Povezani članci
II. dio gastarbajterske trilogije
(U ovom dijelu možemo pročitati nešto više o Mirkanovim nutarnjim monolozima prije polaska kući)
Jednostavno nikoga nije briga i još dugo neće biti nikoga briga – zaključio je stric Mirko gledajući kako se njegovi sunarodnjaci pate živeći u baraci sagrađenoj odmah do bauštele.
Sjedeći i promatrajući ljude oko sebe uhvatila ga je nervoza slična onoj kad se čovjek nađe pred velikom nevoljom kojoj ne može doskočiti nekakvim rješenjem. Svijet se odavno podijelio na gospodare i robove. Čekaju me oni moji dolje, još malo pa će Božić.
Ovi ovdje će popiti sve što su tu zaradili, a malo će ih nešto kući donijeti. Iako nemam nikoga osim bata dolje, pomoći ću njemu i njegovoj dici, nisam toliko izgubljen i svirep kao ovi oko mene.
Eto neki dan su se dvojica pobila na gradilištu, a ja sam ih razvađo. Lete šake, boce i materijal i sve što se usput nađe da se svlada protivnika. Sirovo je ovo sve oko mene. Mi jednostavno nismo naučili biti mirni i ne izdvajati se od ostalih. Aj ti sad njemu objasni da je pod tuđim nebom i da pod tim nebom su neka druga pravila i običaji! Nemoš nikako!
Moja tuga je golema, ja niti sam ovamo niti sam tamo odakle sam ovamo došao. Na pola puta sam, nigdje! Novac je iluzija, možeš imat koliko hoćeš, ali nikad ga dosta i svaki dan možeš ostati na nuli, a nekada i ispod nule, a ispod se čovjek teško vadi.
Kada dođem doli svi gledaju u mene nekako čudno, misle da imam i da u mene ne može nestati, nitko ne pita kako sam i kako mi je ovdje. Meni samo treba jedno ljudsko kako si i ništa više. Ovdje je problem sa šefovima, a kada se šefovi nekako i primire na red dolaze naši sa svojim glupostima.
Nije da među našima nema ljudi, ima ali ih se može prebrojati na prste jedne ruke. Svi su oni ljudi, ali malo je tko čovik! Mene pitaju često; „ Mirkane što bolan toliko piješ kad dođeš?“ A ne znaju oni kako samo iza te boce mogu ostati sakriven i uronjen u svoje misli koje mi često izgledaju skučene, a tako se prošire i rastrče nakon koje popijene.
Navečer, kada dođem mokar i blatnjav u baraku i kada se pomiješaju svi ti mirisi znoja, rakije, luka u zraku, ja čisto poželim da nisam tu, nego negdje na svojoj planini u svom miru i da ne čujem psovku i kletvu koje se valjaju zrakom između nas zbog života koji živimo ovdje. Pola nas nema žene, a gdje nema žene nema ni kuće ni kućišta. Zato i jesmo ovakvi kakvi jesmo i ne trudimo se biti bolji, a ne znam možemo li biti i gori. Ako i nešto zaradimo uložiti ćemo da se pokažemo dolje kod nas. To naši ljudi (ne)vole. Jer neki kažu radnik je to i takvi su svi kućom, a drugi nas ogovaraju i sumnjaju u naš pošteno zarađeni novac. Uglavnom i jedni i drugi kad govore o nama, govore o sebi i svome jadu.
Meni je svejedno kako me vide, a znam da me vide svi samo kao čovjeka od kojega se može nešto očekivati, uglavnom kakva korist, ali bi volio da me vide kako su me prije gledali i da me zovu kako su me prije zvali „naš Mirkan“. Ali valjda je to vrijeme prošlo, a i ja sam prošao. Mensečini da smo se ja i moj život mimoišli, ja moram dalje i ako ga sretnem negdje, što često ne želim, morati ću ga tegliti za sobom.
Toliko često bježim od sebe, da ni sam sebe ne poznam, a kako je tek onima koji me gledaju i oni su vidjeli da sam netko drugi. Meni je dosta mene, ali moram dalje, kako? Pa valjda tako da teglim ovo breme zvano ja sam. Uh, otišao sam i to daleko i vraćam se i ponovo polazim s istog ili s nekog trećeg mjesta.
Doli svi pričaju o politici, a ovdje je politika jednostavna stvar, jedna lopata cementa i dvije kreča i tako će to još dugo da ostane. Meni to ne treba i mene neće u utjerati u taj tor! Samo znam da će Božić brzo i da ću kod brata na dva tri dana, a onda opet nazad u ovo ludilo i nezadovoljstvo i opet na rub očaja…
(U ovom dijelu možemo pročitati nešto više o Mirkanovim nutarnjim monolozima prije polaska kući)
Jednostavno nikoga nije briga i još dugo neće biti nikoga briga – zaključio je stric Mirko gledajući kako se njegovi sunarodnjaci pate živeći u baraci sagrađenoj odmah do bauštele.
Sjedeći i promatrajući ljude oko sebe uhvatila ga je nervoza slična onoj kad se čovjek nađe pred velikom nevoljom kojoj ne može doskočiti nekakvim rješenjem. Svijet se odavno podijelio na gospodare i robove. Čekaju me oni moji dolje, još malo pa će Božić.
Ovi ovdje će popiti sve što su tu zaradili, a malo će ih nešto kući donijeti. Iako nemam nikoga osim bata dolje, pomoći ću njemu i njegovoj dici, nisam toliko izgubljen i svirep kao ovi oko mene.
Eto neki dan su se dvojica pobila na gradilištu, a ja sam ih razvađo. Lete šake, boce i materijal i sve što se usput nađe da se svlada protivnika. Sirovo je ovo sve oko mene. Mi jednostavno nismo naučili biti mirni i ne izdvajati se od ostalih. Aj ti sad njemu objasni da je pod tuđim nebom i da pod tim nebom su neka druga pravila i običaji! Nemoš nikako!
Moja tuga je golema, ja niti sam ovamo niti sam tamo odakle sam ovamo došao. Na pola puta sam, nigdje! Novac je iluzija, možeš imat koliko hoćeš, ali nikad ga dosta i svaki dan možeš ostati na nuli, a nekada i ispod nule, a ispod se čovjek teško vadi.
Kada dođem doli svi gledaju u mene nekako čudno, misle da imam i da u mene ne može nestati, nitko ne pita kako sam i kako mi je ovdje. Meni samo treba jedno ljudsko kako si i ništa više. Ovdje je problem sa šefovima, a kada se šefovi nekako i primire na red dolaze naši sa svojim glupostima.
Nije da među našima nema ljudi, ima ali ih se može prebrojati na prste jedne ruke. Svi su oni ljudi, ali malo je tko čovik! Mene pitaju često; „ Mirkane što bolan toliko piješ kad dođeš?“ A ne znaju oni kako samo iza te boce mogu ostati sakriven i uronjen u svoje misli koje mi često izgledaju skučene, a tako se prošire i rastrče nakon koje popijene.
Navečer, kada dođem mokar i blatnjav u baraku i kada se pomiješaju svi ti mirisi znoja, rakije, luka u zraku, ja čisto poželim da nisam tu, nego negdje na svojoj planini u svom miru i da ne čujem psovku i kletvu koje se valjaju zrakom između nas zbog života koji živimo ovdje. Pola nas nema žene, a gdje nema žene nema ni kuće ni kućišta. Zato i jesmo ovakvi kakvi jesmo i ne trudimo se biti bolji, a ne znam možemo li biti i gori. Ako i nešto zaradimo uložiti ćemo da se pokažemo dolje kod nas. To naši ljudi (ne)vole. Jer neki kažu radnik je to i takvi su svi kućom, a drugi nas ogovaraju i sumnjaju u naš pošteno zarađeni novac. Uglavnom i jedni i drugi kad govore o nama, govore o sebi i svome jadu.
Meni je svejedno kako me vide, a znam da me vide svi samo kao čovjeka od kojega se može nešto očekivati, uglavnom kakva korist, ali bi volio da me vide kako su me prije gledali i da me zovu kako su me prije zvali „naš Mirkan“. Ali valjda je to vrijeme prošlo, a i ja sam prošao. Mensečini da smo se ja i moj život mimoišli, ja moram dalje i ako ga sretnem negdje, što često ne želim, morati ću ga tegliti za sobom.
Toliko često bježim od sebe, da ni sam sebe ne poznam, a kako je tek onima koji me gledaju i oni su vidjeli da sam netko drugi. Meni je dosta mene, ali moram dalje, kako? Pa valjda tako da teglim ovo breme zvano ja sam. Uh, otišao sam i to daleko i vraćam se i ponovo polazim s istog ili s nekog trećeg mjesta.
Doli svi pričaju o politici, a ovdje je politika jednostavna stvar, jedna lopata cementa i dvije kreča i tako će to još dugo da ostane. Meni to ne treba i mene neće u utjerati u taj tor! Samo znam da će Božić brzo i da ću kod brata na dva tri dana, a onda opet nazad u ovo ludilo i nezadovoljstvo i opet na rub očaja…
Dražen Stojanović
**** Tekst nije lektoriran
