Petar Miloš rođen je u Dobrom Selu, ali je od malih nogu živio u Žitomisliću gdje je završio osnovnu školu. Trgovačku školu završio je u Mostaru, a učiteljsku školu pohađao je u Mostaru, Banja Luci i Sarajevu. Kao đak otišao je u vojsku gdje je završio časničku obuku u trajanju od 8 mjeseci. Nakon toga vratio se u Žitomislić i s bratom Lovrom vodio gostionicu, trgovinu mješovitom robom i vinski podrum, prenosi Hercegovački portal.
Na općinskim izborima 1936. godine s liste HSS-a u 26-oj godini izabran je za načelnika općine Žitomislić i na toj dužnosti ostaje sve do 1945. godine.
Bio je aktivan u Udruženju saditelja duhana Hercegovine, a bio je pet puta, zajedno s fra Dominikom Mandićem, član izaslanstva koja je išla u Beograd kako bi se ishodio bolji položaj hercegovačkih saditelja duhana.
U Mostaru je organizirao Hrvatski radnički savez, pa je biran za kuma hrvatske zastave. Kada je 1938. godine osnovana zadruga za isušivanje Mostarskog blata, Petar je bio član uprave, a od 1939. predsjednik zadruge. Za taj projekt uspio je dobiti potporu vlasti u vrijeme NDH, zahvaljujući čemu je 1942. godine iskopan tunel u dužini od 1651 m kojim je voda iz Mostarskog blata išla u rijeku Jasenicu. Do tada je Blato plivalo do kasnog proljeća, zapravo dok ponori ne bi progutali vodu, a od tog vremena moglo se regulirati plavljenje Mostarskog blata.
Nakon osnivanja Banovine Hrvatske u predvečerje rata u okviru Hrvatske seljačke stranke formirana je Hrvatska seljačka zaštita u kojoj je Petar imao zadaću organiziranja te organizacije po Hercegovini. Nakon raspada Jugoslavije organizirao je razoružavanje 20. jugoslavenske pukovnije u Sjevernom logoru u Mostaru i uzeo oružje kojim su se borili protiv kraljevske vojske.
S bratom je imao prijevozničku firmu sa sedam kamiona i tijekom rata bavili su se prijevozom boksita do željezničke stanice. Kako se u vrijeme rata svaki rad i angažman u kopanju i transportu rude smatrao državnom službom, Petar je bio oslobođen vojne službe, tako da uopće nije sudjelovao u ratu. Za iznimne zasluge za razvoj Hercegovine i obranu hrvatskih interesa odlikovan je najvišim državnim odlikovanjima.
U veljači 1945. godine povlači se prema Sarajevu, a kasnije prema Zagrebu. U svibnju 1945. godine i on se povlači u Austriju, ali nije bio u koloni u Bleiburgu, već u Salzburgu, odakle je premješten u Klagenfurt. Bio je u logoru i radio na sječi šume. U Klagenfurtu je 1949. godine osnovao vlastitu prijevozničku tvrtku s kojom uspješno radi u Austriji. Vjerojatno pod pritiskom Jugoslavije 1960. godine dobio je izgon iz Austrije, međutim nakon dugoga sudskog postupka ta odluka je ukinuta.
Spomenik na Bleiburškom polju
Petar Miloš je bio jedan od najaktivnijih članova Počasnog bleiburškog voda (PBV) od sredine šezdesetih godina, kada je postao i “kum” stijega PBV-a. Tada je uočena i njegova prirodna govornička nadarenost te je bio zadužen da se u ime PBV-a nakon svake komemoracije na Bleiburškom polju obrati nazočnima kratkim govorom.
Miloš je bio i glavni pokretač osnivanja Hrvatskog kulturnog društva Bleiburg (HKDB) te je na položaju njegova predsjednika ostao do svoje smrti 21. siječnja 1999. u Klagenfurtu.
U svibnju 1985. godine HKDB je pristupio zahtjevnom organiziranju komemoracije za 40. obljetnicu Bleiburške tragedije. Te se godine na Bleiburškom polju okupio dotada najveći broj hrvatskih hodočasnika iz cijeloga svijeta.
Predsjednik Ujedinjenih Hrvata Kanade Ante Marković, koji je te godine obišao i druga mjesta stradanja Hrvata u Južnoj Austriji, dao je poticaj za izgradnju spomenika na samom Bleiburškom polju. Također je istaknuo da će Hrvati iz Kanade, kao i do tada, novčano podupirati rad PBV-a, odnosno HKDB-a.
Predsjednik HKDB-a Petar Miloš odmah je započeo razgovore s mjerodavnim općinskim, kotarskim i pokrajinskim vlastima. Iako početak razgovora nije ulijevao optimizam, nakon otprilike godinu dana dobilo se načelno odobrenje za postavljanje spomenika, njegovu lokaciju, veličinu i oblik. No, sporan je ostao predloženi natpis. Austrijske vlasti nisu prihvaćale da se u tom tekstu govori o pobijenoj hrvatskoj vojsci. Zaključkom vlč. Vilima Cecelje da je dugoročno važnije imati spomenik s kompromisnim tekstom nego ne imati spomenik uopće, vodstvo HKDB-a je prihvatilo da se u tekstu ipak napiše poginuloj hrvatskoj vojsci.
Petar Miloš je 3. ožujka 1987. uputio kotarskom poglavarstvu u Volkemarktu molbu za dopuštenje da se na Bleiburškom polju podigne spomenik sa slijedećim tekstom:
„U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci,
svibanj 1945.“
U njemačkom prijevodu teksta, koji će na spomeniku biti istaknut zajedno s hrvatskim natpisom, napravljen je dodatni kompromis, pa se u njemu ne spominje hrvatska vojska već pali Hrvati:
„Zum Gedenken an die gefallenen Kroaten,
Mai 1945.“
Dozvola za postavljanje spomenika, koji je zapravo već bio postavljen na temelju usmenog odobrenja, dobivena je 7. svibnja 1987. Međutim, dva dana kasnije, 9. svibnja 1987., uoči same komemoracije za Majčin dan, Petar Miloš je morao pristati na još jedan kompromis – kao organizator komemoracije morao se obvezati da će zabraniti sve političke, posebice protujugoslavenske manifestacije za vrijeme njenog održavanja.
Prilikom same komemoracije za Majčin dan, 10. svibnja 1987., spomenik je svečano otkriven i blagoslovljen. Tih su dana udbini agenti širili letke u kojima su Petra Miloša označili kao „starog suradnika Gestapo-a koji radi protiv interesa hrvatskog naroda“.
U isto je vrijeme podnesena i „anonimna prijava“ protiv Petra Miloša što je dozvolio da se tijekom komemoracije nosi transtarent s natpisom „Bleiburg – posljedica nemoralnog sporazuma na Jalti“. Prilikom razgovora s policijom, Miloš je priznao da je vidio taj transparent, ali nije znao da je sporan jer je bio napisan na engleskom jeziku kojega on ne razumije. Obvezao se je da će o svemu izvijestiti vlč. Vilima Cecelju i s njim zajednički ubuduće angažirati poznavatelja engleskog jezika kako se takav „propust“ ne bi ponovio.
Oba sina poginula braneći Hercegovinu!
Sin Petra Miloša, Tvrtko Miloš, osuđen je 1976. godine na smrtnu kaznu na montiranom suđenju u Zagrebu, zajedno s još četvoricom Hrvata, pod optužbom da su planirali atentat na Tita. Kazna mu je kasnije preinačena u 15-godišnju robiju. Sredinom rujna 1989. godine izašao je na uvjetnu slobodu, a s početkom srbijanske agresije na Hrvatsku priključio se dragovoljačkoj satniji Hrvatskog društva političkih zatvorenika.
Kad se razbuktao rat u Hercegovini, kao i mnogi drugi Hrvati iz Hercegovine koji su živjeli u Republici Hrvatskoj i diljem svijeta, osjetio je poziv rodnog kraja i pristupio HVO-u. U jednoj od težih bitaka protiv srpskog agresora, zajedno s desetoricom suboraca, poginuo je 26. lipnja 1992. na Merdžan glavi u Podveležju.
Drugi sin Petra Miloša, Davor Miloš, također se prijavio kao dragovoljac u HVO. Jedno je vrijeme radio u zapovjedništvu Zbornog područja Mostar, a kasnije je prešao u Treću bojnu 81. domobranske pukovnije HVO-a. On je poginuo od snajpera u Šantićevoj ulici 4. lipnja 1993. godine tijekom ratnog sukoba između Hrvata i Muslimana.
Na općinskim izborima 1936. godine s liste HSS-a u 26-oj godini izabran je za načelnika općine Žitomislić i na toj dužnosti ostaje sve do 1945. godine.
Bio je aktivan u Udruženju saditelja duhana Hercegovine, a bio je pet puta, zajedno s fra Dominikom Mandićem, član izaslanstva koja je išla u Beograd kako bi se ishodio bolji položaj hercegovačkih saditelja duhana.
U Mostaru je organizirao Hrvatski radnički savez, pa je biran za kuma hrvatske zastave. Kada je 1938. godine osnovana zadruga za isušivanje Mostarskog blata, Petar je bio član uprave, a od 1939. predsjednik zadruge. Za taj projekt uspio je dobiti potporu vlasti u vrijeme NDH, zahvaljujući čemu je 1942. godine iskopan tunel u dužini od 1651 m kojim je voda iz Mostarskog blata išla u rijeku Jasenicu. Do tada je Blato plivalo do kasnog proljeća, zapravo dok ponori ne bi progutali vodu, a od tog vremena moglo se regulirati plavljenje Mostarskog blata.
Nakon osnivanja Banovine Hrvatske u predvečerje rata u okviru Hrvatske seljačke stranke formirana je Hrvatska seljačka zaštita u kojoj je Petar imao zadaću organiziranja te organizacije po Hercegovini. Nakon raspada Jugoslavije organizirao je razoružavanje 20. jugoslavenske pukovnije u Sjevernom logoru u Mostaru i uzeo oružje kojim su se borili protiv kraljevske vojske.
S bratom je imao prijevozničku firmu sa sedam kamiona i tijekom rata bavili su se prijevozom boksita do željezničke stanice. Kako se u vrijeme rata svaki rad i angažman u kopanju i transportu rude smatrao državnom službom, Petar je bio oslobođen vojne službe, tako da uopće nije sudjelovao u ratu. Za iznimne zasluge za razvoj Hercegovine i obranu hrvatskih interesa odlikovan je najvišim državnim odlikovanjima.
U veljači 1945. godine povlači se prema Sarajevu, a kasnije prema Zagrebu. U svibnju 1945. godine i on se povlači u Austriju, ali nije bio u koloni u Bleiburgu, već u Salzburgu, odakle je premješten u Klagenfurt. Bio je u logoru i radio na sječi šume. U Klagenfurtu je 1949. godine osnovao vlastitu prijevozničku tvrtku s kojom uspješno radi u Austriji. Vjerojatno pod pritiskom Jugoslavije 1960. godine dobio je izgon iz Austrije, međutim nakon dugoga sudskog postupka ta odluka je ukinuta.
Spomenik na Bleiburškom polju
Petar Miloš je bio jedan od najaktivnijih članova Počasnog bleiburškog voda (PBV) od sredine šezdesetih godina, kada je postao i “kum” stijega PBV-a. Tada je uočena i njegova prirodna govornička nadarenost te je bio zadužen da se u ime PBV-a nakon svake komemoracije na Bleiburškom polju obrati nazočnima kratkim govorom.
Miloš je bio i glavni pokretač osnivanja Hrvatskog kulturnog društva Bleiburg (HKDB) te je na položaju njegova predsjednika ostao do svoje smrti 21. siječnja 1999. u Klagenfurtu.
U svibnju 1985. godine HKDB je pristupio zahtjevnom organiziranju komemoracije za 40. obljetnicu Bleiburške tragedije. Te se godine na Bleiburškom polju okupio dotada najveći broj hrvatskih hodočasnika iz cijeloga svijeta.
Predsjednik Ujedinjenih Hrvata Kanade Ante Marković, koji je te godine obišao i druga mjesta stradanja Hrvata u Južnoj Austriji, dao je poticaj za izgradnju spomenika na samom Bleiburškom polju. Također je istaknuo da će Hrvati iz Kanade, kao i do tada, novčano podupirati rad PBV-a, odnosno HKDB-a.
Predsjednik HKDB-a Petar Miloš odmah je započeo razgovore s mjerodavnim općinskim, kotarskim i pokrajinskim vlastima. Iako početak razgovora nije ulijevao optimizam, nakon otprilike godinu dana dobilo se načelno odobrenje za postavljanje spomenika, njegovu lokaciju, veličinu i oblik. No, sporan je ostao predloženi natpis. Austrijske vlasti nisu prihvaćale da se u tom tekstu govori o pobijenoj hrvatskoj vojsci. Zaključkom vlč. Vilima Cecelje da je dugoročno važnije imati spomenik s kompromisnim tekstom nego ne imati spomenik uopće, vodstvo HKDB-a je prihvatilo da se u tekstu ipak napiše poginuloj hrvatskoj vojsci.
Petar Miloš je 3. ožujka 1987. uputio kotarskom poglavarstvu u Volkemarktu molbu za dopuštenje da se na Bleiburškom polju podigne spomenik sa slijedećim tekstom:
„U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci,
svibanj 1945.“
U njemačkom prijevodu teksta, koji će na spomeniku biti istaknut zajedno s hrvatskim natpisom, napravljen je dodatni kompromis, pa se u njemu ne spominje hrvatska vojska već pali Hrvati:
„Zum Gedenken an die gefallenen Kroaten,
Mai 1945.“
Dozvola za postavljanje spomenika, koji je zapravo već bio postavljen na temelju usmenog odobrenja, dobivena je 7. svibnja 1987. Međutim, dva dana kasnije, 9. svibnja 1987., uoči same komemoracije za Majčin dan, Petar Miloš je morao pristati na još jedan kompromis – kao organizator komemoracije morao se obvezati da će zabraniti sve političke, posebice protujugoslavenske manifestacije za vrijeme njenog održavanja.
Prilikom same komemoracije za Majčin dan, 10. svibnja 1987., spomenik je svečano otkriven i blagoslovljen. Tih su dana udbini agenti širili letke u kojima su Petra Miloša označili kao „starog suradnika Gestapo-a koji radi protiv interesa hrvatskog naroda“.
U isto je vrijeme podnesena i „anonimna prijava“ protiv Petra Miloša što je dozvolio da se tijekom komemoracije nosi transtarent s natpisom „Bleiburg – posljedica nemoralnog sporazuma na Jalti“. Prilikom razgovora s policijom, Miloš je priznao da je vidio taj transparent, ali nije znao da je sporan jer je bio napisan na engleskom jeziku kojega on ne razumije. Obvezao se je da će o svemu izvijestiti vlč. Vilima Cecelju i s njim zajednički ubuduće angažirati poznavatelja engleskog jezika kako se takav „propust“ ne bi ponovio.
Oba sina poginula braneći Hercegovinu!
Sin Petra Miloša, Tvrtko Miloš, osuđen je 1976. godine na smrtnu kaznu na montiranom suđenju u Zagrebu, zajedno s još četvoricom Hrvata, pod optužbom da su planirali atentat na Tita. Kazna mu je kasnije preinačena u 15-godišnju robiju. Sredinom rujna 1989. godine izašao je na uvjetnu slobodu, a s početkom srbijanske agresije na Hrvatsku priključio se dragovoljačkoj satniji Hrvatskog društva političkih zatvorenika.
Kad se razbuktao rat u Hercegovini, kao i mnogi drugi Hrvati iz Hercegovine koji su živjeli u Republici Hrvatskoj i diljem svijeta, osjetio je poziv rodnog kraja i pristupio HVO-u. U jednoj od težih bitaka protiv srpskog agresora, zajedno s desetoricom suboraca, poginuo je 26. lipnja 1992. na Merdžan glavi u Podveležju.
Drugi sin Petra Miloša, Davor Miloš, također se prijavio kao dragovoljac u HVO. Jedno je vrijeme radio u zapovjedništvu Zbornog područja Mostar, a kasnije je prešao u Treću bojnu 81. domobranske pukovnije HVO-a. On je poginuo od snajpera u Šantićevoj ulici 4. lipnja 1993. godine tijekom ratnog sukoba između Hrvata i Muslimana.
