Četnici koji su u Doljanima i Sovićima pobili sve što su stigli, iz nekoliko pravaca spustili su se u Maglice i krenuli s pljačkom, paleži i ubojstvima. Na mjestu Odornica iznad Maglica doveli su 18 muškaraca i tu ih strijeljali ili zaklali. Najmlađi ubijeni, Nikola Beljo imao je tek osamnaest godina. U širem području sela ubili su još šest mještana.
Danas je na mjestu Odornica pored spomen-obilježja služena sv. misa za sve pobijene na Maglicama. Svetu misu predvodio je fra Tomislav Brković, gvardijan Franjevačkog samostana na Šćitu.
Fra Tomislav je u propovijedi, između ostalog, istaknuo da nevine žrtve ne smiju biti prepuštene zaboravu, zbog sadašnjosti, ali još više zbog budućnosti. A to se posebno odnosi na mlađe generacije.
Nakon sv. mise izrečena je molitva (opijelo) za sve pobijene.
Podizanjem spomen obilježja pobijenima na Maglicama, učinjen je korak koji znači otimanje nevinih žrtava od zaborava. Nema niti jednog mjesta u Rami koje tada nije stradalo, nažalost, iako je prošlo sedamdeset godina, samo je na Maglicama - Odornici podignuto spomen obilježje. Ostaje nada da će i druga mjesta slijediti ovaj primjer i barem na ovaj način ispuniti obvezu prema nevinim žrtvama.
U doprinosu u otimanju nevinih žrtava od zaborava, svakako treba spomenuti ramske fratre koji su odmah nakon što se smjelo javno spominjati četničke zločine, započeli s komemoracijom svim ramskim žrtvama. Dan sjećanja na sve ramske žrtve obilježava se svake godine, druge nedjelje u listopadu.
Četnici na Maglicama
7. listopada 1942. partizani su bježali preko Orašca u Vran. Na Orašcu je Muho Osmić (partizan) rekao Stipanu Abazu:
"Bježite, dolaze četnici i sve redom ubijaju i pale! Sve će vas pobiti".
Sutradan došao je jedan musliman iz Sovića, pobjegavši ispred četnika. Pričao je kako četnici u Sovićima ubijaju ljude i pale kuće, te gotovo zaklinjao ljude da bježe. No, u selu su rekli:"Ubijaju muslimane, neće oni nas katolike, mi nismo ništa krivi".
Isto jutro Ivan Beljo (Novakušin) odveo je jednog ustašu u Duvno koji je bio ranjen na Šćitu kada je crkva izgorjela, pa se do tada već oporavio toliko da je mogao krenuti na put. Moj brat Nikola bio je najbolji Ivanov prijatelj, pa je htio ići s njima u Duvno. No, ćaća mu nije dopustio, nego mu je samo dozvolio da ih isprati do Ljubuše. Nikola je toga jutra išao s volovima u Vran u brvna. U Padežu su se teška srca rastali. Stalno su imali jedan drugom što kazati, kako je to kasnije Ivan pričao. Kada se Nikola vratio nazad u Maglice, pričao je kako četnici pale u Lisu i na Orašcu i da se od dima ništa ne može vidjeti. Prava strahota! Ne može im se nitko sakriti ni pobjeći! To isto pričali su istog dana i drugi ljudi koji su se našli na putu u Lise i Ljubušu.
8. listopada niz planinu sišao je u selo prvi četnik predstavljajući se kao zapovjednik. Govorio je:
"Nemojte bježati! Tko ne bude kod kuće sve će mu se zapaliti!"
Ljudi su ga pitali:"Koja to vojska dolazi?"
Odgovorio je: "Ne bojte se, četnici dolaze!".
Tražio je konja i sedlo. Konja mu je dao moj ćaća, a sedlo nije imao pa su moja braća i Luka Novakušin otišli kod Mateše Gazdića (Penave) i donijeli mu sedlo. Kada je dobio konja i sedlo, krenuo je četnik s „Ledine“ (Lujići) bacivši ručnu bombu, tzv. talijanku, a zubima joj je izvukao osigurač. Ispod spomenute ledine umalo je stradao mali Markica, sin Andrije Belje, dijete tek nešto starije od godinu dana. O tom događaju i susretu s četnicima pričalo se često i uvijek pod nekom posebnom napetosti. Kada je četnik otišao, Andrija je ostalima rekao:"Sve će nas četnici poklati!", kunući se pritom Bogom.
Ubrzo nakon toga na Radnoj Plani pojavila se jedna grupa četnika koja je znala da im seljani idu ususret. Iz Čuljaka (Gornje Maglice) ljudi su pošli pred njih, i da bi ih udovoljili, nosili su rakiju i jabuke. No, čim su četnici stigli u selo odmah su počeli s pretresom i pljačkom. Što su htjeli, to su i uzimali. Kada je prva grupa prošla u Čuljke, jedan je zastao s nekoliko, valjda opljačkanih, pari opanaka prebačenih preko ramena. Psovao je Bogorodicu i žalio se na loš plijen. Ubrzo zatim planula je Čuljkova pojata. Ukratko iza toga jedan četnik dotjerao je Antu Čuljka i Ivčeta Pedića. Pred njih smo izišli i mi, moj ćaća, ja i moja braća Nikola i Jure, te Luka Novakušin. Moj stric Stipo upravo se vraćao iz šume, sakrivši na brzinu nešto duhana da mu ga ne bi odnijeli. Njega je četnik pozvao k nama na ledinu.
Meni je rekao: "Mali, ti kući!"
Zatim je pozvao naše (moje stričeviće) Marka i Luku. Na to mu je Luka Novakušin rekao: "Pusti dicu, ovoga si otjerao, a oni su kao i on!",pokazujući pritom na mene. Četnik je od svih tražio oružje, ali mu ga nisu dali jer ga nisu imali. Počeo je na njih vikati:
"Jučer si ga zazidao u ovaj zid, a danas ga nemaš
pokazujući na zidnu ogradu pokraj ledine. Onda je strogo naredio:"Idemo komandantu!"
Oni su mu rekli da je komandant ovdje već bio."Bez obzira da li je ovdje bio ili ne, idemo k njemu!"
Moj zet Ivo Čuljak Matin (r. 1929) ovako opisuje dolazak četnika na Maglice :"Koliko se sjećam, čim su pomolili na Radnoj Plani, četnici su odmah zvali da odrasli ljudi iziđu pred njih. Ljudi su odmah i pošli noseći im što je tko imao. Netko rakije, netko jabuka, a netko oraha. Prije te grupe četnika išao je jedan od njih šireći zapovijed po selu, da nitko ne bježi.
Onima koje oni nađu kod svojih kuća neće biti ništa, niti će im se što zapaliti, a onome koji pobjegne od kuće zapalit će se i kuća i pojata. Još prije nego je taj četnik-izvidnica sišao u selo u Maglice je došao neki Sovićak musliman bježeći pred četnicima i tražio nešto za jesti, jer je bio veoma gladan. Pričao je kako su četnici u Sovićima sve pobili, poklali i kuće popalili.
Magličani mu nisu vjerovali. Govorili su kako nitko nije ništa kriv, da su nevini i da nitko ne želi bježati od kuće. Nakon kraćeg vremena iza toga doživjeli su sami pokolj i paljevinu. Kada su četnici sišli u selo s ljudima koji su pred njih izišli na Radnu Planu razletjeli su se po kućama i uzimali što im se svidjelo, a sve muškarce pokupili i otjerali u stroju da ih pobiju. Međutim, njihov zapovjednik, čini se da je bio dobar čovjek, dotrčao je k njima prije nego su ih mogli pobiti i rekao : "Što to radite, ljudi vas lijepo dočekali izišavši pred vas! Vojska dolje, a civili nazad gore. U tom stroju je bio i moj ćaća Mato, koji je često prepričavao trenutke između života i smrti. Vojska je pošla prema dolje, a seljani su se razbježali kuda je tko znao i umio."
"Vi hranite partizane!"
Četnik je nosio pušku iza glave držeći je s obje ruke na potiljku. Sišli su do kuće Andrije Belje, gdje im se priključio još jedan četnik koji je niz Pripuzovinu dotjerao Stipu Čuljka. Četnik je ljutito vikao.
"Vi hranite partizane!"
Na to je Andrija odgovorio:
"Jesmo koliko smo morali",kunući se Bogom da istinu govori. Odatle su ljude potjerali dalje. Na Rajcu kod Perića kuće postrojili su ih za strijeljanje. Jedan četnik naslonio je strojnicu na kameni zid (ogradu) da bi ih tako imao sve na nišanu.
Tada je drugi četnik rekao.
"Nećemo ih ovdje ubijati, tjerat ćemo ih komandantu!"
Potom ih je jedan ponovo upitao da li imaju bilo što od oružja ili vojničke opreme. Javio se Ante Čuljak, kazavši da ima lovačku pušku kao i Luka Novakušin rekavši da ima vojnički ranac. Jedan četnik pošao je s njima dvojicom da bi te stvari od njih uzeo.
Kad mu je Luka kod kuće predao ranac, četnik mu je rekao. "Idi sada!"
"Kamo?",upitao ga je Luka.
"... materinu, eto ti grm!"
Tek tada je Luka shvatio i pobjegao u šumu. Ostale su natjerali niz Podrajče prema Poljani (Donje Maglice). Na Poljani su drugi četnici prikupili jednu grupu seljana. U Bošnjacima je jedan četnik sreo Jakova Belju - Ćubanova. Ovaj je iz mlina u Priklacima gonio brašnom natovarenog konja. Četnik ga je upitao da li zna tko ima sat. Jakov je znao da moj ćaća ima sat i to je rekao četniku.
Četnik je naredio Jakovu da rastovari konja i da ga vodi k Franji, mome ćaći, a sam je uzjahao na Jakovljeva dorata. U Podrjaču kod zeldarije sreli su skupinu ljudi koju su četnici tjerali s Gornjih Maglica. Kada su upitali Franju za sat, rekao je da ga je odnio na popravak u Sarajevo. Nije smio kazati da su ga odnijeli drugi četnici prije nekoliko trenutaka. Onaj četnik je zajapureno vikao na Jakova: "Živog ću te oderati!"
Natjerao ga je dalje do moga dida Matana. Pa kada ni tu nisu dobili sat, jer i did je rekao kao i tata. Jakova je zatim natjerao uz Pilavušu, pa na Jerkušu. Odatle se vidio zaselak Jozići, pa je naredio Jakovu: "Idi tamo i dovedi mi sve ljude!"
Jakov je poslušao četnika i otišao do Jozića kuća, a tamo je pronašao samo muslimane: Mumina, Avdu, Sulju i Mehu. Svi su pošli prema četniku koji se nalazio na Jerkuši ne sluteći zlo koje će ih ubrzo stići. Suljo je uspio pobjeći kada je četnik počeo ubijati, a ostala trojica skupa s Jakovom ubijeni su na Jerkuši.
(Svjedočenje Miška Belje iz neobjavljene knjige Ante Jeličića)
U prilogu ispod, pogledajte isječak iz dokumentarnog filma "Šutnja razara istinu", priča Jure Jurića s Maglica (1924.-2010.)
