Djeca iz odjela III. 3 u Osnovnoj školi Ivana Gundulića u mostarskom naselju Rudnik mogu poslužiti kao primjer svima nama kako trebamo razmišljati i gledati na svijet. Humanost i empatija koju pokazuju prema onima koji su u nevolji te srdačnost samo su neke odlike koje su nam jučer pokazali domaćini tijekom našeg posjeta, piše Večernji list BiH.
Ova djeca već tri godine skupljaju stari papir i skupila su ga ukupno pet i pol tona. Na inicijativu učiteljice Ite Pandže, uz suglasnost roditelja, odlučeno je kako će novac koji su dobili kroz ovaj projekt dati za kumstvo jednoga djeteta u Keniji. Tako je kum John, koji je četvrti razred u Keniji, a inače živi u jednom domu za siročad, dobio cipele, udžbenike, užinu i jedan bombon tjedno zahvaljujući sredstvima koja su uplatili mališani iz III. 3.
– Jedno kumstvo iznosi 160 eura godišnje. Opcija je bila da se doda iznos od još 20 eura kako bi se kupila školska odora koja traje cijelu godinu. Za curice se kupi suknja, košulja i prsluk, a za dječake hlače, košulja i prsluk. Za tonu papira dobijemo 70 maraka, tako da nam je potrebno nešto više od pet tona papira godišnje kako bismo podmirili troškove ovoga kumstva. Uspjeli smo jednom, sada skupljamo papir za još jednu godinu – govori nam učiteljica Ita. Inače, projekt je pokrenuo misionar fra Miro Babić iz Bugojna. Učiteljica Pandža je prvo dobila odbijenicu na zahtjev za kumstvo jer su sva mjesta već bila zauzeta. Nedugo zatim su je kontaktirali, objasnili kako je akcija proširena na još jedno selo u kojem su smještena siročad i projekt je realiziran. – Nedugo nakon što smo uplatili novac, dobili smo fotografiju našeg kuma Johna. Ima nekoliko filmova na Youtubeu o ovome projektu, zajedno smo ih gledali i djeca su pokazala veliku empatiju prema svojim vršnjacima u Keniji. Nažalost, mnogo je djece u Keniji s invaliditetom i zaista im je potrebna pomoć. Učenici su pitali zašto svi imaju kratku kosu, a to je zato što nemaju dovoljno higijenskih potrepština i vode da bi mogli imati dugu kosu. Toliki stupanj neimaštine je u tome dijelu Afrike. Nadam se da ćemo kumstvo održati i u idućim godinama – ističe učiteljica Ita.
Fotografija kuma Johna stoji na zidu učionice i učenici ne skrivaju koliko su ponosni na ovo prijateljstvo. Svjesni stupnja težine svakodnevnice u kojoj John i ostala djeca istog statusa žive, djeca iz III. 3 već kuju planove kako će dalje pomagati svojim prijateljima u Keniji. Tako nam je Matea rekla da želi biti arhitektica kako bi toj djeci izgradila kuće kad porastu. Njezin prijatelj iz razreda se odmah nadovezuje i kaže da će biti inženjer kako bi pomogao u izgradnji tih kuća. Drugi bi im nosili odjeću, novac, a vrhunac razgovora je bio kada je jedan od učenika pitao postoji li svjetski dan bureka da im pošalju veće količine pite. Tim očima ova djeca gledaju ovaj projekt i nije teško primijetiti koliko žive s ovom pričom.
Često nas pitaju zašto nekome ovdje nismo pomogli. Naš odgovor je da bismo ovdje time nekome jednokratno pomogli, a na ovaj način pomažemo cijele godine. Jasno je kako toj djeci nije moguće nadomjestiti roditeljsku pažnju i zagrljaj, ali možemo barem pomoći da imaju jedan obrok dnevno jer mnogi od njih upravo jedu samo jednom dnevno – zaključuje naša sugovornica.
Kako bi Večernji list podržao hvalevrijedan projekt ovih učenika, sve novine koje budu stizale u našu redakciju od sada će biti pridružene količini papira koju ovaj razred skuplja za još jednu godinu kumstva Johnu. Pomoć ovih mališana je počela i prije negoli su skupili novac za kumstvo. Oni su ranije kupili narukvice koje koštaju šest KM. Naime, toliki je mjesečni trošak užine jednoga školarca u Keniji. Zanimljivo je koliko djeca s kojom smo razgovarali razmišljaju o tome kako će skupiti potrebni papir. Tako nam jedna učenica govori kako njezin otac radi u jednoj tiskari i uspijeva od viška papira osigurati određenu količinu materijala za ovaj projekt.
Drugi čak i stare knjige iz ranijih razreda stavljaju u stari papir. Drugi bi odmah dali svoje knjige iz kuće u stari papir, ali su se jučer s učiteljicom Itom dogovorili kako bi to mogli uraditi tek kada ih pročitaju. Nakon ovakvog razgovora s djecom postavlja se još jedno pitanje. Koliko se često sjetimo mi odrasli da trebamo od djece učiti, da nekada čak trebamo razmišljati kao oni kako bi život i nama i našoj okolini bio daleko bolji? Stariji su skloni reći kako nema nesebičnih dobrih djela. Ova djeca pokazuju kako to nije točno. Ima! Samo se trebamo pitati zašto ih nema više. Ovakvi primjeri su zapravo primjeri društva u kojem većina ljudi želi živjeti. Zato im i treba više davati na značenju u budućnosti.
vecernji.ba
Ova djeca već tri godine skupljaju stari papir i skupila su ga ukupno pet i pol tona. Na inicijativu učiteljice Ite Pandže, uz suglasnost roditelja, odlučeno je kako će novac koji su dobili kroz ovaj projekt dati za kumstvo jednoga djeteta u Keniji. Tako je kum John, koji je četvrti razred u Keniji, a inače živi u jednom domu za siročad, dobio cipele, udžbenike, užinu i jedan bombon tjedno zahvaljujući sredstvima koja su uplatili mališani iz III. 3.
– Jedno kumstvo iznosi 160 eura godišnje. Opcija je bila da se doda iznos od još 20 eura kako bi se kupila školska odora koja traje cijelu godinu. Za curice se kupi suknja, košulja i prsluk, a za dječake hlače, košulja i prsluk. Za tonu papira dobijemo 70 maraka, tako da nam je potrebno nešto više od pet tona papira godišnje kako bismo podmirili troškove ovoga kumstva. Uspjeli smo jednom, sada skupljamo papir za još jednu godinu – govori nam učiteljica Ita. Inače, projekt je pokrenuo misionar fra Miro Babić iz Bugojna. Učiteljica Pandža je prvo dobila odbijenicu na zahtjev za kumstvo jer su sva mjesta već bila zauzeta. Nedugo zatim su je kontaktirali, objasnili kako je akcija proširena na još jedno selo u kojem su smještena siročad i projekt je realiziran. – Nedugo nakon što smo uplatili novac, dobili smo fotografiju našeg kuma Johna. Ima nekoliko filmova na Youtubeu o ovome projektu, zajedno smo ih gledali i djeca su pokazala veliku empatiju prema svojim vršnjacima u Keniji. Nažalost, mnogo je djece u Keniji s invaliditetom i zaista im je potrebna pomoć. Učenici su pitali zašto svi imaju kratku kosu, a to je zato što nemaju dovoljno higijenskih potrepština i vode da bi mogli imati dugu kosu. Toliki stupanj neimaštine je u tome dijelu Afrike. Nadam se da ćemo kumstvo održati i u idućim godinama – ističe učiteljica Ita.
Fotografija kuma Johna stoji na zidu učionice i učenici ne skrivaju koliko su ponosni na ovo prijateljstvo. Svjesni stupnja težine svakodnevnice u kojoj John i ostala djeca istog statusa žive, djeca iz III. 3 već kuju planove kako će dalje pomagati svojim prijateljima u Keniji. Tako nam je Matea rekla da želi biti arhitektica kako bi toj djeci izgradila kuće kad porastu. Njezin prijatelj iz razreda se odmah nadovezuje i kaže da će biti inženjer kako bi pomogao u izgradnji tih kuća. Drugi bi im nosili odjeću, novac, a vrhunac razgovora je bio kada je jedan od učenika pitao postoji li svjetski dan bureka da im pošalju veće količine pite. Tim očima ova djeca gledaju ovaj projekt i nije teško primijetiti koliko žive s ovom pričom.
Često nas pitaju zašto nekome ovdje nismo pomogli. Naš odgovor je da bismo ovdje time nekome jednokratno pomogli, a na ovaj način pomažemo cijele godine. Jasno je kako toj djeci nije moguće nadomjestiti roditeljsku pažnju i zagrljaj, ali možemo barem pomoći da imaju jedan obrok dnevno jer mnogi od njih upravo jedu samo jednom dnevno – zaključuje naša sugovornica.
Kako bi Večernji list podržao hvalevrijedan projekt ovih učenika, sve novine koje budu stizale u našu redakciju od sada će biti pridružene količini papira koju ovaj razred skuplja za još jednu godinu kumstva Johnu. Pomoć ovih mališana je počela i prije negoli su skupili novac za kumstvo. Oni su ranije kupili narukvice koje koštaju šest KM. Naime, toliki je mjesečni trošak užine jednoga školarca u Keniji. Zanimljivo je koliko djeca s kojom smo razgovarali razmišljaju o tome kako će skupiti potrebni papir. Tako nam jedna učenica govori kako njezin otac radi u jednoj tiskari i uspijeva od viška papira osigurati određenu količinu materijala za ovaj projekt.
Drugi čak i stare knjige iz ranijih razreda stavljaju u stari papir. Drugi bi odmah dali svoje knjige iz kuće u stari papir, ali su se jučer s učiteljicom Itom dogovorili kako bi to mogli uraditi tek kada ih pročitaju. Nakon ovakvog razgovora s djecom postavlja se još jedno pitanje. Koliko se često sjetimo mi odrasli da trebamo od djece učiti, da nekada čak trebamo razmišljati kao oni kako bi život i nama i našoj okolini bio daleko bolji? Stariji su skloni reći kako nema nesebičnih dobrih djela. Ova djeca pokazuju kako to nije točno. Ima! Samo se trebamo pitati zašto ih nema više. Ovakvi primjeri su zapravo primjeri društva u kojem većina ljudi želi živjeti. Zato im i treba više davati na značenju u budućnosti.
vecernji.ba
