Četvrtog dana zasjedanja provincijskog Kapitula Bosne Srebrene koji se održava od 25. do 30. travnja 2022. u franjevačkom samostanu sv. Pavla u Sarajevu, novoizabrani provincijal fra Zdravko Dadić uputio je riječi zahvale i ohrabrenja subraći kapitularcima koji su mu povjerili ovu važnu službu u Provinciji:
Draga braćo,
sa svojim smo narodom na ovim prostorima prisutni više od sedam stoljeća. Tijekom toga dugoga vremena zajedno smo se s njime radovali, bolovali, patili, gradili, stradavali, ali uvijek podizali čak i iz pepela. Samo je duboka i življena vjera svih ovih stoljeća čvrsto vezivala franjevce i povjereni im narod. Bez takve vjere ne bi bilo ni njih ni naroda. Ona im je osmišljavala mukotrpni život, tešku svakidašnjicu i otvarala nadu u bolje sutra. No, vjera ih nije zatvarala pred drugima niti je druge i drukčije od sebe odbijala, nego ih je jačala za prijateljske i bratske susrete kao i za ostajanje na vlastitom putu vjere.
Zbog toga možemo sa zahvalnošću Bogu istaknuti kako smo, uz sve svoje mane i slabosti, upravo mi franjevci uvelike pridonijeli ostanku i opstanku našega naroda. Naša braća su tijekom više od sedamsto godina na ovim prostorima djelovala neumorno i u kontinuitetu živeći usko povezani sa svojim narodom i dijeleći s njime dobro i zlo u mnogim teškim i neizvjesnim vremenima. Poučavali su ga i pomagali na svakojake načine, hrabrili ga i bodrili na putu života. Bili su ispaćenom narodu praktično sve: duhovne vođe, odgojitelji, liječnici, pisci, dušobrižnici – cijelim svojim bićem nosili su zajedno sudbinu naroda ne izdvajajući se i ne postavljajući se iznad samoga naroda. Što je imao narod imali su i franjevci; ako je trpio narod, trpjeli su i franjevci; kada je bio progonjen narod, s njim su bili progonjeni i franjevci.
Ako se netko pita zašto nas je kao sinove sv. Franje narod darovao prisnim i obiteljskim nazivom „ujaci” što je jedinstven slučaj u cijelome svijetu, odgovor će naći u činjenici da je to zbog toga što smo usvojili metodu kojom se i Bog u svojoj neizmjernoj ljubavi poslužio kako bi spasio ljude. Bog nije ljude spašavao samo riječima i željama iz nekih udaljenih i nepristupačnih prostora, nego se utjelovio i tako umiješao među ljude i u njihove konkretne živote kako bi im svojim riječima i primjerom pomagao nositi svagdanje breme života. Isto tako i mi fratri nismo pomagali narod zato što smo bili izvan ili iznad njega, nego zato što smo bili s njim, što smo srasli s njim i tako sačinili egzistencijalno jedinstvo. Fratri su dijelili bijedu, nevolju, muku, suze, progonstva, čak i smrt sa svojim pukom zato što su bili dio njega, i to nužan dio njegova bića. Pomagali su ljudima sve strpljivo podnositi kako se ne bi slomili pod teretom života.
Iz svega rečenog potrebno je izvući određenu pouku za sadašnjost i budućnost. Povijesna je istina kako je narod opstao ondje gdje je nepokolebljivo živio svoju katoličku vjeru, a takva je vjera, bez obzira na okolnosti, uvijek ostala prisutna ondje gdje su djelovali franjevci koji se nisu sklanjali i bježali. A mogli su, jer bi im bilo kudikamo lakše da su otišli u bliže ili dalje zemlje i sigurnije krajeve. Zato se ne smije nikad zaboraviti da narod može opstati samo ondje gdje bude vjere i to žive i plemenite vjere u Boga kao dobro, kao ljubav, kao pravednost i kao opraštanje. Ovo vrijedi i za nas danas.
Svima nama franjevcima Bosne Srebrene ostaje naslijeđe ali i obveza da nikad ne budemo izvan i iznad naroda, nego poput svojih prethodnika da dijelimo s njim dobro i zlo. Samo tako možemo na ovim prostorima osigurati budućnost vjere i naroda te ostati dosljedni idealima evanđelja i svetoga Franje koji je želio da svijet postane mjesto mira razumijevanja i bratskoga suživota.
Na kraju svima vama, draga subraćo, želim zahvaliti što ste mi povjerili ovu odgovornu dužnost provincijala. U meni ćete uvijek imati ne samo poglavara nego i brata koji je spreman saslušati svakoga od vas sa svim vašim problemima, pitanjima, nedoumicama i sumnjama, ali od vas tražiti i odgovornost. Molite za mene i za našu Provinciju kako bi i dalje znala prikladno odgovoriti na sve probleme i izazove u kojima živi naš hrvatski katolički narod, ali jednako tako i svi drugi narodi u Bosni i Hercegovini.
Draga braćo,
sa svojim smo narodom na ovim prostorima prisutni više od sedam stoljeća. Tijekom toga dugoga vremena zajedno smo se s njime radovali, bolovali, patili, gradili, stradavali, ali uvijek podizali čak i iz pepela. Samo je duboka i življena vjera svih ovih stoljeća čvrsto vezivala franjevce i povjereni im narod. Bez takve vjere ne bi bilo ni njih ni naroda. Ona im je osmišljavala mukotrpni život, tešku svakidašnjicu i otvarala nadu u bolje sutra. No, vjera ih nije zatvarala pred drugima niti je druge i drukčije od sebe odbijala, nego ih je jačala za prijateljske i bratske susrete kao i za ostajanje na vlastitom putu vjere.
Zbog toga možemo sa zahvalnošću Bogu istaknuti kako smo, uz sve svoje mane i slabosti, upravo mi franjevci uvelike pridonijeli ostanku i opstanku našega naroda. Naša braća su tijekom više od sedamsto godina na ovim prostorima djelovala neumorno i u kontinuitetu živeći usko povezani sa svojim narodom i dijeleći s njime dobro i zlo u mnogim teškim i neizvjesnim vremenima. Poučavali su ga i pomagali na svakojake načine, hrabrili ga i bodrili na putu života. Bili su ispaćenom narodu praktično sve: duhovne vođe, odgojitelji, liječnici, pisci, dušobrižnici – cijelim svojim bićem nosili su zajedno sudbinu naroda ne izdvajajući se i ne postavljajući se iznad samoga naroda. Što je imao narod imali su i franjevci; ako je trpio narod, trpjeli su i franjevci; kada je bio progonjen narod, s njim su bili progonjeni i franjevci.
Ako se netko pita zašto nas je kao sinove sv. Franje narod darovao prisnim i obiteljskim nazivom „ujaci” što je jedinstven slučaj u cijelome svijetu, odgovor će naći u činjenici da je to zbog toga što smo usvojili metodu kojom se i Bog u svojoj neizmjernoj ljubavi poslužio kako bi spasio ljude. Bog nije ljude spašavao samo riječima i željama iz nekih udaljenih i nepristupačnih prostora, nego se utjelovio i tako umiješao među ljude i u njihove konkretne živote kako bi im svojim riječima i primjerom pomagao nositi svagdanje breme života. Isto tako i mi fratri nismo pomagali narod zato što smo bili izvan ili iznad njega, nego zato što smo bili s njim, što smo srasli s njim i tako sačinili egzistencijalno jedinstvo. Fratri su dijelili bijedu, nevolju, muku, suze, progonstva, čak i smrt sa svojim pukom zato što su bili dio njega, i to nužan dio njegova bića. Pomagali su ljudima sve strpljivo podnositi kako se ne bi slomili pod teretom života.
Iz svega rečenog potrebno je izvući određenu pouku za sadašnjost i budućnost. Povijesna je istina kako je narod opstao ondje gdje je nepokolebljivo živio svoju katoličku vjeru, a takva je vjera, bez obzira na okolnosti, uvijek ostala prisutna ondje gdje su djelovali franjevci koji se nisu sklanjali i bježali. A mogli su, jer bi im bilo kudikamo lakše da su otišli u bliže ili dalje zemlje i sigurnije krajeve. Zato se ne smije nikad zaboraviti da narod može opstati samo ondje gdje bude vjere i to žive i plemenite vjere u Boga kao dobro, kao ljubav, kao pravednost i kao opraštanje. Ovo vrijedi i za nas danas.
Svima nama franjevcima Bosne Srebrene ostaje naslijeđe ali i obveza da nikad ne budemo izvan i iznad naroda, nego poput svojih prethodnika da dijelimo s njim dobro i zlo. Samo tako možemo na ovim prostorima osigurati budućnost vjere i naroda te ostati dosljedni idealima evanđelja i svetoga Franje koji je želio da svijet postane mjesto mira razumijevanja i bratskoga suživota.
Na kraju svima vama, draga subraćo, želim zahvaliti što ste mi povjerili ovu odgovornu dužnost provincijala. U meni ćete uvijek imati ne samo poglavara nego i brata koji je spreman saslušati svakoga od vas sa svim vašim problemima, pitanjima, nedoumicama i sumnjama, ali od vas tražiti i odgovornost. Molite za mene i za našu Provinciju kako bi i dalje znala prikladno odgovoriti na sve probleme i izazove u kojima živi naš hrvatski katolički narod, ali jednako tako i svi drugi narodi u Bosni i Hercegovini.
