U sjeni stogodišnjih zgrada zeničke Crkve Svetog Ilije i ove godine proslavio se Bajram. Fratri i obitelj Zukan zajedništvo grade od 1947. godine. Praznike jedni bez drugih ne bi mogli zamisliti.
U kući Crkve svetog Ilije živjele su brojne obitelji poslije Drugog svjetskog rata. Rođen i odrastao u crkvenom dvorištu, Nurudin i njegova supruga jedini su preostali stanari. Fratre, svećenike i časne sestre smatraju obitelji i s njima dočekuju još jedan Bajram.
„Ujutro u 6 sati ja iznosim kolače, zvonim prvo zvono u crkvu, budim ako nije tko budan, budim i dajem kolače i tek idem onda svojima na Bajram. To mi je tako 37 godina, koliko sam u braku“, priča Hasija Zukan.
Poslove oko crkve i dvorišta dijele, kao i svaku pomoć koja je tijekom godina, naročito ratnih, stizala. Domaćini dvorišta, prije pet godina, dočekali su i fra Marka.
“Oni su svjesni dvorišta u kojem žive. Ako mi imamo službu, oni će paziti da ne bude buke. Onda mi, ako je Uskrs, prvo ćemo odnijeti Hasiji jaja, odnijeti kolač. I ja uvijek čekam kad će Bajram, kada će doći Hasijina baklava. To je tako“, dodaje fra Marko Kepić, župnik Crkve Svetog Ilije.
Tri kćerke su odgojili zajedno. Zajedno su tugovali, ali i radovali se.
„I, evo, treća kćerka - isto su oni prisustvovali tu na dvorištu, ispraćaju, svatovima... A nama odmah srce, što kažu, do nebesa“, sjeća se Nurudin Zukan.
Njihove kćerke danas svoju djecu uče važnosti suživota i poštovanja.
„Okolini je to čudno. Jer sad su i moja djeca tako navikla na župnika. Oni ne znaju - nema imena župnika, nego sva su djeca navikla – da je to župnik“, kaže Azra Bektaš.
Kroz osmijeh, prisjećaju se bogatih uspomena iz djetinjstva.
„Kada mama kaže - nemojte galamiti, župnik, sad će misa, Alisa, u kuću uđite, nemoj da vrištite, tiše, smanjite muziku. A mi – mama, pa i župnik sluša muziku, daj nekad da pojačamo muziku“, dodaje Alisa Topčić.
Na nekoliko kvadratnih metara u ovom dvorištu sve je rečeno. Opet su nas mali ljudi naučili velikim lekcijama. Tko istinski voli Boga, voli i sve ljude. Bez razlika.
U kući Crkve svetog Ilije živjele su brojne obitelji poslije Drugog svjetskog rata. Rođen i odrastao u crkvenom dvorištu, Nurudin i njegova supruga jedini su preostali stanari. Fratre, svećenike i časne sestre smatraju obitelji i s njima dočekuju još jedan Bajram.
„Ujutro u 6 sati ja iznosim kolače, zvonim prvo zvono u crkvu, budim ako nije tko budan, budim i dajem kolače i tek idem onda svojima na Bajram. To mi je tako 37 godina, koliko sam u braku“, priča Hasija Zukan.
Poslove oko crkve i dvorišta dijele, kao i svaku pomoć koja je tijekom godina, naročito ratnih, stizala. Domaćini dvorišta, prije pet godina, dočekali su i fra Marka.
“Oni su svjesni dvorišta u kojem žive. Ako mi imamo službu, oni će paziti da ne bude buke. Onda mi, ako je Uskrs, prvo ćemo odnijeti Hasiji jaja, odnijeti kolač. I ja uvijek čekam kad će Bajram, kada će doći Hasijina baklava. To je tako“, dodaje fra Marko Kepić, župnik Crkve Svetog Ilije.
Tri kćerke su odgojili zajedno. Zajedno su tugovali, ali i radovali se.
„I, evo, treća kćerka - isto su oni prisustvovali tu na dvorištu, ispraćaju, svatovima... A nama odmah srce, što kažu, do nebesa“, sjeća se Nurudin Zukan.
Njihove kćerke danas svoju djecu uče važnosti suživota i poštovanja.
„Okolini je to čudno. Jer sad su i moja djeca tako navikla na župnika. Oni ne znaju - nema imena župnika, nego sva su djeca navikla – da je to župnik“, kaže Azra Bektaš.
Kroz osmijeh, prisjećaju se bogatih uspomena iz djetinjstva.
„Kada mama kaže - nemojte galamiti, župnik, sad će misa, Alisa, u kuću uđite, nemoj da vrištite, tiše, smanjite muziku. A mi – mama, pa i župnik sluša muziku, daj nekad da pojačamo muziku“, dodaje Alisa Topčić.
Na nekoliko kvadratnih metara u ovom dvorištu sve je rečeno. Opet su nas mali ljudi naučili velikim lekcijama. Tko istinski voli Boga, voli i sve ljude. Bez razlika.
