U ovoj užurbanosti i moru negativnih vijesti i informacija sa svih strana, rijetki sjednu u naslonjač odmoriti se, a još manje zagledati se u svoju dušu i vidjeti sve ono što oni jesu i što mogu. Iznenade ugodno stoga oni ljudi koji u zrelim godinama izraze i pokažu svoj skriveni talent.
Jedna takva osoba je Branka Križanac, mnogima znana kao nastavnica povijesti i zemljopisa. Znala je već godinama da se u njoj skriva talent, no nikada ga nije u potpunosti razotkrila ni sebi ni drugima.
Za prave stvari postoji i pravo vrijeme, zato se vjerojatno tek sada okušala kao samouka slikarica.
Njezine slike već plijene pozornost, a šteta bi bila da o njoj i njezinim slikama ne saznamo nešto više.
Rođena je u Prozoru, studij završila prije rata i stekla zvanje nastavnice povijesti i zemljopisa, udana je i majka dvoje djece.
O sebi i daru slikanja Branka nam veli: „U obitelji imamo taj gen sklonosti prema slikanju. Sjećam se da sam i u osnovnoj školi već dobivala nagrade za crtanje, a poslije i u srednjoj.“
Čudi nas kako nije upisala likovnu akademiju, a na to će nam:
„Tko je u ono vrijeme razmišljao o sklonostima i talentu!? Nitko nije posvećivao toliko pozornosti prema potencijalnim mogućnostima i usmjeravanjima. Bilo je završi bilo što što ima u ponudi, a u Mostaru tada i nije bilo likovne akademije. I tako me život odveo daleko od slikanja. No, uvijek je postojala u meni ta neka unutarnja kreativnost, nešto što sam željela izbaciti iz sebe, pokazati. Mislim da svaka osoba nosi u sebi nešto čime se može osloboditi. Ja sam kroz mnoštvo kreativnih putova tražila način da iz sebe izbacim tu energiju, taj talent.“
Njezinu kreativnost mogli su uočiti svi koji su dolazili u njezin dom. Zidovi puni slika, uvijek neke nove boje na zidovima, motivi iz crtića za djecu, a priroda njoj za dušu.
O toj želji izražavanja i izbacivanja energije iz sebe navodi da je vjerojatno razlog i sam život s djetetom, sinom s Down sindromom, približavanje Bogu, a tu je ta nit i taj izvor izvanzemaljskog nadahnuća koje je poticaj svim umjetnicima.
„Slikanjem ulazim u drugu dimenziju, drugačiju stvarnost. Miješanje boja, stvaranje, slika, izazovi koje svaka slika postavlja u meni stvara vrstu ovisnosti. Za mene slike govore, pokazuju emociju, snagu, sklad i ljepotu“-kaže nam Branka.
Njoj je slikanje put u slobodu.
O svojim početcima priča nam: „Najprije sam krenula s grafitima, potom istraživala boje, čitala na internetu, razgovarala s likovnim umjetnicima, informirala se, a onda sam poticaj dobila od prijatelja da nešto naslikam. Došlo je vrijeme i za pravo slikanje-došla i do crtanja po platnu.“
Za nabavku materijala kaže: „Slikam koliko financije dopuste, a ograničena sam i prostorom. Ima slika koje su ulje na platnu, akvareli, grafiti.“
Budući da je zaposlena, pitam kad stigne slikati. „Svaki slobodan trenutak koristim, najviše su to večernji i jutarnji sati. Dok djeca spavaju, ja na platno bacam svoje emocije, svoj život, svoje radosti, ali i svoje križeve.“
Za najdraži motiv crtanja izdvaja: „Ramu, priroda mi je također privlačna i lijepa.“
Teško joj se bilo odlučiti za najdražu sliku, stoga veli: „Teško pitanje, svaka slika ima svoju priču. Za svaku se vežem.“
Prijatelji i poznanici, i ljudi od struke daju joj podršku i motivaciju za daljnji rad.
Kreativnost i njezina umjetnička duša došle su do izražaja i u pravljenju adventskih vijenaca, pravljenju skulptura, dekoriranju, no i modni dizajn nije joj stran. Tako sebi zna prekrojiti odjeću, od starog napraviti novo.
O daljnjim svojim planovima kaže: „Želja mi je ostaviti trag iza sebe, makar za najbliže, a voljela bih imati izložbu svojih radova.“
Zatvorena u kuću zbog djeteta, u potrazi za sobom, pronašla je ispušni ventil, uživa u slikanju, opušta se. Kaže da kroz slikanje izbacuje najdublji i najskrovitiji dio sebe.
Koliko voli slikati, govori rečenica: „Neću spavati, neću jesti, ali slikati hoću!“
U svima nama se skriva darovani talent, često ga potiskujemo, no kod Branke sreća da je izašao na svjetlo dana.
Hoće li biti prepoznat i od drugih Branka kaže: „Vidjet ćemo! Drugi trebaju reći je li dobro ili ne.“
Uradila je oko stotinjak slika, neke su već našle svoje odredište u sigurnim rukama; neke radi po narudžbi.
Pitamo je može li se živjeti od slikanja, odgovara: „Nema kruha od slikanja, ali njime mogu popraviti budžet, uživati i raditi ono što volim.“
Nema ništa ljepše nego obradovati nekoga lijepom slikom. Prilika je tu, red je na vama.
Branki čestitamo na hrabrosti i volji da podijeli svoju priču s nama, uz želju da što prije podržimo njezin rad na njezinoj prvoj samostalnoj izložbi.
Božana Nikolić/rama-prozor.info
Jedna takva osoba je Branka Križanac, mnogima znana kao nastavnica povijesti i zemljopisa. Znala je već godinama da se u njoj skriva talent, no nikada ga nije u potpunosti razotkrila ni sebi ni drugima.
Za prave stvari postoji i pravo vrijeme, zato se vjerojatno tek sada okušala kao samouka slikarica.
Njezine slike već plijene pozornost, a šteta bi bila da o njoj i njezinim slikama ne saznamo nešto više.
Rođena je u Prozoru, studij završila prije rata i stekla zvanje nastavnice povijesti i zemljopisa, udana je i majka dvoje djece.
O sebi i daru slikanja Branka nam veli: „U obitelji imamo taj gen sklonosti prema slikanju. Sjećam se da sam i u osnovnoj školi već dobivala nagrade za crtanje, a poslije i u srednjoj.“
Čudi nas kako nije upisala likovnu akademiju, a na to će nam:
„Tko je u ono vrijeme razmišljao o sklonostima i talentu!? Nitko nije posvećivao toliko pozornosti prema potencijalnim mogućnostima i usmjeravanjima. Bilo je završi bilo što što ima u ponudi, a u Mostaru tada i nije bilo likovne akademije. I tako me život odveo daleko od slikanja. No, uvijek je postojala u meni ta neka unutarnja kreativnost, nešto što sam željela izbaciti iz sebe, pokazati. Mislim da svaka osoba nosi u sebi nešto čime se može osloboditi. Ja sam kroz mnoštvo kreativnih putova tražila način da iz sebe izbacim tu energiju, taj talent.“
Njezinu kreativnost mogli su uočiti svi koji su dolazili u njezin dom. Zidovi puni slika, uvijek neke nove boje na zidovima, motivi iz crtića za djecu, a priroda njoj za dušu.
O toj želji izražavanja i izbacivanja energije iz sebe navodi da je vjerojatno razlog i sam život s djetetom, sinom s Down sindromom, približavanje Bogu, a tu je ta nit i taj izvor izvanzemaljskog nadahnuća koje je poticaj svim umjetnicima.
„Slikanjem ulazim u drugu dimenziju, drugačiju stvarnost. Miješanje boja, stvaranje, slika, izazovi koje svaka slika postavlja u meni stvara vrstu ovisnosti. Za mene slike govore, pokazuju emociju, snagu, sklad i ljepotu“-kaže nam Branka.
Njoj je slikanje put u slobodu.
O svojim početcima priča nam: „Najprije sam krenula s grafitima, potom istraživala boje, čitala na internetu, razgovarala s likovnim umjetnicima, informirala se, a onda sam poticaj dobila od prijatelja da nešto naslikam. Došlo je vrijeme i za pravo slikanje-došla i do crtanja po platnu.“
Za nabavku materijala kaže: „Slikam koliko financije dopuste, a ograničena sam i prostorom. Ima slika koje su ulje na platnu, akvareli, grafiti.“
Budući da je zaposlena, pitam kad stigne slikati. „Svaki slobodan trenutak koristim, najviše su to večernji i jutarnji sati. Dok djeca spavaju, ja na platno bacam svoje emocije, svoj život, svoje radosti, ali i svoje križeve.“
Za najdraži motiv crtanja izdvaja: „Ramu, priroda mi je također privlačna i lijepa.“
Teško joj se bilo odlučiti za najdražu sliku, stoga veli: „Teško pitanje, svaka slika ima svoju priču. Za svaku se vežem.“
Prijatelji i poznanici, i ljudi od struke daju joj podršku i motivaciju za daljnji rad.
Kreativnost i njezina umjetnička duša došle su do izražaja i u pravljenju adventskih vijenaca, pravljenju skulptura, dekoriranju, no i modni dizajn nije joj stran. Tako sebi zna prekrojiti odjeću, od starog napraviti novo.
O daljnjim svojim planovima kaže: „Želja mi je ostaviti trag iza sebe, makar za najbliže, a voljela bih imati izložbu svojih radova.“
Zatvorena u kuću zbog djeteta, u potrazi za sobom, pronašla je ispušni ventil, uživa u slikanju, opušta se. Kaže da kroz slikanje izbacuje najdublji i najskrovitiji dio sebe.
Koliko voli slikati, govori rečenica: „Neću spavati, neću jesti, ali slikati hoću!“
U svima nama se skriva darovani talent, često ga potiskujemo, no kod Branke sreća da je izašao na svjetlo dana.
Hoće li biti prepoznat i od drugih Branka kaže: „Vidjet ćemo! Drugi trebaju reći je li dobro ili ne.“
Uradila je oko stotinjak slika, neke su već našle svoje odredište u sigurnim rukama; neke radi po narudžbi.
Pitamo je može li se živjeti od slikanja, odgovara: „Nema kruha od slikanja, ali njime mogu popraviti budžet, uživati i raditi ono što volim.“
Nema ništa ljepše nego obradovati nekoga lijepom slikom. Prilika je tu, red je na vama.
Branki čestitamo na hrabrosti i volji da podijeli svoju priču s nama, uz želju da što prije podržimo njezin rad na njezinoj prvoj samostalnoj izložbi.
Božana Nikolić/rama-prozor.info
