Usred surovog antarktičkog krajolika leda i snijega, jedan ledenjak naizgled krvari. Duboko crveni mlaz vode boji snježnobijeli okoliš i ostaje u tekućem stanju čak i na temperaturama znatno ispod ništice, a taj se fenomen događa već više od stoljeća.
Riječ je o Krvavim slapovima, čiji je unutarnji svijet još neobičniji od vanjštine, a novi znanstveni rad objavljen ove godine u časopisu Antarctic Science napokon je rasvijetlio kako su uopće nastali, piše Science Alert.
Misterij star više od stoljeća
Kada je australski geolog Griffith Taylor 1911. godine prvi put naišao na ovu lokaciju, pretpostavio je da su za crvenkastu boju odgovorne alge te je mjesto nazvao Krvavi slapovi. No, bio je u krivu - pokazalo se da se ne radi ni o krvi ni o algama.
Krvavi slapovi zapravo su posljedica polaganog istjecanja slane vode bogate željezom, zarobljene ispod sjevernog dijela ledenjaka Taylor najmanje 1.5 milijuna godina. Drevni džep morske vode ostao je izoliran napredovanjem ledenjaka.
S vremenom je voda postajala sve slanija, do te mjere da se danas opisuje kao slanica koja se ne može smrznuti na uobičajenim temperaturama. Kada ta voda napokon dospije na površinu, dolazi u doticaj s kisikom i oksidira, slično kao što hrđa željezo, što joj daje prepoznatljivu crvenu boju.
Skrivena mreža kanala u ledu
Desetljećima je bilo nepoznato kako se slanica probija od svog izvora, stotinama metara ispod leda, sve do površine. Tim predvođen istraživačima sa Sveučilišta Aljaska Fairbanks 2017. je godine napokon pratio njezin put.
Koristeći radar, mapirali su 300 metara dug prolaz kroz skrivenu mrežu kanala pod tlakom unutar ledenjaka. Njihovo je otkriće riješilo još jednu neobičnu zagonetku: kako se tekuća voda uopće može kretati kroz tako hladan led? Pokazalo se da visoka slanost toliko snižava njezinu točku ledišta da ostaje tekuća.
Na mjestima gdje se ipak smrzava, oslobađa se toplina koja zagrijava okolni led, pomažući da ostatak kanala ostane otvoren. "Premda se može činiti nelogičnim, voda prilikom smrzavanja oslobađa toplinu koja potom zagrijava okolni, hladniji led", pojasnila je tada glaciologinja Erin Pettit, jedna od članica tima. "Ledenjak Taylor danas je najhladniji poznati ledenjak koji ima stalan protok vode."
Život u potpunom mraku
No, možda najfascinantniji dio Krvavih slapova nije kemija, već ono što živi u tami ispod leda. Stotinama metara duboko, odsječena od sunčeve svjetlosti, kisika i ostatka svijeta više od milijun godina, preživljava cijela zajednica bakterija. Kao glavni izvor energije koriste sulfat jer im ništa drugo nije dostupno.
Nikada nisu vidjele sunčevu svjetlost niti su "udisale" kisik, a ondje obitavaju od vremena puno prije pojave ljudi. Mikrobiologinji Jill Mikucki, danas na Sveučilištu Tennessee, trebalo je nekoliko godina samo da dođe do iskoristivog uzorka vode, no analiza je otkrila napredan mikrobni ekosustav.
Znanstvenici smatraju da ovo nije jedinstven slučaj na Antarktici, a Krvavi slapovi postali su ključno mjesto za astrobiološka istraživanja kao stvarni primjer kako bi ekstremna, ledena okruženja bez kisika mogla izgledati drugdje u Sunčevom sustavu.
Pulsiranje ledenjaka otkriveno slučajno
Novi rad u časopisu Antarctic Science, koji je vodio znanstvenik Peter Doran sa Sveučilišta Louisiana State, rasvjetljava proces istjecanja vode. U rujnu 2018. godine tim je, gotovo slučajno, imao tri odvojena instrumenta koja su istovremeno radila u blizini ledenjaka Taylor: GPS stanicu za praćenje površine ledenjaka, kameru koja je svakodnevno snimala Krvave slapove i niz temperaturnih senzora u jezeru ispod.
Iako nijedan instrument nije bio postavljen s namjerom da zabilježi istjecanje, dogodilo se ono što tim naziva "sretnom podudarnošću opažanja" - zabilježili su upravo takav događaj.
Tijekom sljedećih tjedana, površina ledenjaka spustila se za oko 15 milimetara, a njegovo kretanje prema naprijed usporilo se za gotovo 10 posto. Istovremeno, senzori u jezeru zabilježili su iznenadni dotok hladne vode, a kamera je gotovo svakodnevno bilježila širenje svježe crvene mrlje.
Zaključak znanstvenika jest da se, kako raste tlak u zarobljenoj slanici ispod ledenjaka, ona povremeno probija na površinu u pulsevima. Svaki takav puls mjerljivo preoblikuje led iznad sebe, spuštajući mu površinu i usporavajući njegovo kretanje, nakon čega se ciklus u tišini ponovno pokreće i tlak iznova počinje rasti.
Istraživači smatraju da bi daljnje praćenje moglo otkriti mijenjaju li se ti događaji u učestalosti ili intenzitetu, čime bi Krvavi slapovi postali nevjerojatan sustav ranog upozoravanja na promjene koje se događaju duboko unutar ledenjaka Taylor.
Riječ je o Krvavim slapovima, čiji je unutarnji svijet još neobičniji od vanjštine, a novi znanstveni rad objavljen ove godine u časopisu Antarctic Science napokon je rasvijetlio kako su uopće nastali, piše Science Alert.
Misterij star više od stoljeća
Kada je australski geolog Griffith Taylor 1911. godine prvi put naišao na ovu lokaciju, pretpostavio je da su za crvenkastu boju odgovorne alge te je mjesto nazvao Krvavi slapovi. No, bio je u krivu - pokazalo se da se ne radi ni o krvi ni o algama.
Krvavi slapovi zapravo su posljedica polaganog istjecanja slane vode bogate željezom, zarobljene ispod sjevernog dijela ledenjaka Taylor najmanje 1.5 milijuna godina. Drevni džep morske vode ostao je izoliran napredovanjem ledenjaka.
S vremenom je voda postajala sve slanija, do te mjere da se danas opisuje kao slanica koja se ne može smrznuti na uobičajenim temperaturama. Kada ta voda napokon dospije na površinu, dolazi u doticaj s kisikom i oksidira, slično kao što hrđa željezo, što joj daje prepoznatljivu crvenu boju.
Skrivena mreža kanala u ledu
Desetljećima je bilo nepoznato kako se slanica probija od svog izvora, stotinama metara ispod leda, sve do površine. Tim predvođen istraživačima sa Sveučilišta Aljaska Fairbanks 2017. je godine napokon pratio njezin put.
Koristeći radar, mapirali su 300 metara dug prolaz kroz skrivenu mrežu kanala pod tlakom unutar ledenjaka. Njihovo je otkriće riješilo još jednu neobičnu zagonetku: kako se tekuća voda uopće može kretati kroz tako hladan led? Pokazalo se da visoka slanost toliko snižava njezinu točku ledišta da ostaje tekuća.
Na mjestima gdje se ipak smrzava, oslobađa se toplina koja zagrijava okolni led, pomažući da ostatak kanala ostane otvoren. "Premda se može činiti nelogičnim, voda prilikom smrzavanja oslobađa toplinu koja potom zagrijava okolni, hladniji led", pojasnila je tada glaciologinja Erin Pettit, jedna od članica tima. "Ledenjak Taylor danas je najhladniji poznati ledenjak koji ima stalan protok vode."
Život u potpunom mraku
No, možda najfascinantniji dio Krvavih slapova nije kemija, već ono što živi u tami ispod leda. Stotinama metara duboko, odsječena od sunčeve svjetlosti, kisika i ostatka svijeta više od milijun godina, preživljava cijela zajednica bakterija. Kao glavni izvor energije koriste sulfat jer im ništa drugo nije dostupno.
Nikada nisu vidjele sunčevu svjetlost niti su "udisale" kisik, a ondje obitavaju od vremena puno prije pojave ljudi. Mikrobiologinji Jill Mikucki, danas na Sveučilištu Tennessee, trebalo je nekoliko godina samo da dođe do iskoristivog uzorka vode, no analiza je otkrila napredan mikrobni ekosustav.
Znanstvenici smatraju da ovo nije jedinstven slučaj na Antarktici, a Krvavi slapovi postali su ključno mjesto za astrobiološka istraživanja kao stvarni primjer kako bi ekstremna, ledena okruženja bez kisika mogla izgledati drugdje u Sunčevom sustavu.
Pulsiranje ledenjaka otkriveno slučajno
Novi rad u časopisu Antarctic Science, koji je vodio znanstvenik Peter Doran sa Sveučilišta Louisiana State, rasvjetljava proces istjecanja vode. U rujnu 2018. godine tim je, gotovo slučajno, imao tri odvojena instrumenta koja su istovremeno radila u blizini ledenjaka Taylor: GPS stanicu za praćenje površine ledenjaka, kameru koja je svakodnevno snimala Krvave slapove i niz temperaturnih senzora u jezeru ispod.
Iako nijedan instrument nije bio postavljen s namjerom da zabilježi istjecanje, dogodilo se ono što tim naziva "sretnom podudarnošću opažanja" - zabilježili su upravo takav događaj.
Tijekom sljedećih tjedana, površina ledenjaka spustila se za oko 15 milimetara, a njegovo kretanje prema naprijed usporilo se za gotovo 10 posto. Istovremeno, senzori u jezeru zabilježili su iznenadni dotok hladne vode, a kamera je gotovo svakodnevno bilježila širenje svježe crvene mrlje.
Zaključak znanstvenika jest da se, kako raste tlak u zarobljenoj slanici ispod ledenjaka, ona povremeno probija na površinu u pulsevima. Svaki takav puls mjerljivo preoblikuje led iznad sebe, spuštajući mu površinu i usporavajući njegovo kretanje, nakon čega se ciklus u tišini ponovno pokreće i tlak iznova počinje rasti.
Istraživači smatraju da bi daljnje praćenje moglo otkriti mijenjaju li se ti događaji u učestalosti ili intenzitetu, čime bi Krvavi slapovi postali nevjerojatan sustav ranog upozoravanja na promjene koje se događaju duboko unutar ledenjaka Taylor.
