Stariji vrtlari sigurno će se sjetiti čuvarkuća s krovova svojih kuća gdje su ih sadili kao neku vrstu srećonoše i čuvarice od udara groma. I danas se one još mogu vidjeti na ponekoj staroj kući, bez obzira na to je li riječ o kontinentalnoj ili primorskoj Hrvatskoj. Žive na tim krovovima gotovo bez trunčice tla, kao da rastu iz kamena. Ako padne kiša, dobit će vodu, a ako ne padne, trpjet će sušu i koristiti vodu iz svojih zaliha. Čuvarkuće su mesnatice, odnosno sukulenti, pa vodu čuvaju u zadebljalim listovima. Zbog toga nikada ne trpe od nedostatka vode, ali, čini se, ni od viška. Naime, ove biljke jednako dobro podnose i mnogo kiše i snijeg. Jedini problem mogu biti "mokre noge", odnosno zadržavanje vode u području korijena.
Čuvarkuće (Sempervivum sp.) prirodno rastu na području čitavog Mediterana, ali i na Kavkazu. Poznato je 40-ak različitih vrsta, ali i više od 3000 različitih kultivara i hibrida. Zbog svoje popularnosti i jednostavna križanja vole ih i mnogi vrtlari amateri koji čekaju da biljka procvate kako bi obavili umjetno oprašivanje i stvorili novi hibrid. Zahvaljujući tome danas je teško i razlikovati tolike nebrojene čuvarkuće, jer se pojavljuju u mnogo različitih boja i nijansi. Ipak, svima je zajednička nevjerojatna izdržljivost, posebno kada je u pitanju voda. Stoga su upravo ove biljke idealne za zaboravne i one koji mnogo putuju. Odlično će podnijeti i sušu i hladnoću, no ne i toplinu toplih stanova i kuća. Sempervivumi obavezno moraju živjeti na otvorenom bez obzira na to je li riječ o krovu, vrtu ili ukrasnim posudama.
Uzgajamo li čuvarkuće u ukrasnim posudama, dobro je znati kakav im supstrat najbolje odgovara, a kakav bi im mogao čak i štetiti. Budući da su veoma izdržljive, logično je zaključiti i da su skromnih zahtjeva u svakom smislu, pa tako i u pogledu potrebe za hranjivima. Zato će najbolje uspjeti u pjeskovitom, propusnom supstratu bez mnogo hranjiva.
Kako bismo im osigurali maksimum, obavezno ih trebamo smjestiti na sunce. Posebno je to važno tijekom zimskih mjeseci kada dani ionako traju kraće. U svakom slučaju, ako smo osigurali sve što im je potrebno, čuvarkuće će rasti sretno i nakon nekoliko godina čak i procvjetati.
Da im nije dobro na mjestu na koje ste ih postavili, primijetit ćete po tome što mijenjaju oblik, izdužuju se. To znači da nemaju dovoljno svjetlosti i da im trebate promijeniti poziciju. Ljeti trebaju češće zalijevanje nego tijekom godine, no pazite da se između dva zalijevanja zemlja osuši. Ako ih previše zalijevate, listovi će biti mekani, posvjetlit će i požutjeti.
Tradicija uzgoja čuvarkuće na krovovima seoskih kuća, staja i drvarnica kao zaštita od gromova, potječe iz 9. st. Pučka medicina srednjeg vijeka rabila ju je za liječenja bolesti kože i uha. Osim za te tegobe oblog od svježeg soka rabimo za rane koje krvare i za rane uzrokovane djelovanjem kiseline. Od svježeg soka možemo napraviti i tinkturu. Mast od čuvarkuće rabimo za liječenje oteklina, nagnječenih mjesta na tijelu, rana, rana od udarca, sunčanih pjega, ta raznih kožnih nečistoća lica i tijela.
Čuvarkuće (Sempervivum sp.) prirodno rastu na području čitavog Mediterana, ali i na Kavkazu. Poznato je 40-ak različitih vrsta, ali i više od 3000 različitih kultivara i hibrida. Zbog svoje popularnosti i jednostavna križanja vole ih i mnogi vrtlari amateri koji čekaju da biljka procvate kako bi obavili umjetno oprašivanje i stvorili novi hibrid. Zahvaljujući tome danas je teško i razlikovati tolike nebrojene čuvarkuće, jer se pojavljuju u mnogo različitih boja i nijansi. Ipak, svima je zajednička nevjerojatna izdržljivost, posebno kada je u pitanju voda. Stoga su upravo ove biljke idealne za zaboravne i one koji mnogo putuju. Odlično će podnijeti i sušu i hladnoću, no ne i toplinu toplih stanova i kuća. Sempervivumi obavezno moraju živjeti na otvorenom bez obzira na to je li riječ o krovu, vrtu ili ukrasnim posudama.
Uzgajamo li čuvarkuće u ukrasnim posudama, dobro je znati kakav im supstrat najbolje odgovara, a kakav bi im mogao čak i štetiti. Budući da su veoma izdržljive, logično je zaključiti i da su skromnih zahtjeva u svakom smislu, pa tako i u pogledu potrebe za hranjivima. Zato će najbolje uspjeti u pjeskovitom, propusnom supstratu bez mnogo hranjiva.
Kako bismo im osigurali maksimum, obavezno ih trebamo smjestiti na sunce. Posebno je to važno tijekom zimskih mjeseci kada dani ionako traju kraće. U svakom slučaju, ako smo osigurali sve što im je potrebno, čuvarkuće će rasti sretno i nakon nekoliko godina čak i procvjetati.
Da im nije dobro na mjestu na koje ste ih postavili, primijetit ćete po tome što mijenjaju oblik, izdužuju se. To znači da nemaju dovoljno svjetlosti i da im trebate promijeniti poziciju. Ljeti trebaju češće zalijevanje nego tijekom godine, no pazite da se između dva zalijevanja zemlja osuši. Ako ih previše zalijevate, listovi će biti mekani, posvjetlit će i požutjeti.
Tradicija uzgoja čuvarkuće na krovovima seoskih kuća, staja i drvarnica kao zaštita od gromova, potječe iz 9. st. Pučka medicina srednjeg vijeka rabila ju je za liječenja bolesti kože i uha. Osim za te tegobe oblog od svježeg soka rabimo za rane koje krvare i za rane uzrokovane djelovanjem kiseline. Od svježeg soka možemo napraviti i tinkturu. Mast od čuvarkuće rabimo za liječenje oteklina, nagnječenih mjesta na tijelu, rana, rana od udarca, sunčanih pjega, ta raznih kožnih nečistoća lica i tijela.
