Kako se slavi Božić danas a kako se slavio nekada, možda prije 30 ili 40 godina?
Od starih Božićnih običaja ostalo je vrlo malo kao što je sve manje i mlađarije što odprtlja u Austriju, Njemačku ili Švicarsku, pa puno njih više i ne dolazi u rodni kraj.
Na Badnjicu se cili dan postilo a žene su spremale dvi tri vrste kolača, sarmu, keške i kisali kupus sa suvim krmetijim lebrima i kožom. Od kolača su bili oni žuti što se fino razaberu, šape u kalufima i kiflice. Pridvečer se škropilo svetom vodom i kuća i klanica a onda bi si za večeru pokuso graˈ brez zaprške i brez mesa, uz sviće u punoj raljiki šenice. Prije večere se molilo i pivala Božićna pisma „U sve vrime godišća“, a posle bi najstariji član obitelji zafalio Bogu uz -„dobro nam došla badnja večer“ a svi bi odgovorili – „i stobom Bogdo zajedno“. Onda bi se proždrlo ko rakiju, ko vino i gotovo.
Danas je post za Badnjicu skoru „ukinut“ uz obrazloženje kako „taj dan nije zapovidni post“ ili „neiđe grij u usta vego iz usta“. Neki kažu da poste do podne a onda mogu tuć po mladoj krmetini ili janjetini. Znači post traje dok ne se ogladni.
Ova današnja mlađarija i ne zna da je „ponoćka“ na Božić bila u pet sati ujitro. Većina ljudi je na ponoćku dolazilo pišice iz odaljenijih sela pa im je bilo puno lakše vraćat se kući po danu nego po noći i velikom snigu. Samo manji broj ljudi na ponoćku je dolazio a autima. To su uglavnom bili oni koji su došli na urlap iz Njemačke. Isprid crkve na parkingu je bilo desetak Askona, Forda Taunusa, pokoji Golf, Folcika i gotovo. Kolone ljudi slivale su se prema crkvi sa svih strana uz gangu i bećarac, a posle mise se nastavilo u istom tonu – ganga, bećarac, Božićne pisme...Nastavljalo se sa feštom oblazeći po kućama sve do pučke mise i ručka, a posle ručka ljudi čije su žene išle urod morali su šnjima a ostali nastavi pa dokle ko more.
Po kućama, od susjeda do susjeda, išli su samo muškadija a žene i dica su išli namirivat kuću i klanicu. Za Božić su se i oni koji su bili posvađani pomirili sa susjedima i Bog te veselio. Već odavno ponoćka je u dvanest navečer a posle ponoćke svi sidaju u svoje auto i većina – svak sebi.
Nove neviste su jedno vrime bile prikinule običaj obilaska muškadije po kućama. Ko biva, neće njoj nalokana muškadija gavljat s mokrim čizmetinama po kući a ona sve prostrla i to ne ponjavama nego tepisima, mašala. Olako je većina popustila ženama jer se nisu ni pokušali upustiti u borbu u kojoj unaprid zna da će izgubit. Ali eto, neviste se jopet smilovale pa posle par godina popustile i dozvolile „odanje po kućama“. Ali i one su morale biti na neki način uključene. Posle ponoćke se susjedi, prijatelji i rođaci skupljaju po restoranima i kafićima pa se onda u zoru krene po kućama ali tu moraju biti i ženskadija, inače ništa od fešte, mora se ići kući. Ako je ženskadija zadovoljna i muškadija je slobodnija i serbeznija.
Ali slavlje u Božićnoj noći nije kao nekada. Umjesto gange, bećarca i Božićni pisama sada u Božićnoj noći naše Hrvate katolike zabavljaju ciganske skupine svirača i pevača iz Srbije. Sigurno ne pivaju „Radujte se narodi“, „Usve vrime godišća“ ili „Narodi nam se kralj nebeski“. Ako može biti opravdanje ili utjeha isto se događa i u drugim Hrvatskih katoličkim mistima kao što su Pošušje, Široki Brig, Čitluk,Grude ili Tomislavgrad, a dabet u Mostaru.
Na žalost, ništa bolje nije ni u Zagrebu u predbožićno vrime. Nakaradno i bez ikakvog ukusa i mire nakinđureni trgovi i pješačke zone, kilometri kablova s lampicama, kilometri jeftinih kobasičetina i neka smrdljiva tekućina što je nazivaju „kuhano vino“ zagađuju zrak neugodnim mirisima. Naravnu tu su i ciganski trubači na Jelačićevom trgu a za potpuno Božićno ozračje ili „advent u Zagrebu“, kako zovu ovaj dernek i ciganluk, pobrinuli su se „pevači“ iz komšilika koji ovih dana zabavljaju zagrepčane puneći dvorane za svoje nastupe od Arene do Lisinskog, a sve u sklopu priprema Hrvatskog katoličkog puka za Isusovo rođenje.
Adventska pjesma se ne može nigdje čuti za razliku od Božićnih sajmova osamdesetih godina kada su se na velikom broju štandova mogle čuti Božićne pjesme.
Kažu vrimena su se prominila! Ne, ljudi su se prominili a ne vrime. Mi malo stariji pamtimo kako se pripremalo i slavilo Božić i pokušavamo to priniti na svoju dicu. Ali, šta s ovima koji se sa svojom dicom u pripravi za Božić i na sami Božić vesele uz cajke i ciganske trubače umjesto Božićne pisme. Čega će se za par desetljeća od Božićnih običaja oni sićati iz vrimena kad su bili dica? Cajke, Cigani, kobasice...., a umjesto „U sve vrime godišta“ sićat će se „pesme“ – „Suze lijem i lepim tapeteee, otišla si i odnela deteeeeeeee. Suza suzu tera i misli se rojeeee, kuda si otišla s naše dece trojeeeeee“!
Nadamo se, uz Božju pomoć da ipak neće biti tako.
Od starih Božićnih običaja ostalo je vrlo malo kao što je sve manje i mlađarije što odprtlja u Austriju, Njemačku ili Švicarsku, pa puno njih više i ne dolazi u rodni kraj.
Na Badnjicu se cili dan postilo a žene su spremale dvi tri vrste kolača, sarmu, keške i kisali kupus sa suvim krmetijim lebrima i kožom. Od kolača su bili oni žuti što se fino razaberu, šape u kalufima i kiflice. Pridvečer se škropilo svetom vodom i kuća i klanica a onda bi si za večeru pokuso graˈ brez zaprške i brez mesa, uz sviće u punoj raljiki šenice. Prije večere se molilo i pivala Božićna pisma „U sve vrime godišća“, a posle bi najstariji član obitelji zafalio Bogu uz -„dobro nam došla badnja večer“ a svi bi odgovorili – „i stobom Bogdo zajedno“. Onda bi se proždrlo ko rakiju, ko vino i gotovo.
Danas je post za Badnjicu skoru „ukinut“ uz obrazloženje kako „taj dan nije zapovidni post“ ili „neiđe grij u usta vego iz usta“. Neki kažu da poste do podne a onda mogu tuć po mladoj krmetini ili janjetini. Znači post traje dok ne se ogladni.
Ova današnja mlađarija i ne zna da je „ponoćka“ na Božić bila u pet sati ujitro. Većina ljudi je na ponoćku dolazilo pišice iz odaljenijih sela pa im je bilo puno lakše vraćat se kući po danu nego po noći i velikom snigu. Samo manji broj ljudi na ponoćku je dolazio a autima. To su uglavnom bili oni koji su došli na urlap iz Njemačke. Isprid crkve na parkingu je bilo desetak Askona, Forda Taunusa, pokoji Golf, Folcika i gotovo. Kolone ljudi slivale su se prema crkvi sa svih strana uz gangu i bećarac, a posle mise se nastavilo u istom tonu – ganga, bećarac, Božićne pisme...Nastavljalo se sa feštom oblazeći po kućama sve do pučke mise i ručka, a posle ručka ljudi čije su žene išle urod morali su šnjima a ostali nastavi pa dokle ko more.
Po kućama, od susjeda do susjeda, išli su samo muškadija a žene i dica su išli namirivat kuću i klanicu. Za Božić su se i oni koji su bili posvađani pomirili sa susjedima i Bog te veselio. Već odavno ponoćka je u dvanest navečer a posle ponoćke svi sidaju u svoje auto i većina – svak sebi.
Nove neviste su jedno vrime bile prikinule običaj obilaska muškadije po kućama. Ko biva, neće njoj nalokana muškadija gavljat s mokrim čizmetinama po kući a ona sve prostrla i to ne ponjavama nego tepisima, mašala. Olako je većina popustila ženama jer se nisu ni pokušali upustiti u borbu u kojoj unaprid zna da će izgubit. Ali eto, neviste se jopet smilovale pa posle par godina popustile i dozvolile „odanje po kućama“. Ali i one su morale biti na neki način uključene. Posle ponoćke se susjedi, prijatelji i rođaci skupljaju po restoranima i kafićima pa se onda u zoru krene po kućama ali tu moraju biti i ženskadija, inače ništa od fešte, mora se ići kući. Ako je ženskadija zadovoljna i muškadija je slobodnija i serbeznija.
Ali slavlje u Božićnoj noći nije kao nekada. Umjesto gange, bećarca i Božićni pisama sada u Božićnoj noći naše Hrvate katolike zabavljaju ciganske skupine svirača i pevača iz Srbije. Sigurno ne pivaju „Radujte se narodi“, „Usve vrime godišća“ ili „Narodi nam se kralj nebeski“. Ako može biti opravdanje ili utjeha isto se događa i u drugim Hrvatskih katoličkim mistima kao što su Pošušje, Široki Brig, Čitluk,Grude ili Tomislavgrad, a dabet u Mostaru.
Na žalost, ništa bolje nije ni u Zagrebu u predbožićno vrime. Nakaradno i bez ikakvog ukusa i mire nakinđureni trgovi i pješačke zone, kilometri kablova s lampicama, kilometri jeftinih kobasičetina i neka smrdljiva tekućina što je nazivaju „kuhano vino“ zagađuju zrak neugodnim mirisima. Naravnu tu su i ciganski trubači na Jelačićevom trgu a za potpuno Božićno ozračje ili „advent u Zagrebu“, kako zovu ovaj dernek i ciganluk, pobrinuli su se „pevači“ iz komšilika koji ovih dana zabavljaju zagrepčane puneći dvorane za svoje nastupe od Arene do Lisinskog, a sve u sklopu priprema Hrvatskog katoličkog puka za Isusovo rođenje.
Adventska pjesma se ne može nigdje čuti za razliku od Božićnih sajmova osamdesetih godina kada su se na velikom broju štandova mogle čuti Božićne pjesme.
Kažu vrimena su se prominila! Ne, ljudi su se prominili a ne vrime. Mi malo stariji pamtimo kako se pripremalo i slavilo Božić i pokušavamo to priniti na svoju dicu. Ali, šta s ovima koji se sa svojom dicom u pripravi za Božić i na sami Božić vesele uz cajke i ciganske trubače umjesto Božićne pisme. Čega će se za par desetljeća od Božićnih običaja oni sićati iz vrimena kad su bili dica? Cajke, Cigani, kobasice...., a umjesto „U sve vrime godišta“ sićat će se „pesme“ – „Suze lijem i lepim tapeteee, otišla si i odnela deteeeeeeee. Suza suzu tera i misli se rojeeee, kuda si otišla s naše dece trojeeeeee“!
Nadamo se, uz Božju pomoć da ipak neće biti tako.
Svima želim obilje prave radosti za Božić i svete blagdane te zdravlje i sreću u Novoj 2019. godini.
Ivica Barišić
