Vrijeme teče, prošlost ostaje iza nas, no drage uspomene ostaju u srcu i mislima. Nije bilo davno, no rijetki pričaju o ratu.
Od ratnih uspomena i sjećanja nastala je spomen soba, mali muzej, koju je uredio umirovljeni ramski branitelj Nenad Meter. Ovaj domoljub poznat nam je već po pisanju pjesama u kojima opisuje ramsku svakodnevnicu. Sad nam je pažnju privukao sobom, 'stožerom' - kako zna nazvati malu brvnaru, daščaru u koju je smjestio predmete, odjeću, fotografije, zastave, ambleme; i što sve ne iz Domovinskog rata.
Nenad je rođen 1968. godine; oženjen, otac šestorice sinova. Rat ga nije zaobišao. Silom prilika stao je na branik rodne grude zajedno sa suborcima. Pri vojsci je ostao sve do 2011. godine kada je otišao u mirovinu. Kaže nam: „Kao i većina branitelja nezadovoljan sam sa mnogo toga jer ovo nije nit država nit općina za koju smo se borili. A krivca vidim samo u politici koja je razjedinila sve pa i nas branitelje.“
Otkriva nam kako svoj mir pokušava naći u ovoj spomen sobi gdje provodi najviše vremena. Navrate tu njegovi prijatelji, poznanici, političari iz različitih stranaka i ljudi različite struke i profesije. Popričaju, zapale, popiju koju i dan za danom prolazi.
Nenad ne kuka; bori se kao i svi ostali. Ima mali čamac i pribor za pecanje, no za to nema živaca, kaže: „Moja je razonoda ova brvnara i tu se osjećam najbolje. Čamac prepuštam sinovima koji ga iznajmljuju za vožnju po Ramskom jezeru.“
Većinu stvari iz rata je sačuvao i stavio u ovu sobu. S posebnim poštovanjem ističe uniformu svog pokojnog kuma Mile Ćališa Penave. „Dok je bio živ, s njim sam zadnjih 15 godina bio više nego s vlastitom ženom“ - govori nam. Ističe kako mu i danas nedostaje, a svim sinovima kumovi su bili njegovi suborci iz rata. Jednom sinu dao je ime po generalu Anti Gotovini.
Kaže kako je sretan čovjek jer ima predivnu obitelj i prave prijatelje, bez obzira na težinu križa koji nose svi branitelji. Navodi kako : „Ne može se dozvoliti da se ramski branitelj tako olako uhiti ili da mu se prijeti zatvorom, a da nitko ili malo tko za to brine.“
Nenand je bio i na vraćanju Uzdola 14. rujna 1993. nakon masakra koji su napravili pripadnici Armije BiH. „I danas me boli kad vidim da nitko ne odgovara, a trebalo je vidjeti desetke masakriranih, dijete zaklano, starica izgorjela; i svi šute o tom!“ –ističe Nenad. Daje prijedlog da se ulica u našem gradu nazove Ulica ramske brigade, kao i da treba postojati mjesto okupljanja branitelja.
Žao mu je što se i u Rami branitelji ne okupe oko neke dobre ideje. „Svak se zabavio o sebi i misli kako preživit; ili je spakovao kofere, poveo obitelj i odselio. E, to nije Rama za koju smo se borili. Velika nas je većina oboljela od PTSP-a; al kome se obratit, koga to zanima? Lakše je kazat pusti budalu.“ Nenad ne proziva nijednog pojedinca, nego institucije svih hrvatskih stranaka u općini, Federaciji, Državi da stanu iza svojih branitelja koji su sve dali.
No, s ozbiljnih tema vrati se Nenad brzo na šalu, pa kaže kako su u spomen sobi mjesto pronašle i tri žene. „To su Gospe, moja supruga i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. One imaju veliku važnost u mom životu“. Nije to bez razloga ni naveo; u Međugorje je više puta hodočastio, a Gospa je uslišila njegovu molitvu; ljubav prema supruzi je nadjačala i strah koji je osjećao kad je prvi put došao na silo i za večerom zatekao 20 ukućana. Veli nam kroz šalu: „Da nisam otvorio vrata, vratio bih se. A ono gdje ću sad od sramote! Mislim u sebi što ću ja s njih 20 pričat.“ Brižna supruga marljivo radi i brine o svojim sokolovima.
Nenad se može pohvaliti i pismom iz Ureda Predsjednice RH; pisao je i njoj; a brz odgovor ga je ugodno iznenadio pred kućnim vratima.
Žao mu je što mladi odlaze a razumije da moraju zbog posla i kruha. Navodi nam kako on čuva ključeve od tri kuće u susjedstvu: „Nažalost, sve trokatnice, a prazne!“
Nenadu i obitelji želimo ostvarenje svih želja, i mladi i stari su dobro došli u spomen -sobu kod našeg Nenada.
Da se ne zaborave naši branitelji (samo oni znaju kako im je) Nenad je napisao i prigodnu pjesmu koju donosimo u cijelosti. A svim braniteljima, pozdrav, ma gdje bili!
VETERANI RATA
Sretoh jučer usred dana
Jednog ratnog svog jarana
Tužan pogled, kosa sijeda
kaput stari, koža blijeda.
Ruku pružim, pozva ga na kavu
I zapalimo po jednu cigaru
Sjećaš li se prijatelju kad smo ratovali
i za Ramu našu krv prolijevali.
Mladost našu ostavišmo na ratištima brojnim
Herceg-Bosne naše u poljima bojnim.
Na te dane ponosa i slave
o nastanku brigade nam RAME
U početku to bijaše vako
vide momci neće biti lako.
Na Kupresu velika je sila
a na meti i Rama je bila.
Svi zajedno u jednome hodu
krenuli smo po svoju slobodu.
„Kicelj“ nam je prva crta bio
tuda četnik za Ramu je htio.
Zapovjednik zadaću nam dade
„Rama“ momci ne smije da nam padne.
Vjerovo je on u vojsku svoju
da ga neće izdati u boju.
Na prvu crtu mladi Ramljak stao
i rovove brzo iskopao.
Zastali smo na trenutak da pijemo kavu
i pripalimo po drugu cigaru.
Al brzo smo nastavili temu
dok mi priča meni suza krenu.
Punila se naša ramska groblja
al neprijatelj po Rami ne hoda.
U tijeku žestokoga rata
sukob izbi i protiv Bošnjaka.
Ginulo se, mnogo bješe krvi
ali Ramljak i tu osta prvi.
Još se sjećam kada vjesti vele
Palo muslimansko uporište Here
U akciji pod nazivom TVIGI
Pravi Ramac i danas se tom divi
odrađeno sve po školskom planu
oslobođeno u jednome danu
Što obraniše u ratu ovom
izgubiše za zelenim stolom.
Govorimo tako jade naše
rekoše nam vi ste svi ustaše.
Vojnik više ti ne možeš biti
svoju povijest opet moraš kriti.
Staviše nam ljiljane na glavu
i rekoše kako su u pravu.
HVO je zločinačka vojska
sada ljiljan bojovnik nek nosa.
Opet vojnik HVO-a strada
i ne shvaća što da čini sada.
Otkad ode Franjo brate mili
tvoju vojsku svu su rasturili.
Više nema nikog da nas brani
izdaše nas i tvoji generali.
Oni što su braniti nas htjeli
za „Haški sud“ u avion su sjeli.
Mi smo sada ljudi drugog reda
svak nas danas ispod oka gleda.
Pusti njega taj više ne veže
a bio dobar kad bilo je najteže.
Braćo moja to morate znati
vaš bojovnik sad u duši pati.
Gospu moli, u Boga se nada
vijesti sluša što će reći Vlada.
Da li će im mirovinu dati
il pustit da obitelj pati.
I granicu da li može proći
svake noći neće san na oči.
Sada drugi odlučuju o nama
kakav rat, kakva vaša Rama.
Invalidnost ne priznaju više
što si ranjen što se koga tiče.
Pričajući nas dvojica sada
ohladila na stolu se kava.
Veliko je pritislo nas breme
predloži mu da prijeđemo sa teme.
I na kraju prijatelji mili
pozdrav braniteljima ma gdje bili.
Od ratnih uspomena i sjećanja nastala je spomen soba, mali muzej, koju je uredio umirovljeni ramski branitelj Nenad Meter. Ovaj domoljub poznat nam je već po pisanju pjesama u kojima opisuje ramsku svakodnevnicu. Sad nam je pažnju privukao sobom, 'stožerom' - kako zna nazvati malu brvnaru, daščaru u koju je smjestio predmete, odjeću, fotografije, zastave, ambleme; i što sve ne iz Domovinskog rata.
Nenad je rođen 1968. godine; oženjen, otac šestorice sinova. Rat ga nije zaobišao. Silom prilika stao je na branik rodne grude zajedno sa suborcima. Pri vojsci je ostao sve do 2011. godine kada je otišao u mirovinu. Kaže nam: „Kao i većina branitelja nezadovoljan sam sa mnogo toga jer ovo nije nit država nit općina za koju smo se borili. A krivca vidim samo u politici koja je razjedinila sve pa i nas branitelje.“
Otkriva nam kako svoj mir pokušava naći u ovoj spomen sobi gdje provodi najviše vremena. Navrate tu njegovi prijatelji, poznanici, političari iz različitih stranaka i ljudi različite struke i profesije. Popričaju, zapale, popiju koju i dan za danom prolazi.
Nenad ne kuka; bori se kao i svi ostali. Ima mali čamac i pribor za pecanje, no za to nema živaca, kaže: „Moja je razonoda ova brvnara i tu se osjećam najbolje. Čamac prepuštam sinovima koji ga iznajmljuju za vožnju po Ramskom jezeru.“
Većinu stvari iz rata je sačuvao i stavio u ovu sobu. S posebnim poštovanjem ističe uniformu svog pokojnog kuma Mile Ćališa Penave. „Dok je bio živ, s njim sam zadnjih 15 godina bio više nego s vlastitom ženom“ - govori nam. Ističe kako mu i danas nedostaje, a svim sinovima kumovi su bili njegovi suborci iz rata. Jednom sinu dao je ime po generalu Anti Gotovini.
Kaže kako je sretan čovjek jer ima predivnu obitelj i prave prijatelje, bez obzira na težinu križa koji nose svi branitelji. Navodi kako : „Ne može se dozvoliti da se ramski branitelj tako olako uhiti ili da mu se prijeti zatvorom, a da nitko ili malo tko za to brine.“
Nenand je bio i na vraćanju Uzdola 14. rujna 1993. nakon masakra koji su napravili pripadnici Armije BiH. „I danas me boli kad vidim da nitko ne odgovara, a trebalo je vidjeti desetke masakriranih, dijete zaklano, starica izgorjela; i svi šute o tom!“ –ističe Nenad. Daje prijedlog da se ulica u našem gradu nazove Ulica ramske brigade, kao i da treba postojati mjesto okupljanja branitelja.
Žao mu je što se i u Rami branitelji ne okupe oko neke dobre ideje. „Svak se zabavio o sebi i misli kako preživit; ili je spakovao kofere, poveo obitelj i odselio. E, to nije Rama za koju smo se borili. Velika nas je većina oboljela od PTSP-a; al kome se obratit, koga to zanima? Lakše je kazat pusti budalu.“ Nenad ne proziva nijednog pojedinca, nego institucije svih hrvatskih stranaka u općini, Federaciji, Državi da stanu iza svojih branitelja koji su sve dali.
No, s ozbiljnih tema vrati se Nenad brzo na šalu, pa kaže kako su u spomen sobi mjesto pronašle i tri žene. „To su Gospe, moja supruga i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. One imaju veliku važnost u mom životu“. Nije to bez razloga ni naveo; u Međugorje je više puta hodočastio, a Gospa je uslišila njegovu molitvu; ljubav prema supruzi je nadjačala i strah koji je osjećao kad je prvi put došao na silo i za večerom zatekao 20 ukućana. Veli nam kroz šalu: „Da nisam otvorio vrata, vratio bih se. A ono gdje ću sad od sramote! Mislim u sebi što ću ja s njih 20 pričat.“ Brižna supruga marljivo radi i brine o svojim sokolovima.
Nenad se može pohvaliti i pismom iz Ureda Predsjednice RH; pisao je i njoj; a brz odgovor ga je ugodno iznenadio pred kućnim vratima.
Žao mu je što mladi odlaze a razumije da moraju zbog posla i kruha. Navodi nam kako on čuva ključeve od tri kuće u susjedstvu: „Nažalost, sve trokatnice, a prazne!“
Nenadu i obitelji želimo ostvarenje svih želja, i mladi i stari su dobro došli u spomen -sobu kod našeg Nenada.
Da se ne zaborave naši branitelji (samo oni znaju kako im je) Nenad je napisao i prigodnu pjesmu koju donosimo u cijelosti. A svim braniteljima, pozdrav, ma gdje bili!
VETERANI RATA
Sretoh jučer usred dana
Jednog ratnog svog jarana
Tužan pogled, kosa sijeda
kaput stari, koža blijeda.
Ruku pružim, pozva ga na kavu
I zapalimo po jednu cigaru
Sjećaš li se prijatelju kad smo ratovali
i za Ramu našu krv prolijevali.
Mladost našu ostavišmo na ratištima brojnim
Herceg-Bosne naše u poljima bojnim.
Na te dane ponosa i slave
o nastanku brigade nam RAME
U početku to bijaše vako
vide momci neće biti lako.
Na Kupresu velika je sila
a na meti i Rama je bila.
Svi zajedno u jednome hodu
krenuli smo po svoju slobodu.
„Kicelj“ nam je prva crta bio
tuda četnik za Ramu je htio.
Zapovjednik zadaću nam dade
„Rama“ momci ne smije da nam padne.
Vjerovo je on u vojsku svoju
da ga neće izdati u boju.
Na prvu crtu mladi Ramljak stao
i rovove brzo iskopao.
Zastali smo na trenutak da pijemo kavu
i pripalimo po drugu cigaru.
Al brzo smo nastavili temu
dok mi priča meni suza krenu.
Punila se naša ramska groblja
al neprijatelj po Rami ne hoda.
U tijeku žestokoga rata
sukob izbi i protiv Bošnjaka.
Ginulo se, mnogo bješe krvi
ali Ramljak i tu osta prvi.
Još se sjećam kada vjesti vele
Palo muslimansko uporište Here
U akciji pod nazivom TVIGI
Pravi Ramac i danas se tom divi
odrađeno sve po školskom planu
oslobođeno u jednome danu
Što obraniše u ratu ovom
izgubiše za zelenim stolom.
Govorimo tako jade naše
rekoše nam vi ste svi ustaše.
Vojnik više ti ne možeš biti
svoju povijest opet moraš kriti.
Staviše nam ljiljane na glavu
i rekoše kako su u pravu.
HVO je zločinačka vojska
sada ljiljan bojovnik nek nosa.
Opet vojnik HVO-a strada
i ne shvaća što da čini sada.
Otkad ode Franjo brate mili
tvoju vojsku svu su rasturili.
Više nema nikog da nas brani
izdaše nas i tvoji generali.
Oni što su braniti nas htjeli
za „Haški sud“ u avion su sjeli.
Mi smo sada ljudi drugog reda
svak nas danas ispod oka gleda.
Pusti njega taj više ne veže
a bio dobar kad bilo je najteže.
Braćo moja to morate znati
vaš bojovnik sad u duši pati.
Gospu moli, u Boga se nada
vijesti sluša što će reći Vlada.
Da li će im mirovinu dati
il pustit da obitelj pati.
I granicu da li može proći
svake noći neće san na oči.
Sada drugi odlučuju o nama
kakav rat, kakva vaša Rama.
Invalidnost ne priznaju više
što si ranjen što se koga tiče.
Pričajući nas dvojica sada
ohladila na stolu se kava.
Veliko je pritislo nas breme
predloži mu da prijeđemo sa teme.
I na kraju prijatelji mili
pozdrav braniteljima ma gdje bili.
