U havanskom Muzeju revolucije, smještenom u nekadašnjoj raskošnoj predsjedničkoj palači, istaknuto mjesto zauzima izložba koja prikazuje život na Kubi prije dolaska revolucionara na vlast 1959. godine. Fotografije i svjedočanstva detaljno opisuju duboku bijedu i sustavnu korupciju za vrijeme diktature Fulgencija Batiste, tadašnjeg vojnog moćnika.
Upečatljiv prizor prikazuje ženu u kolibi zemljanog poda s krovom od palmina lišća kako kuha na vatri. Slične slike mogu se vidjeti u državnim muzejima diljem otoka, od Zaljeva svinja do Birána, rodnog mjesta oca kubanske revolucije Fidela Castra. Poruka je jasna: revolucionari su spasili Kubance od neimaštine i teškog života pod Batistinim režimom koji je podržavao Washington, donijevši im dostojanstvo, obrazovanje i istinsku neovisnost.
Danas se, međutim, Lisandra Botey više poistovjećuje sa sirotinjom s fotografije nego s revolucionarima koji su oslobodili njezinu zemlju. "Upravo tako mi danas živimo", kaže ova domaćica ispred svoje kuće u Havani, sklepane od komada lima i drva.
"Svako jutro moramo ići na plažu u Havani tražiti drva za ogrjev. Donesemo ih kući da skuhamo doručak, jer struju, ako je i dobijemo, imamo samo dok su djeca u školi."
"Svaki dan ista glad, ista bijeda"
Lisandrina devetogodišnja kći tog je jutra otišla u školu praznog želuca, objašnjava kroz suze. Njezin suprug Brenei Hernández, građevinski radnik koji je gotovo bez posla, kaže da često ne znaju kako će osigurati sljedeći obrok. "Svaki dan ista glad, ista bijeda", govori Brenei miješajući lonac bijele riže kako bi njegova kći barem imala topao obrok nakon škole.
Kubansko gospodarstvo u slobodnom je padu još od pandemije koronavirusa, a plin u njihov trošni dom u predgrađu Havane nije stigao mjesecima. On i susjedi kuhali su na drva i ugljen i prije nego što su američke snage 3. siječnja svrgnule najbližeg kubanskog saveznika, venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura. No, otkad je Washington preuzeo kontrolu nad naftnom industrijom Venezuele, dotok sirove nafte na komunistički otok je presušio.
Višedesetljetni američki gospodarski embargo protiv Kube postrožen je kao nikada do sada: američki predsjednik Donald Trump zaprijetio je carinama svakoj zemlji koja pošalje naftu na otok. Nitko od tradicionalnih kubanskih saveznika - ni Meksiko, ni Rusija, Kina, Vijetnam ili Iran - nije uskočio kako bi popunio prazninu nastalu gubitkom Venezuele. Ipak, američko Ministarstvo financija ovog je tjedna najavilo da će ublažiti ograničenja na manji broj pošiljki nafte kako bi se "podržao kubanski narod u komercijalne i humanitarne svrhe".
Ovaj potez dolazi u vrijeme pojačanih napetosti između Washingtona i Havane. Kubanska vlada izvijestila je da je njezina granična straža usmrtila četiri osobe u gliseru registriranom u SAD-u, navodeći da je riječ o kubanskim državljanima s prebivalištem u Sjedinjenim Državama. Američki državni tajnik Marco Rubio izjavio je da SAD istražuje taj 'vrlo neobičan' incident.
"Washingtonov stari priručnik za Kubu više ne vrijedi, a tko god to još nije shvatio, doživjet će šok", kaže kubanski ekonomist Ricardo Torres. "Trump mijenja pravila igre".
Trump je poručio da je "Kuba spremna za pad", pojačavajući pritisak na otok u njegovom najranjivijem trenutku od Hladnog rata. Neki analitičari smatraju da je jedan od ciljeva svrgavanja Madura u Venezueli bio upravo produbljivanje kubanske ekonomske krize. Čini se da se Trumpova administracija nada da će oslabiti revoluciju, možda i fatalno, te potaknuti slom državnog socijalizma na otoku.
Računica je jednostavna: pogoršanje unutarnje krize moglo bi stvoriti uvjete da se kubanska revolucija uruši iznutra. No, ono što je daleko manje sigurno jest hoće li takva strategija doista dovesti do promjene režima ili će komunistička vlast, kao i u prošlim krizama, pronaći nove načine za opstanak.
Nestanci struje i ekstremno racioniranje
Posljedice nestašice goriva osjećaju se diljem Kube. Restrikcije struje u Havani traju i po 15 sati dnevno, a ponekad i duže. Bolnice su u mraku i primaju samo hitne slučajeve. Škole su često zatvorene. Smeće se gomila na ulicama jer nema goriva za komunalna vozila. Mršavi i stariji stanovnici često se mogu vidjeti kako prekapaju po otpadu.
Za otok koji se ponosi mrežom socijalne sigurnosti izgrađenom nakon 1959. godine - univerzalnim zdravstvom, iskorijenjenom nepismenošću te riješenim problemom smrtnosti dojenčadi i preventabilnih bolesti - slika je sumorna i sve gora.
Jedno od ključnih pitanja od Madurova uhićenja jest koliko dugo Kuba može izdržati bez novih zaliha goriva. "Zalihe nafte mogle bi potrajati šest do osam tjedana", procjenjuje Ricardo Torres, ali priznaje da je to teško precizno znati. "Kuba ne objavljuje podatke o zalihama goriva".
Moglo bi se uvesti "ekstremno racionaliziranje", kaže, iako su drakonska ograničenja već na snazi. Građani na benzinskim postajama mogu kupiti najviše 20 litara goriva, koje moraju platiti američkim dolarima. Obvezni su koristiti vladinu aplikaciju Ticket, no na red se čeka danima, pa i tjednima. Vozači se nađu s više od 10.000 ljudi ispred sebe u virtualnom redu za pola spremnika goriva. Ne čudi stoga što je cijena goriva na crnom tržištu drastično porasla.
Unatoč svemu, Brenei Hernández svoj bijes ne usmjerava prema Washingtonu. Dapače, krivi kubansku državu. "Volio bih da Trump ovo preuzme. Onda ćemo vidjeti hoće li biti bolje", kaže s nedvojbenom iskrenošću. "Što da vam kažem? Neću lagati", dodaje.
Promjena režima
Nakon godina slušanja Kubanaca kako pred kamerama ponavljaju bezopasne revolucionarne parole, razoružavajuće je čuti ovako otvorena mišljenja izrečena bez očitog straha od posljedica. Razina ogorčenja i iscrpljenosti tolika je da strah od odmazde zbog javnog istupanja počinje nestajati.
"Previše je", kaže Brenei. "Jedemo samo bijelu rižu. Nadam se da ću idućih dana uspjeti skupiti dovoljno novca za paketić hrenovki ili tri-četiri jaja". Lisandra se već brine jer će njezina kći ove godine poželjeti rođendansku tortu, što si nikako ne mogu priuštiti.
Takva patnja možda je dio strategije "maksimalnog pritiska" Trumpove administracije. Ali dok je metoda možda nova, kaže Ricardo Torres, krajnji cilj Washingtona na Kubi ostaje isti kao i uvijek: promjena režima. "Bilo da se radi o nagloj promjeni ili dogovorenom rješenju, Trump na kraju želi promjenu režima".
Pitanje za Kubance je kako Washington to namjerava postići, dodaje Torres, dok se na horizontu nazire još veća bol zbog naftne blokade. Kubanska vlada ovu je politiku više puta opisala kao nehumanu, okrutnu i protivnu međunarodnom pravu. "Kakvo pravo ima svjetska sila da jednoj manjoj naciji uskrati gorivo i mogućnost da funkcionira?"m upitao je kubanski predsjednik Miguel Díaz-Canel.
Sve je to daleko od optimizma koji je vladao u Washingtonu prije deset godina. Nakon desetljeća neprijateljstva, predsjednik Barack Obama 2014. je odlučio obnoviti odnose s otokom u povijesnom, ali kratkotrajnom zatopljenju. Tvrda struja u kubanskoj vladi upozoravala je da Obamini potezi predstavljaju isti cilj promjene režima, samo 'upakiran' u ljepše ruho. No, za obične Kubance koji su to proživjeli, diplomatsko otvaranje činilo se kao potpuna suprotnost današnjem Trumpovom pristupu.
Kubanska revolucija pred egzistencijalnom prijetnjom
Sljedećeg mjeseca obilježava se deseta godišnjica Obamina posjeta Havani, kada je postao prvi američki predsjednik na kubanskom tlu u gotovo stotinu godina. Pred kubanskim vođom Raúlom Castrom održao je izvanredan govor, prenošen uživo na državnoj televiziji, u kojem je rekao da je došao 'pokopati i posljednji ostatak Hladnog rata u Amerikama' i 'pružiti ruku prijateljstva kubanskom narodu'.
Čovjek koji je nadgledao to diplomatsko zatopljenje bio je tadašnji američki veleposlanik na Kubi, Jeffrey DeLaurentis. Na pitanje suočava li se kubanska revolucija sada s egzistencijalnom prijetnjom, odgovorio je: "To će ovisiti o tome što bi neke druge zemlje mogle poduzeti".
Venezuelanska naftna potpora iznosila je oko 35.000 barela sirove nafte dnevno. Bilo je nekih naznaka da bi Rusija mogla poslati naftu, a kubanski ministar vanjskih poslova Bruno Rodríguez nedavno je bio u Moskvi na razgovorima sa svojim ruskim kolegom i predsjednikom Vladimirom Putinom. Međutim, zasad nijedan ruski tanker nije pristao u kubanskim lukama. Rodríguez je također putovao u Kinu, Vijetnam i Španjolsku u potrazi za podrškom.
"Žurba da se pomogne i obrani zasigurno nije bila tako entuzijastična i značajna kao u prošlosti. Ali još uvijek postoji šansa da druge zemlje poduzmu neke korake", kaže DeLaurentis.
Što se tiče Trumpovih konkretnih ciljeva, bivši američki diplomat smatra da administracija "pokušava prisilnim mjerama dovesti vladu za pregovarački stol ili je natjerati na kapitulaciju, ali ne nužno i na kolaps". "To je prilično riskantna strategija, čini mi se, s mnogo potencijala za neželjene posljedice", dodaje.
Te posljedice već su vidljive u humanitarnoj krizi koja se brzo pogoršava i koja je potaknula Meksiko da pošalje tone hitne pomoći na Kubu, uključujući mlijeko u prahu i higijenske potrepštine.
Osjećaju ih svakodnevno obitelji prisiljene kuhati na drva i vozači kojima očajnički treba benzin. Esteban Bello Rodríguez vlasnik je nekoliko "almendrona", klasičnih američkih automobila iz 1950-ih, kojima prevozi turiste po Havani. Njegov posao teško je pogođen nestašicom goriva i padom turizma.
"Ovdje postoji problem s gorivom, tako da ljudi na vrhu s obje strane moraju sjesti i riješiti to", kaže otvoreno. "Znam samo da se mora pronaći rješenje jer ovo pogađa cijelu zemlju, sve ljude. Sve nas".
Upečatljiv prizor prikazuje ženu u kolibi zemljanog poda s krovom od palmina lišća kako kuha na vatri. Slične slike mogu se vidjeti u državnim muzejima diljem otoka, od Zaljeva svinja do Birána, rodnog mjesta oca kubanske revolucije Fidela Castra. Poruka je jasna: revolucionari su spasili Kubance od neimaštine i teškog života pod Batistinim režimom koji je podržavao Washington, donijevši im dostojanstvo, obrazovanje i istinsku neovisnost.
Danas se, međutim, Lisandra Botey više poistovjećuje sa sirotinjom s fotografije nego s revolucionarima koji su oslobodili njezinu zemlju. "Upravo tako mi danas živimo", kaže ova domaćica ispred svoje kuće u Havani, sklepane od komada lima i drva.
"Svako jutro moramo ići na plažu u Havani tražiti drva za ogrjev. Donesemo ih kući da skuhamo doručak, jer struju, ako je i dobijemo, imamo samo dok su djeca u školi."
Cuba's fuel crisis has turned into a waste crisis, as garbage trucks struggle to operate and rubbish piles up on Havana’s streets.
— DW News (@dwnews) February 18, 2026
The shortage comes after the US cut off key oil supplies and blocked Venezuelan exports since mid-December. pic.twitter.com/I68j6iVhbb
"Svaki dan ista glad, ista bijeda"
Lisandrina devetogodišnja kći tog je jutra otišla u školu praznog želuca, objašnjava kroz suze. Njezin suprug Brenei Hernández, građevinski radnik koji je gotovo bez posla, kaže da često ne znaju kako će osigurati sljedeći obrok. "Svaki dan ista glad, ista bijeda", govori Brenei miješajući lonac bijele riže kako bi njegova kći barem imala topao obrok nakon škole.
Kubansko gospodarstvo u slobodnom je padu još od pandemije koronavirusa, a plin u njihov trošni dom u predgrađu Havane nije stigao mjesecima. On i susjedi kuhali su na drva i ugljen i prije nego što su američke snage 3. siječnja svrgnule najbližeg kubanskog saveznika, venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura. No, otkad je Washington preuzeo kontrolu nad naftnom industrijom Venezuele, dotok sirove nafte na komunistički otok je presušio.
Višedesetljetni američki gospodarski embargo protiv Kube postrožen je kao nikada do sada: američki predsjednik Donald Trump zaprijetio je carinama svakoj zemlji koja pošalje naftu na otok. Nitko od tradicionalnih kubanskih saveznika - ni Meksiko, ni Rusija, Kina, Vijetnam ili Iran - nije uskočio kako bi popunio prazninu nastalu gubitkom Venezuele. Ipak, američko Ministarstvo financija ovog je tjedna najavilo da će ublažiti ograničenja na manji broj pošiljki nafte kako bi se "podržao kubanski narod u komercijalne i humanitarne svrhe".
Ovaj potez dolazi u vrijeme pojačanih napetosti između Washingtona i Havane. Kubanska vlada izvijestila je da je njezina granična straža usmrtila četiri osobe u gliseru registriranom u SAD-u, navodeći da je riječ o kubanskim državljanima s prebivalištem u Sjedinjenim Državama. Američki državni tajnik Marco Rubio izjavio je da SAD istražuje taj 'vrlo neobičan' incident.
"Washingtonov stari priručnik za Kubu više ne vrijedi, a tko god to još nije shvatio, doživjet će šok", kaže kubanski ekonomist Ricardo Torres. "Trump mijenja pravila igre".
Trump je poručio da je "Kuba spremna za pad", pojačavajući pritisak na otok u njegovom najranjivijem trenutku od Hladnog rata. Neki analitičari smatraju da je jedan od ciljeva svrgavanja Madura u Venezueli bio upravo produbljivanje kubanske ekonomske krize. Čini se da se Trumpova administracija nada da će oslabiti revoluciju, možda i fatalno, te potaknuti slom državnog socijalizma na otoku.
Računica je jednostavna: pogoršanje unutarnje krize moglo bi stvoriti uvjete da se kubanska revolucija uruši iznutra. No, ono što je daleko manje sigurno jest hoće li takva strategija doista dovesti do promjene režima ili će komunistička vlast, kao i u prošlim krizama, pronaći nove načine za opstanak.
Nestanci struje i ekstremno racioniranje
Posljedice nestašice goriva osjećaju se diljem Kube. Restrikcije struje u Havani traju i po 15 sati dnevno, a ponekad i duže. Bolnice su u mraku i primaju samo hitne slučajeve. Škole su često zatvorene. Smeće se gomila na ulicama jer nema goriva za komunalna vozila. Mršavi i stariji stanovnici često se mogu vidjeti kako prekapaju po otpadu.
Za otok koji se ponosi mrežom socijalne sigurnosti izgrađenom nakon 1959. godine - univerzalnim zdravstvom, iskorijenjenom nepismenošću te riješenim problemom smrtnosti dojenčadi i preventabilnih bolesti - slika je sumorna i sve gora.
Jedno od ključnih pitanja od Madurova uhićenja jest koliko dugo Kuba može izdržati bez novih zaliha goriva. "Zalihe nafte mogle bi potrajati šest do osam tjedana", procjenjuje Ricardo Torres, ali priznaje da je to teško precizno znati. "Kuba ne objavljuje podatke o zalihama goriva".
Moglo bi se uvesti "ekstremno racionaliziranje", kaže, iako su drakonska ograničenja već na snazi. Građani na benzinskim postajama mogu kupiti najviše 20 litara goriva, koje moraju platiti američkim dolarima. Obvezni su koristiti vladinu aplikaciju Ticket, no na red se čeka danima, pa i tjednima. Vozači se nađu s više od 10.000 ljudi ispred sebe u virtualnom redu za pola spremnika goriva. Ne čudi stoga što je cijena goriva na crnom tržištu drastično porasla.
Unatoč svemu, Brenei Hernández svoj bijes ne usmjerava prema Washingtonu. Dapače, krivi kubansku državu. "Volio bih da Trump ovo preuzme. Onda ćemo vidjeti hoće li biti bolje", kaže s nedvojbenom iskrenošću. "Što da vam kažem? Neću lagati", dodaje.
Promjena režima
Nakon godina slušanja Kubanaca kako pred kamerama ponavljaju bezopasne revolucionarne parole, razoružavajuće je čuti ovako otvorena mišljenja izrečena bez očitog straha od posljedica. Razina ogorčenja i iscrpljenosti tolika je da strah od odmazde zbog javnog istupanja počinje nestajati.
"Previše je", kaže Brenei. "Jedemo samo bijelu rižu. Nadam se da ću idućih dana uspjeti skupiti dovoljno novca za paketić hrenovki ili tri-četiri jaja". Lisandra se već brine jer će njezina kći ove godine poželjeti rođendansku tortu, što si nikako ne mogu priuštiti.
Takva patnja možda je dio strategije "maksimalnog pritiska" Trumpove administracije. Ali dok je metoda možda nova, kaže Ricardo Torres, krajnji cilj Washingtona na Kubi ostaje isti kao i uvijek: promjena režima. "Bilo da se radi o nagloj promjeni ili dogovorenom rješenju, Trump na kraju želi promjenu režima".
Pitanje za Kubance je kako Washington to namjerava postići, dodaje Torres, dok se na horizontu nazire još veća bol zbog naftne blokade. Kubanska vlada ovu je politiku više puta opisala kao nehumanu, okrutnu i protivnu međunarodnom pravu. "Kakvo pravo ima svjetska sila da jednoj manjoj naciji uskrati gorivo i mogućnost da funkcionira?"m upitao je kubanski predsjednik Miguel Díaz-Canel.
Sve je to daleko od optimizma koji je vladao u Washingtonu prije deset godina. Nakon desetljeća neprijateljstva, predsjednik Barack Obama 2014. je odlučio obnoviti odnose s otokom u povijesnom, ali kratkotrajnom zatopljenju. Tvrda struja u kubanskoj vladi upozoravala je da Obamini potezi predstavljaju isti cilj promjene režima, samo 'upakiran' u ljepše ruho. No, za obične Kubance koji su to proživjeli, diplomatsko otvaranje činilo se kao potpuna suprotnost današnjem Trumpovom pristupu.
Kubanska revolucija pred egzistencijalnom prijetnjom
Sljedećeg mjeseca obilježava se deseta godišnjica Obamina posjeta Havani, kada je postao prvi američki predsjednik na kubanskom tlu u gotovo stotinu godina. Pred kubanskim vođom Raúlom Castrom održao je izvanredan govor, prenošen uživo na državnoj televiziji, u kojem je rekao da je došao 'pokopati i posljednji ostatak Hladnog rata u Amerikama' i 'pružiti ruku prijateljstva kubanskom narodu'.
Čovjek koji je nadgledao to diplomatsko zatopljenje bio je tadašnji američki veleposlanik na Kubi, Jeffrey DeLaurentis. Na pitanje suočava li se kubanska revolucija sada s egzistencijalnom prijetnjom, odgovorio je: "To će ovisiti o tome što bi neke druge zemlje mogle poduzeti".
Venezuelanska naftna potpora iznosila je oko 35.000 barela sirove nafte dnevno. Bilo je nekih naznaka da bi Rusija mogla poslati naftu, a kubanski ministar vanjskih poslova Bruno Rodríguez nedavno je bio u Moskvi na razgovorima sa svojim ruskim kolegom i predsjednikom Vladimirom Putinom. Međutim, zasad nijedan ruski tanker nije pristao u kubanskim lukama. Rodríguez je također putovao u Kinu, Vijetnam i Španjolsku u potrazi za podrškom.
"Žurba da se pomogne i obrani zasigurno nije bila tako entuzijastična i značajna kao u prošlosti. Ali još uvijek postoji šansa da druge zemlje poduzmu neke korake", kaže DeLaurentis.
Što se tiče Trumpovih konkretnih ciljeva, bivši američki diplomat smatra da administracija "pokušava prisilnim mjerama dovesti vladu za pregovarački stol ili je natjerati na kapitulaciju, ali ne nužno i na kolaps". "To je prilično riskantna strategija, čini mi se, s mnogo potencijala za neželjene posljedice", dodaje.
Te posljedice već su vidljive u humanitarnoj krizi koja se brzo pogoršava i koja je potaknula Meksiko da pošalje tone hitne pomoći na Kubu, uključujući mlijeko u prahu i higijenske potrepštine.
Osjećaju ih svakodnevno obitelji prisiljene kuhati na drva i vozači kojima očajnički treba benzin. Esteban Bello Rodríguez vlasnik je nekoliko "almendrona", klasičnih američkih automobila iz 1950-ih, kojima prevozi turiste po Havani. Njegov posao teško je pogođen nestašicom goriva i padom turizma.
"Ovdje postoji problem s gorivom, tako da ljudi na vrhu s obje strane moraju sjesti i riješiti to", kaže otvoreno. "Znam samo da se mora pronaći rješenje jer ovo pogađa cijelu zemlju, sve ljude. Sve nas".
