Ne možeš ovdje ništa! Zanimljivo je u ovoj kući praznine kada padnu prve jesenske kiše i kada lišće koje se valja po tlu dadne poseban miris svim ulicama, kad se osjetiš sam i prazan hodajući spomenutim ulicama, znati ćeš da trebaš otići u neki novi grad, ali nećeš znati kamo i kud…
Ludilo koje nastaje petkom navečer uz zvuke turbo folka daje naznake lošeg dolaska zore i kobni osjećaj nevidljivog prolaska zla pored nekog mladog života. Petci završavaju svađom, tučom ili kakvom prometnom nesrećom o kojoj se sutra dan priča do iznemoglosti uz jutarnju kavu s tisućama teorija kako se zlo dogodilo.
Nitko ništa ne poduzima da se ludilo spriječi, nego kao da se čeka ponovno petak i ponovno ispiranje usta nekom novom pričom s tužnim i jadnim završetkom. Dani preko tjedna prolaze uz čudne pojave ljudi koji kao sjenke prolaze ulicama s mišlju kako su centar nekakvog svijeta kojega su sami stvorili. Grad je svijet hermetički zatvoren u neku svoju iluziju ili bolje rečeno želju da bude bolji nego što je ikada bio. Dani i noći prolaze u jednoličnom ritmu gotovo bez zvuka.
Ukoliko se želi sagraditi nešto novo i pritom otvoriti neki novi biznis u gradu, lokalni komentatori neće propustiti dati komentar iz kojeg će se dati namirisati zloba i zavist koja obično isparava iz usta onih koji već godinama naslonjeni na šank gledaju kako život i (ne)prilike prolaze pored njih. Život se s nekim ljudima na ovim ulicama nikada ne sretne, ali sve ono što se može zvati životom pogađa svakog od njih u svim svojim raznolikim oblicima.
Prešutno među lokalnim komentatorima traže se i stalne žrtve ogovaranja i abnormalne doze raznoraznih poruga i nazivanja imena. Dovoljno je da netko dadne im povod za takvu akciju i od prljave bujice koja će izići iz tih usta neće se moći u neko vrijeme oprati. Neki koji su bili na dnevnim rasporedima ljudi bez života počeli su se i ponositi vlastitim ludostima, ne bi li na takav način zaustavili lavinu ogovaranja koji su šank - filozofi pokrenuli.
Malograđanština je nastala negdje na pola puta između sela i grada, tako da je i ovaj grad ostao negdje na pola puta da nije ni selo ni grad. Grad čini veličina i stanovnici, ovdje sve ima veličinu grada, ali malo je stanovnika koji se ponašaju građanski.
Vlakovi i rijeka, te gusta šuma oko grada daju jednu neobjašnjivo tešku dimenziju prostora. Upravo tu i počinje priča o čovjeku koji se našao u toj varošici koja izrodi ponekad i pokojeg Dobričinu koji je kao mala riba u bari punoj krokodila, a bara je sve manja i iznad nje pluta miris zlokobnih nadanja. Jedan od normalnih kojih u gradu i nije bilo puno. To je onaj koji nije miješao razliku između dobra i zla, koji se sve vrijeme držao po strani što zbog odgoja u obiteljskoj kući, što zbog odgoja koji je stekao putem medija televizije i interneta. Onaj koji nije bio rado viđen u društvu gradskih podrugljivaca i lokal - filozofa.
Nije lako odrasti u toj sredini i pri tome ostati normalan i ostati svoj. Ne trpi prosječnost, tj. ispod prosječnost ništa što odskače, pa se svojski potrudi da tu mladu glavu što prije dovede u stanje vlastite izgubljenosti i zadrtosti koja klija na svakom koraku. Tamo gdje takvi ljudi stasaju, naići će na sve ono što će ih pokušati spriječiti rasti, jer temelj je za rast štošta, ali naš Dobričina rastao je na duhovnoj pustinji u kojoj sezona kiše ne postoji, a oaze su tako rijetke. Rijedak je i slučaj da takav netko poput njega ostane nezamijećen u gradu duševnog korova koji je češće pod oblacima, nego pod suncem.
Tu i tamo dao se naslutiti poneki iskaz ljudske dobrote, ali rijetko i kada bi do toga došlo sve bi ostalo prešutno i neprimjetno. Dobričina je tu stasala i rasla u momka dobrog odgoja koji izaziva da bude omalovažavan od strane čistunaca i ljudi bez mana čija djeca kako u gradu tako i u svijetu bivaju nešto najproblematičnije što je svijet vidio i čuo. O toj djece nije bilo govora, a njihovi „čisti“ roditelji uvijek bi se potrudili da na sve gluposti koje djeca naprave nađu opravdanje ili objašnjenje koje bi svu ljagu sapralo na druge ili na kontekst koji eto tada nije bio povoljan za njihove mezimce.
Dobričini je pak majka uvijek govorila da ne bude kao drugi i da pazi na vlastito ponašanje, jer prije ili kasnije gradska ogovaranja bi došla i do njenih uši. Takvih situacija nije ni bilo, a Dobričina je završio i osnovno i srednjoškolsko obrazovanje u toj duhovnoj kaljuži. Bilo je kroz sve to vrijeme raznih podmetanja na koja je čak u jednom periodu bio i navikao, ali sva ta podmetanja kao da su se taložila u njegovom umu. Taložila su se u obliku emocionalnih nakupina koje ne slute na dobro i te iste nakupine često su se i tjelesno manifestirale u obliku čestih izostanaka iz škole zbog pada imuniteta ili loše probave.
Kroz školske dane nailazile su i ljubavi koje su na Dobričinu ostavile dubok i neizbrisiv trag u vidu velikih ljubavnih razočarenja. Svaki pokušaj da se nekoj djevojci i svidi ostao je samo na pokušaju, jer drugačiji pogled na svijet daje i drugačiji pristup suprotnom spolu. Zbog pokušaja sviđanja često je bio predmetom izrugivanja kod svojih kolega iz Tehničke škole. Poneki udarac i podrugljiv uzvik znao je pretrpjeti bez ikakvog otpora i snage da se istom zlu odupre. Umjesto otpora u njegovim mislima taložilo se samo sažaljenje i optuživanje samoga sebe da je po tko zna koji put opet sam kriv za sve. Nije svoju bol imao podijeliti s kim, jer roditelji su bili manje-više uvijek u nekim svojim svađama i brigama koje su u njegovom domu prečesto vladale.
Vladala je i ona tiha i gorka napetost da se ne kvare trenutci mira kada bi se pojavili kao predah između ratova koje su vodili roditelji međusobno optužujući jedno drugo za sve živo i neživo. Htio bi se ponekad požaliti i kojem nastavniku u školi, ali nažalost većina njih bila je opterećena i nekim vlastitim mukama i prošlošću kao i sredinom u koju su došli sa strane i koja je u njima pojela svaki talent i želju za nekim napretkom. Izlazak iz srednje škole doživio je kao oslobođenje od mrskih mu tlačitelja iz vlastitog razreda, dvojice braće blizanaca iz čijeg je pogleda svatko mogao samo naslutiti zloću koje te dvije duše rođene na isti dan kriju duboko u sebi. Zlo bi iz njih izlazilo u trenutcima kada oni koji su zaduženi za red u školi ih ne vide. Obično od njih bi dobio po leđima i rebrima kakvu šaku budući da su sjedili iza njega. Uz udarac dobio bi i riječi kao što su: kretenu, idiote, glupane…
Pomislio je kako je zlo neumoljivo i kako ono vlada i to su bile samo ponekad najcrnje sumnje, iako mu je nešto u njemu govorilo da dobro ima uvijek posljednju riječ. Kroz sve to vrijeme jedino društvo u kojem je istinski uživao bilo je društvo godinu mlađeg susjeda zvanog Kicko. Kicko je bio posebno dijete odgajan više na selu, nego li u gradu. S Kickom je Dobričina sve do svoje trinaeste igrao se rata s drvenim puškama koje je Kicko donio sa sela. Kicko se često tukao s ostalim susjedima i jedno vrijeme bilo mu je zabranjeno družiti se sa svima osim sa Dobričinom.
Na kraju srednje škole Kicko i Dobričina su odlučili napustiti grad, Dobričina da studira, a Kicko da radi bilo što u velikom gradu. Dobričinina maturalna večer završila je tako da su zli blizanci povratili na stolu za kojim je sjedio ravnatelj s nekoliko svojih kolega i tučom koju su ta dvojica izazvali s bandom iz susjednog grada ispred hotela u kojem se maturalna održavala. Dobričinina partnerica za ples izbjegla je otplesati na početku večeri ples s njim da joj to ne bi narušilo reputaciju među društvom koju je imala. Nije ga ni malo iznenadilo njeno ponašanje, ali zabolio ga je njezin pogled te večeri koji je bio prepun nekog neobjašnjivog prezira i gađenja. Gađenja kojim su ga gledale sve one kojima se prije nje pokušao svidjeti. I taj pogled unišao je u ogromno skladište neugodnih događanja i emocija koji se u njegovom mozgu proširivalo sa svakom novom neugodnom situacijom. Kicko je nazočio tom prizoru, pa je u ime svog prijatelja izveo osvetu prije raspada večeri i kao nehotice polio dotični gospođicu pivom po nogama. Čitava večer je završila tako da u Kicko i Dobričina završili u gradu ispod mosta pijući neki jeftini konjak i smišljajući skori odlazak iz grada.
I odlazak Dobričini se uistinu dogodio nakon ljetnih mjeseci, ali to ljeto u mračnoj dolini donijelo je i nekoliko novih neprilika. Kicka su uhvatili sa marihuanom, pa su njegovi roditelji odlučili da ga ne šalju izvan grada. Uhvatili su ga kada je s Dobričinom bio na kavi u cafe baru Pjegavo pile i odveli u jednodnevni pritvor, a Dobričina je bio samo na kraćem ispitivanju. Naravno da su postali top tema cijeloga grada i to ne samo na taj dan, nego čitav slijedeći tjedan. Dok je taj obavijesni razgovor Dobričinine roditelje doveo na rub razvoda, Kicko je dobio samo par šamara od svog oca, koji bi u naletima bijesa redovito se iskaljivao na njemu. Naime, u gradu poput ovoga djeca su se tukla svim i svačim i ti udarci smatrali su se normalnom pedagoškom mjerom. Manje su se poslije toga viđali, a Kicko je svojim uhićenjem privukao sebi slične.
Valjda je tako moralo biti, pa je Dobričina izgubio i posljednjeg prijatelja u gradu u kojem nije moga više živjeti. Gradu koji krije toliko tajni i koji propada u svojoj nutrini, izjedajući samog sebe iznutra, grad kojim prolaze ljudi gnjila osmjeha. Dobričina navikao da gubi, izgubio je sve što ga je nekada vezalo za grad. Skupio je tog jesenskog jutra svoje stvari i krenuo daleko u svijet. Odustao je od upisa studija i nije mu se dalo više školovati. Već pri polasku vlakom kroz prva sela van grada osjetio je olakšanje poput čovjeka koji se skoro utopio, a sad je dobio prigodu da udahne zrak. Svojima kod kuće nije puno tumačio kamo će, jer mu je trebalo ceste i neba.
Osjetio je pri odlasku laganu navalu prezira, ali i nekog neobičnog sažaljenja. Istog onog sažaljenja kojeg osjeti pobjednik nad neprijateljem u dugome ratu, ratu u kojem je sadašnji pobjednik redovito gubio bitke i brojao mrtve. Sivilo grada ostalo je iza Dobričine u magli. Odlazak je bio oslobođenje i iskupljenje za sve boli koje je mogla ta mlada duša imati.
Zureći kroz prozor vlaka ugledao je kako pada kiša i imao je osjećaj kao da ona pere sve one gomile ružnih sjećanja. Poželio se nikada ne vratiti kući koja nije bila dom, gradu koji nije bio grad, gdje je prerano morao ostariti i izgubiti sve ono što je volio, grad u kojem je grijeh voljeti i sanjati…
Dobričina je otišao. Iza Dobričine ostao je grad prljav, jadan, beznačajan, bezvrijedan, zaokupljen sam sobom, zavijen u vlastito zlo… Na početku nitko i nije primijetio da u njemu nema Dobričine sve do onog dana kada se Kicko napušen i pijan pred svima pohvalio da će otići u Njemačku kod njega koji se tamo snašao i sada je bogato situiran. Kicko se par dana poslije te izjave izgubio iz grada, a ekipa koja ga je uredno ismijavala zapitala se gdje je nestalo to spadalo? Javio im se nakon nekoliko mjeseci iz Njemačke, a po gradu se pričalo kako je i tamo Kicko i dalje pijanica i sitan kriminalac koji je zajedno s Dobričinom sada udružio snage.
Dobričina i Kicko su unatoč glasinama se dobro snašli, zajedno su pokrenuli par poslova uglavnom u građevini. Kicko se makao od svojih poroka. U šali bi znali reći da je knauf čudo za Nijemca i kruh u ruke svakom majstoru. Njemačka ih nije ispunjavala radostima života, pa se svoju sreću odlučili pronaći na obalama mora i krenuli jednog ljeta put Dalmacije i to u Split. Iznenađeni ljepotom žena krenuli su duž obale, a Kicko je sa svojim humorom osvajao svaku djevojku. Na benzinskoj postaji u Trogiru je sreo ljubav svog života dok je na razglasu svirala pjesma Najljepše oči Trogira. Kicko je našao ljubav i brzo se potom oženio. Dobričina je nastavio živjeti u Njemačkoj, ne želeći se vratiti, pa čak ni svratiti u grad u kojem je živio. Zadnji put u tom gradu Kicko i Dobričina spominjani su ovako: „Šta će oni, da su nešto vrijedili ostali bi…“
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je sasvim slučajna!
Tekst nije lektoriran!
Sva prava pridržana!
Ludilo koje nastaje petkom navečer uz zvuke turbo folka daje naznake lošeg dolaska zore i kobni osjećaj nevidljivog prolaska zla pored nekog mladog života. Petci završavaju svađom, tučom ili kakvom prometnom nesrećom o kojoj se sutra dan priča do iznemoglosti uz jutarnju kavu s tisućama teorija kako se zlo dogodilo.
Nitko ništa ne poduzima da se ludilo spriječi, nego kao da se čeka ponovno petak i ponovno ispiranje usta nekom novom pričom s tužnim i jadnim završetkom. Dani preko tjedna prolaze uz čudne pojave ljudi koji kao sjenke prolaze ulicama s mišlju kako su centar nekakvog svijeta kojega su sami stvorili. Grad je svijet hermetički zatvoren u neku svoju iluziju ili bolje rečeno želju da bude bolji nego što je ikada bio. Dani i noći prolaze u jednoličnom ritmu gotovo bez zvuka.
Ukoliko se želi sagraditi nešto novo i pritom otvoriti neki novi biznis u gradu, lokalni komentatori neće propustiti dati komentar iz kojeg će se dati namirisati zloba i zavist koja obično isparava iz usta onih koji već godinama naslonjeni na šank gledaju kako život i (ne)prilike prolaze pored njih. Život se s nekim ljudima na ovim ulicama nikada ne sretne, ali sve ono što se može zvati životom pogađa svakog od njih u svim svojim raznolikim oblicima.
Prešutno među lokalnim komentatorima traže se i stalne žrtve ogovaranja i abnormalne doze raznoraznih poruga i nazivanja imena. Dovoljno je da netko dadne im povod za takvu akciju i od prljave bujice koja će izići iz tih usta neće se moći u neko vrijeme oprati. Neki koji su bili na dnevnim rasporedima ljudi bez života počeli su se i ponositi vlastitim ludostima, ne bi li na takav način zaustavili lavinu ogovaranja koji su šank - filozofi pokrenuli.
Malograđanština je nastala negdje na pola puta između sela i grada, tako da je i ovaj grad ostao negdje na pola puta da nije ni selo ni grad. Grad čini veličina i stanovnici, ovdje sve ima veličinu grada, ali malo je stanovnika koji se ponašaju građanski.
Vlakovi i rijeka, te gusta šuma oko grada daju jednu neobjašnjivo tešku dimenziju prostora. Upravo tu i počinje priča o čovjeku koji se našao u toj varošici koja izrodi ponekad i pokojeg Dobričinu koji je kao mala riba u bari punoj krokodila, a bara je sve manja i iznad nje pluta miris zlokobnih nadanja. Jedan od normalnih kojih u gradu i nije bilo puno. To je onaj koji nije miješao razliku između dobra i zla, koji se sve vrijeme držao po strani što zbog odgoja u obiteljskoj kući, što zbog odgoja koji je stekao putem medija televizije i interneta. Onaj koji nije bio rado viđen u društvu gradskih podrugljivaca i lokal - filozofa.
Nije lako odrasti u toj sredini i pri tome ostati normalan i ostati svoj. Ne trpi prosječnost, tj. ispod prosječnost ništa što odskače, pa se svojski potrudi da tu mladu glavu što prije dovede u stanje vlastite izgubljenosti i zadrtosti koja klija na svakom koraku. Tamo gdje takvi ljudi stasaju, naići će na sve ono što će ih pokušati spriječiti rasti, jer temelj je za rast štošta, ali naš Dobričina rastao je na duhovnoj pustinji u kojoj sezona kiše ne postoji, a oaze su tako rijetke. Rijedak je i slučaj da takav netko poput njega ostane nezamijećen u gradu duševnog korova koji je češće pod oblacima, nego pod suncem.
Tu i tamo dao se naslutiti poneki iskaz ljudske dobrote, ali rijetko i kada bi do toga došlo sve bi ostalo prešutno i neprimjetno. Dobričina je tu stasala i rasla u momka dobrog odgoja koji izaziva da bude omalovažavan od strane čistunaca i ljudi bez mana čija djeca kako u gradu tako i u svijetu bivaju nešto najproblematičnije što je svijet vidio i čuo. O toj djece nije bilo govora, a njihovi „čisti“ roditelji uvijek bi se potrudili da na sve gluposti koje djeca naprave nađu opravdanje ili objašnjenje koje bi svu ljagu sapralo na druge ili na kontekst koji eto tada nije bio povoljan za njihove mezimce.
Dobričini je pak majka uvijek govorila da ne bude kao drugi i da pazi na vlastito ponašanje, jer prije ili kasnije gradska ogovaranja bi došla i do njenih uši. Takvih situacija nije ni bilo, a Dobričina je završio i osnovno i srednjoškolsko obrazovanje u toj duhovnoj kaljuži. Bilo je kroz sve to vrijeme raznih podmetanja na koja je čak u jednom periodu bio i navikao, ali sva ta podmetanja kao da su se taložila u njegovom umu. Taložila su se u obliku emocionalnih nakupina koje ne slute na dobro i te iste nakupine često su se i tjelesno manifestirale u obliku čestih izostanaka iz škole zbog pada imuniteta ili loše probave.
Kroz školske dane nailazile su i ljubavi koje su na Dobričinu ostavile dubok i neizbrisiv trag u vidu velikih ljubavnih razočarenja. Svaki pokušaj da se nekoj djevojci i svidi ostao je samo na pokušaju, jer drugačiji pogled na svijet daje i drugačiji pristup suprotnom spolu. Zbog pokušaja sviđanja često je bio predmetom izrugivanja kod svojih kolega iz Tehničke škole. Poneki udarac i podrugljiv uzvik znao je pretrpjeti bez ikakvog otpora i snage da se istom zlu odupre. Umjesto otpora u njegovim mislima taložilo se samo sažaljenje i optuživanje samoga sebe da je po tko zna koji put opet sam kriv za sve. Nije svoju bol imao podijeliti s kim, jer roditelji su bili manje-više uvijek u nekim svojim svađama i brigama koje su u njegovom domu prečesto vladale.
Vladala je i ona tiha i gorka napetost da se ne kvare trenutci mira kada bi se pojavili kao predah između ratova koje su vodili roditelji međusobno optužujući jedno drugo za sve živo i neživo. Htio bi se ponekad požaliti i kojem nastavniku u školi, ali nažalost većina njih bila je opterećena i nekim vlastitim mukama i prošlošću kao i sredinom u koju su došli sa strane i koja je u njima pojela svaki talent i želju za nekim napretkom. Izlazak iz srednje škole doživio je kao oslobođenje od mrskih mu tlačitelja iz vlastitog razreda, dvojice braće blizanaca iz čijeg je pogleda svatko mogao samo naslutiti zloću koje te dvije duše rođene na isti dan kriju duboko u sebi. Zlo bi iz njih izlazilo u trenutcima kada oni koji su zaduženi za red u školi ih ne vide. Obično od njih bi dobio po leđima i rebrima kakvu šaku budući da su sjedili iza njega. Uz udarac dobio bi i riječi kao što su: kretenu, idiote, glupane…
Pomislio je kako je zlo neumoljivo i kako ono vlada i to su bile samo ponekad najcrnje sumnje, iako mu je nešto u njemu govorilo da dobro ima uvijek posljednju riječ. Kroz sve to vrijeme jedino društvo u kojem je istinski uživao bilo je društvo godinu mlađeg susjeda zvanog Kicko. Kicko je bio posebno dijete odgajan više na selu, nego li u gradu. S Kickom je Dobričina sve do svoje trinaeste igrao se rata s drvenim puškama koje je Kicko donio sa sela. Kicko se često tukao s ostalim susjedima i jedno vrijeme bilo mu je zabranjeno družiti se sa svima osim sa Dobričinom.
Na kraju srednje škole Kicko i Dobričina su odlučili napustiti grad, Dobričina da studira, a Kicko da radi bilo što u velikom gradu. Dobričinina maturalna večer završila je tako da su zli blizanci povratili na stolu za kojim je sjedio ravnatelj s nekoliko svojih kolega i tučom koju su ta dvojica izazvali s bandom iz susjednog grada ispred hotela u kojem se maturalna održavala. Dobričinina partnerica za ples izbjegla je otplesati na početku večeri ples s njim da joj to ne bi narušilo reputaciju među društvom koju je imala. Nije ga ni malo iznenadilo njeno ponašanje, ali zabolio ga je njezin pogled te večeri koji je bio prepun nekog neobjašnjivog prezira i gađenja. Gađenja kojim su ga gledale sve one kojima se prije nje pokušao svidjeti. I taj pogled unišao je u ogromno skladište neugodnih događanja i emocija koji se u njegovom mozgu proširivalo sa svakom novom neugodnom situacijom. Kicko je nazočio tom prizoru, pa je u ime svog prijatelja izveo osvetu prije raspada večeri i kao nehotice polio dotični gospođicu pivom po nogama. Čitava večer je završila tako da u Kicko i Dobričina završili u gradu ispod mosta pijući neki jeftini konjak i smišljajući skori odlazak iz grada.
I odlazak Dobričini se uistinu dogodio nakon ljetnih mjeseci, ali to ljeto u mračnoj dolini donijelo je i nekoliko novih neprilika. Kicka su uhvatili sa marihuanom, pa su njegovi roditelji odlučili da ga ne šalju izvan grada. Uhvatili su ga kada je s Dobričinom bio na kavi u cafe baru Pjegavo pile i odveli u jednodnevni pritvor, a Dobričina je bio samo na kraćem ispitivanju. Naravno da su postali top tema cijeloga grada i to ne samo na taj dan, nego čitav slijedeći tjedan. Dok je taj obavijesni razgovor Dobričinine roditelje doveo na rub razvoda, Kicko je dobio samo par šamara od svog oca, koji bi u naletima bijesa redovito se iskaljivao na njemu. Naime, u gradu poput ovoga djeca su se tukla svim i svačim i ti udarci smatrali su se normalnom pedagoškom mjerom. Manje su se poslije toga viđali, a Kicko je svojim uhićenjem privukao sebi slične.
Valjda je tako moralo biti, pa je Dobričina izgubio i posljednjeg prijatelja u gradu u kojem nije moga više živjeti. Gradu koji krije toliko tajni i koji propada u svojoj nutrini, izjedajući samog sebe iznutra, grad kojim prolaze ljudi gnjila osmjeha. Dobričina navikao da gubi, izgubio je sve što ga je nekada vezalo za grad. Skupio je tog jesenskog jutra svoje stvari i krenuo daleko u svijet. Odustao je od upisa studija i nije mu se dalo više školovati. Već pri polasku vlakom kroz prva sela van grada osjetio je olakšanje poput čovjeka koji se skoro utopio, a sad je dobio prigodu da udahne zrak. Svojima kod kuće nije puno tumačio kamo će, jer mu je trebalo ceste i neba.
Osjetio je pri odlasku laganu navalu prezira, ali i nekog neobičnog sažaljenja. Istog onog sažaljenja kojeg osjeti pobjednik nad neprijateljem u dugome ratu, ratu u kojem je sadašnji pobjednik redovito gubio bitke i brojao mrtve. Sivilo grada ostalo je iza Dobričine u magli. Odlazak je bio oslobođenje i iskupljenje za sve boli koje je mogla ta mlada duša imati.
Zureći kroz prozor vlaka ugledao je kako pada kiša i imao je osjećaj kao da ona pere sve one gomile ružnih sjećanja. Poželio se nikada ne vratiti kući koja nije bila dom, gradu koji nije bio grad, gdje je prerano morao ostariti i izgubiti sve ono što je volio, grad u kojem je grijeh voljeti i sanjati…
Dobričina je otišao. Iza Dobričine ostao je grad prljav, jadan, beznačajan, bezvrijedan, zaokupljen sam sobom, zavijen u vlastito zlo… Na početku nitko i nije primijetio da u njemu nema Dobričine sve do onog dana kada se Kicko napušen i pijan pred svima pohvalio da će otići u Njemačku kod njega koji se tamo snašao i sada je bogato situiran. Kicko se par dana poslije te izjave izgubio iz grada, a ekipa koja ga je uredno ismijavala zapitala se gdje je nestalo to spadalo? Javio im se nakon nekoliko mjeseci iz Njemačke, a po gradu se pričalo kako je i tamo Kicko i dalje pijanica i sitan kriminalac koji je zajedno s Dobričinom sada udružio snage.
Dobričina i Kicko su unatoč glasinama se dobro snašli, zajedno su pokrenuli par poslova uglavnom u građevini. Kicko se makao od svojih poroka. U šali bi znali reći da je knauf čudo za Nijemca i kruh u ruke svakom majstoru. Njemačka ih nije ispunjavala radostima života, pa se svoju sreću odlučili pronaći na obalama mora i krenuli jednog ljeta put Dalmacije i to u Split. Iznenađeni ljepotom žena krenuli su duž obale, a Kicko je sa svojim humorom osvajao svaku djevojku. Na benzinskoj postaji u Trogiru je sreo ljubav svog života dok je na razglasu svirala pjesma Najljepše oči Trogira. Kicko je našao ljubav i brzo se potom oženio. Dobričina je nastavio živjeti u Njemačkoj, ne želeći se vratiti, pa čak ni svratiti u grad u kojem je živio. Zadnji put u tom gradu Kicko i Dobričina spominjani su ovako: „Šta će oni, da su nešto vrijedili ostali bi…“
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je sasvim slučajna!
Tekst nije lektoriran!
Sva prava pridržana!
Dražen STOJANOVIĆ
