Božić je rođendan Isusa Krista. Uz Uskrs to je glavni kršćanski blagdan, a proglašava da je Sin Božji postao čovjekom: radi nas ljudi i radi našega spasenja siđe s nebesa i utjelovi se.
Tim riječima staro kršćansko vjerovanje ispovijeda tu istinu vjere, a novi katekizam Katoličke crkve potvrđuje i danas dvijetisućljetnu vjeru Crkve da je Isus iz Nazareta začet po Duhu Svetom i rođen od Marije Djevice. Dogodilo se to u vrijeme rimskog cara Augusta u Betlehemu judejskom. Postao je jedan od ljudi, njima u svemu sličan osim u grijehu, naš povijesni drug i suputnik.
Blagdan Božića je stoga priznavanje Isusova božanstva i čovještva, ali i prvi susret s njime, s njegovim cjelovitim otajstvom. Božić kao ime za taj blagdan ima osobitu ljepotu, čar i osobitu povijest. Pruža poruku o Bogu, ali isto tako poruku o čovjeku. Te dvije poruke osnova su poruke o miru. U božićnom svetkovanju i čestitanju te poruke dolaze do izražaja i Božiću daju osobitu intimnost i značenje obiteljskog blagdana.
Iako je božićno slavljenje utemeljeno na biblijskom Božiću i zato svojina svih kršćanskih naroda, u Hrvata je toliko istaknuto da se opravdano govori o hrvatskom Božiću, i to osobito zbog pučkih običaja, posebice jaslica, božićnog žita i drvca i narodnih božićnih pjesama.
Blagdan Božića slavi se jedan dan, ali je blagdanovanje prošireno na pripravu i produženo svetkovanje. Božiću prethode i zatim ga slijede dani osobitog slavljenja. Svi oni čine osobit božićni krug svetkovanja koji počinje adventom — osobito zornicama i danas adventskim vijencem — preko Badnjaka stiže do Božića pa zatim Nove godine i blagdana Bogojavljenja ili Sveta tri kralja i koledanjem s blagoslovom kuća i stanova.
Povijest Božića
Riječ Božić znači mali Bog. Poznaju je južni Slaveni, a nemaju je drugi narodi ni jezici. Božić je stoga prvotni naziv djeteta Isusa, a zatim je prenesen i na sam blagdan njegova rođenja; u nas je poslije prenesen i na svetačke predmete, npr. peciva i druga jela.
Značenje riječi Božić kao mali Bog možda je još iz pretkršćanskog vremena, a u kršćanstvu poprima ovo značenje: Bog je blagi bog, dobri bog, bliski bog. On je ljudima dostupan, pristupačan. Veliki Bog postao je malo dijete da nas ne prestraši, da nas ne premaši, da nas k sebi privuče i privije. Isus je stoga prisutni i bliski Bog. On stoga svojim primjerom pokazuje ono što će poslije zatražiti od svojih učenika, nakon što je među njih postavio dijete: Ako ne postanete kao djeca, ne, nećete unići u kraljevstvo nebesko (Mt 18,3). Tako sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje kasnije uočljive Kristove i kršćanske vrline: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, malenost.
Dan 25. prosinca kršćani su izabrali za dan slavljenja Isusova rođendana da bi se kršćanskim blagdanom zamijenila velika starorimska svečanost, svetkovina Dana rođenja nepobjedivog Sunca, koju su slavili u vrijeme zimske obratnice. Kršćani su vrlo rano taj dan Isusova rođenja smatrali i početkom nove godine.
U razdoblju obnovljenog Zapadnog Rimskog Carstva gotovo je u cijeloj Europi početak nove godine bio na Božić. I hrvatska božićna pjesma Narodil nam se kralj nebeski sa stihom na tom mladom letu veselimo se upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu.
Događaj Božića i njegovo značenje, tj. otajstvo ili istinu Božića, razumijemo po Bibliji. Tako je Božić prije svega biblijski. Na blagdan Božića već se od 5. stoljeća slave tri mise: polnoćka, zornica ili pastirska misa te poldanjica.
Tim riječima staro kršćansko vjerovanje ispovijeda tu istinu vjere, a novi katekizam Katoličke crkve potvrđuje i danas dvijetisućljetnu vjeru Crkve da je Isus iz Nazareta začet po Duhu Svetom i rođen od Marije Djevice. Dogodilo se to u vrijeme rimskog cara Augusta u Betlehemu judejskom. Postao je jedan od ljudi, njima u svemu sličan osim u grijehu, naš povijesni drug i suputnik.
Blagdan Božića je stoga priznavanje Isusova božanstva i čovještva, ali i prvi susret s njime, s njegovim cjelovitim otajstvom. Božić kao ime za taj blagdan ima osobitu ljepotu, čar i osobitu povijest. Pruža poruku o Bogu, ali isto tako poruku o čovjeku. Te dvije poruke osnova su poruke o miru. U božićnom svetkovanju i čestitanju te poruke dolaze do izražaja i Božiću daju osobitu intimnost i značenje obiteljskog blagdana.
Iako je božićno slavljenje utemeljeno na biblijskom Božiću i zato svojina svih kršćanskih naroda, u Hrvata je toliko istaknuto da se opravdano govori o hrvatskom Božiću, i to osobito zbog pučkih običaja, posebice jaslica, božićnog žita i drvca i narodnih božićnih pjesama.
Blagdan Božića slavi se jedan dan, ali je blagdanovanje prošireno na pripravu i produženo svetkovanje. Božiću prethode i zatim ga slijede dani osobitog slavljenja. Svi oni čine osobit božićni krug svetkovanja koji počinje adventom — osobito zornicama i danas adventskim vijencem — preko Badnjaka stiže do Božića pa zatim Nove godine i blagdana Bogojavljenja ili Sveta tri kralja i koledanjem s blagoslovom kuća i stanova.
Povijest Božića
Riječ Božić znači mali Bog. Poznaju je južni Slaveni, a nemaju je drugi narodi ni jezici. Božić je stoga prvotni naziv djeteta Isusa, a zatim je prenesen i na sam blagdan njegova rođenja; u nas je poslije prenesen i na svetačke predmete, npr. peciva i druga jela.
Značenje riječi Božić kao mali Bog možda je još iz pretkršćanskog vremena, a u kršćanstvu poprima ovo značenje: Bog je blagi bog, dobri bog, bliski bog. On je ljudima dostupan, pristupačan. Veliki Bog postao je malo dijete da nas ne prestraši, da nas ne premaši, da nas k sebi privuče i privije. Isus je stoga prisutni i bliski Bog. On stoga svojim primjerom pokazuje ono što će poslije zatražiti od svojih učenika, nakon što je među njih postavio dijete: Ako ne postanete kao djeca, ne, nećete unići u kraljevstvo nebesko (Mt 18,3). Tako sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje kasnije uočljive Kristove i kršćanske vrline: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, malenost.
Dan 25. prosinca kršćani su izabrali za dan slavljenja Isusova rođendana da bi se kršćanskim blagdanom zamijenila velika starorimska svečanost, svetkovina Dana rođenja nepobjedivog Sunca, koju su slavili u vrijeme zimske obratnice. Kršćani su vrlo rano taj dan Isusova rođenja smatrali i početkom nove godine.
U razdoblju obnovljenog Zapadnog Rimskog Carstva gotovo je u cijeloj Europi početak nove godine bio na Božić. I hrvatska božićna pjesma Narodil nam se kralj nebeski sa stihom na tom mladom letu veselimo se upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu.
Događaj Božića i njegovo značenje, tj. otajstvo ili istinu Božića, razumijemo po Bibliji. Tako je Božić prije svega biblijski. Na blagdan Božića već se od 5. stoljeća slave tri mise: polnoćka, zornica ili pastirska misa te poldanjica.
