pomlađivala i u dubini sebe znao je to! Davao je pomoć svima, a osobito onima koje je trebalo tek uputiti za rad u Njemačkoj i dati im osnovne životne poduke. Iako Bože nije imao velike škole, imao je onu životnu, a ona je ponekad vrjednija od svih službenih koje postoje na ovome svijetu. Znao je vraćajući se kući iz sela povest i po nekoliko momaka bez obzira na vjeru i naciju. Sirotinje ima svugdje i Bože je to znao, jer je i sam bio sirotinja. Nakon nekoliko godina zaradio je dovoljno i to toliko da je izgradio novu kuću. Ponekad kaže da nije imao ništa dok se nije oženio. Ženidba ga je oplemenila i poslije tridesetak godina dobio je i unučad. Nije im dao ništa kao njegovi prijatelji, ali im je pomogao da se školuju. Još uvijek se prepričava kako je unuku za obranu diplomskog rada darovao kruh, s tim je jasno htio poručiti da mu je dao i to doslovno kruh u ruke. Vlastiti unuk (mlađi) ga je jednom prevario i to onda kada mu je došao sa pričom kako je ubio zmiju koja mu se omotala oko noge. On jadan, naivan pomislio je kako je to istina i malom dao 10 eura, a kada je isti sedmogodišnjak djedu ispričao kako je golim rukama zadavio vuka onda je od Ane Božine kćeri umalo dobio batine, ali djed nije dao unuka. „Neka me je prevario to znači da je mali pametan!“ – zaključio je Božo veseljak i ljudina s osmjehom! Bože rado u svojoj kući ugosti sve gastarbajtere svoga kraja, pa onda do dugo u noć prepričavaju zgode i nezgode iz života u Minkenu. Svaki od njih donese Boži ponešto, a Bože smatra da su mu i dužni donijeti, jer valja jednu Božinu čut kao tisuću onih s televizije i radija. I oni Božu pomlađuju, valja biti okružen dobrim ljudima i to je uvijek tvrdio. Bože bez bora me toliko puta nasmijao dok sam ga pozdravljao kad bih prolazio kraj njegovog plota. Imam osjećaj da me uvijek gleda svojim živahnim očima i smijehom koji je zarazan. I tako Bože lagano stari i uživa u svakom danu svoje mirovine. Pitao sam ga kako ostati mladolik i jednom mi čak i reče dok je radio u svom voćnjaku i rastao zajedno s onim voćem koje je prije nekoliko godina posadio: „Sinko, neka ti jedine bore budu one od smijeha!“
Dražen Stojanović
Tekst nije lektoriran
