Na spektakularnom dočeku 150 sportaša, u špaliru dugom deset kilometara koji se protezao glavnim ulicama Pjongjanga, okupilo se više stotina tisuća stanovnika glavnog grada Sjeverne Koreje. Došli su pozdraviti i obasuti cvijećem sportske junake koji su svi bili ogrnuti nacionalnim zastavama i koji su se na Azijskim igrama okitili s čak 11 zlatnih i 25 srebrnih medalja. Bio je tu državni, partijski i vojni vrh, tisuće zastava vijorilo se duž ulica ukraše-nih golemim fotografijama diktatorova djeda i oca Kim Il-sunga i Kim Jong-ila. Svi koji nešto znače bili su na svečanom mimohodu osim najvećeg sina Sjeverne Koreje, velikog, dragog, mudrog, vidovitog vođe Kim Jong-una.
Iako je 31-godišnji tiranin poznati sportski fanatik, obožava primjerice američku košarku pa je već nekoliko puta ugostio egzotičnu NBA zvijezdu Dennisa Rodmana, nije se pojavio na veličanstvenom događaju, što je odmah pobudilo brojne sumnje i pitanja. Tim više što se nije u javnosti pojavio više od mjesec dana pa se odmah počelo spekulirati zašto ga nema tako dugo, gdje je nestao, je li bolestan ili je možda u pitanju nešto drugo, poput državnog udara i nasilnog svrgavanja. I je li Kim Jong-un uopće živ?
Dodatni povod za nagađanja stigao je iz Seula gdje je vicemaršal Korejske narodne armije Hwang Pjong-so, za kojega drže da je drugi čovjek po moći u Sjevernoj Koreji, dogovorio obnovu razgovora između Sjeverne i Južne Koreje koji su prekinuti još 2009. Premda se tako dug izostanak Kim Jong-una iz javnog života još nije dogodio, ipak je prerano za dalekosežne zaključke. Naime, još nikada ni jedna država, od Kine i Japana, preko Južne Koreje i Velike Britanije, do SAD-a i Rusije nije imala u višim državnim, partijskim i vojnim strukturama Sjeverne Koreje svoje špijune. Stoga se nikad nije znalo što se događa u toj najzatvorenijoj državi svijeta.
Tako se, primjerice, za važna zbivanja, kao što su bile smrti Kim Il-sunga i Kim Jong-ila, likvidacija Jang Sung-taeka, ujaka Kim Jong-una, vrijeme atomskih pokusa ili testiranja dalekometnih raketa, saznalo tek kada su vijest o tomu objavile državna televizija i službena novinska agencija.
Dok se u drugim autoritarnim državama, ako dođe do većih pokreta policijskih i vojnih jedinica, može odmah naslutiti da se događa nešto neobično, u Sjevernoj Koreji je to nemoguće. Naime, gradovima svakodnevno patrolira toliko vojske i policije da je teško primijetiti ima li ih koji dan više ili manje.
Pa je i po tomu nemoguće zaključiti događa li se kakva borba za vlast iza zidina dijela Pjongjanga u kojemu živi politička i vojna elita. Sigurno je međutim da unutar državnog, partijskog i vojnog establishmenta postoji veliki broj najviših dužnosnika koji bi se rado oslobodili Kim Jong-una jer su njegove reakcije nepredvidive i, što je najgore, krajnje okrutne.
Kim se, naime, do sada bez ikakvih skrupula obračunavao sa svima, pa i najbližim rođacima i najodanijim suradnicima svog oca. Tako da u državnom, partijskom i vojnom vodstvu nitko nema nikakve sigurnosti, nitko nema pojma, bez obzira na kako visokoj funkciji bio, hoće li njega i obitelj bez ikakva povoda i razloga uhititi i pogubiti ili odvesti u zloglasne logore.
Kim Jong-un ima pak problem jer u vrhu vlasti nema svoje ljude. Djetinjstvo i mladost proveo je izoliran od vršnjaka, a školovao se u inozemstvu. Stoga nema krug ljudi na koji se može osloniti, kojima može vjerovati, kojima je generacijski blizak. Oko njega su naslijeđeni kadrovi iz doba djeda ili oca i od tuda njegova paranoja koja je završila pogubljenjem ujaka.
U svijetu se pažljivo osluškuje što se događa iza željezne zavjese na 38 paraleli. U Pekingu i Seulu ne bi imali ništa protiv toga da se narod oslobodi okova Kim Jong-una jer su svi frustrirani njegovim ponašanjem. Istodobno se pribojavaju mogućih nekontroliranih promjena. Kina i Južna Koreja suglasne su da je “Kim dio problema na Korejskom poluotoku, ali je i dio rješenja. I zbog toga se spram njega valja odnositi s respektom.” Stoga ni Pekingu ni Seulu, a ni Tokiju ne odgovara nekontrolirano urušavanje režima.
U tom slučaju Kinu, Južnu Koreju i Japan preplavili bi milijuni izbjeglica bez novca, posla, radnih navika i posve drukčijeg mentaliteta, što bi stvorilo goleme humanitarne i političke probleme. Istodobno, Kina se pribojava promjena koje bi u Sjevernu Koreju dovele američku vojsku pa se ponaša u skladu s načelom bolje okrutni diktator na granici, nego američka vojna sila. Također, Kina ne želi da Sjeverna Koreja razvije svoje nuklearno naoružanje. Istodobno sve države moraju voditi računa da Sjeverna Koreja raspolaže respektabilnom vojnom silom koja je za samo jedan sat sposobna ubiti oko 15 milijuna Južnokoreanaca, ali i gađati gradove u Kini i Japanu.
Jutarnji.hr
Iako je 31-godišnji tiranin poznati sportski fanatik, obožava primjerice američku košarku pa je već nekoliko puta ugostio egzotičnu NBA zvijezdu Dennisa Rodmana, nije se pojavio na veličanstvenom događaju, što je odmah pobudilo brojne sumnje i pitanja. Tim više što se nije u javnosti pojavio više od mjesec dana pa se odmah počelo spekulirati zašto ga nema tako dugo, gdje je nestao, je li bolestan ili je možda u pitanju nešto drugo, poput državnog udara i nasilnog svrgavanja. I je li Kim Jong-un uopće živ?
Dodatni povod za nagađanja stigao je iz Seula gdje je vicemaršal Korejske narodne armije Hwang Pjong-so, za kojega drže da je drugi čovjek po moći u Sjevernoj Koreji, dogovorio obnovu razgovora između Sjeverne i Južne Koreje koji su prekinuti još 2009. Premda se tako dug izostanak Kim Jong-una iz javnog života još nije dogodio, ipak je prerano za dalekosežne zaključke. Naime, još nikada ni jedna država, od Kine i Japana, preko Južne Koreje i Velike Britanije, do SAD-a i Rusije nije imala u višim državnim, partijskim i vojnim strukturama Sjeverne Koreje svoje špijune. Stoga se nikad nije znalo što se događa u toj najzatvorenijoj državi svijeta.
Tako se, primjerice, za važna zbivanja, kao što su bile smrti Kim Il-sunga i Kim Jong-ila, likvidacija Jang Sung-taeka, ujaka Kim Jong-una, vrijeme atomskih pokusa ili testiranja dalekometnih raketa, saznalo tek kada su vijest o tomu objavile državna televizija i službena novinska agencija.
Dok se u drugim autoritarnim državama, ako dođe do većih pokreta policijskih i vojnih jedinica, može odmah naslutiti da se događa nešto neobično, u Sjevernoj Koreji je to nemoguće. Naime, gradovima svakodnevno patrolira toliko vojske i policije da je teško primijetiti ima li ih koji dan više ili manje.
Pa je i po tomu nemoguće zaključiti događa li se kakva borba za vlast iza zidina dijela Pjongjanga u kojemu živi politička i vojna elita. Sigurno je međutim da unutar državnog, partijskog i vojnog establishmenta postoji veliki broj najviših dužnosnika koji bi se rado oslobodili Kim Jong-una jer su njegove reakcije nepredvidive i, što je najgore, krajnje okrutne.
Kim se, naime, do sada bez ikakvih skrupula obračunavao sa svima, pa i najbližim rođacima i najodanijim suradnicima svog oca. Tako da u državnom, partijskom i vojnom vodstvu nitko nema nikakve sigurnosti, nitko nema pojma, bez obzira na kako visokoj funkciji bio, hoće li njega i obitelj bez ikakva povoda i razloga uhititi i pogubiti ili odvesti u zloglasne logore.
Kim Jong-un ima pak problem jer u vrhu vlasti nema svoje ljude. Djetinjstvo i mladost proveo je izoliran od vršnjaka, a školovao se u inozemstvu. Stoga nema krug ljudi na koji se može osloniti, kojima može vjerovati, kojima je generacijski blizak. Oko njega su naslijeđeni kadrovi iz doba djeda ili oca i od tuda njegova paranoja koja je završila pogubljenjem ujaka.
U svijetu se pažljivo osluškuje što se događa iza željezne zavjese na 38 paraleli. U Pekingu i Seulu ne bi imali ništa protiv toga da se narod oslobodi okova Kim Jong-una jer su svi frustrirani njegovim ponašanjem. Istodobno se pribojavaju mogućih nekontroliranih promjena. Kina i Južna Koreja suglasne su da je “Kim dio problema na Korejskom poluotoku, ali je i dio rješenja. I zbog toga se spram njega valja odnositi s respektom.” Stoga ni Pekingu ni Seulu, a ni Tokiju ne odgovara nekontrolirano urušavanje režima.
U tom slučaju Kinu, Južnu Koreju i Japan preplavili bi milijuni izbjeglica bez novca, posla, radnih navika i posve drukčijeg mentaliteta, što bi stvorilo goleme humanitarne i političke probleme. Istodobno, Kina se pribojava promjena koje bi u Sjevernu Koreju dovele američku vojsku pa se ponaša u skladu s načelom bolje okrutni diktator na granici, nego američka vojna sila. Također, Kina ne želi da Sjeverna Koreja razvije svoje nuklearno naoružanje. Istodobno sve države moraju voditi računa da Sjeverna Koreja raspolaže respektabilnom vojnom silom koja je za samo jedan sat sposobna ubiti oko 15 milijuna Južnokoreanaca, ali i gađati gradove u Kini i Japanu.
Jutarnji.hr
