Na tribinama dvorana kad Hrvatska igra utakmice europskog rukometnog prvenstva prava je ludnica, a kad kamera krene u obilazak tribina, na zastavama se može pročitati Ljubuški, Mostar, Tomislavgrad, Livno, Posušje, Široki Brijeg, Čapljina, Rama..., pišu Sportske novosti.
Teško je, navode Sportske novosti, možda ljudima iz drugih zemalja razumjeti kako je moguće da u reprezentaciji Hrvatske igraju sedmorica Hercegovaca.
Igor Karačić i Marino Marić su iz Mostara, Marin Šego iz Međugorja, a Željko Musa, Matej Hrstić, David Mandić i Josip Šarac iz Ljubuškog. Naravno, ima Hercegovaca i u reprezentaciji Bosne i Hercegovine, Čapljinac Nikola Prce, Mostarac Ivan Karačić, Igorov brat, te Ljubušaci Josip Perić, Marin Vegar i Mirko Herceg.
''Uz toliko sjajnih igrača nameće se pitanje zašto na Euru nema reprezentacije Hercegovine'', pišu Sportske novosti i, naravno, daju jednostavan odgovor: Hercegovina nije država, ali je u sportu jača i od većih država, pogotovo u rukometu.
Rukometni trener Zdravko Medić kaže kako su povijesne prilike odredile su ponašanje Hercegovaca.
Nekad Metković, danas Ljubuški
''Stalno su sanjali hrvatsku državu, ginuli su za nju, borili se za svoje ideale, no san nisu dosanjali. Uvijek su se na kamenitom hercegovačkom tlu smjenjivali neki drugi vladari i neke druge države. No, nacionalni ponos izrastao u genima prenosio se s koljena na koljeno. Današnji naraštaj dosanjao je san da privrženost Hrvatskoj može dokazati u sportu, konkretno u rukometu. Nije to od danas, tako je bilo i jučer, tako će biti, vjerujem, i u budućnosti. Dečki koji sad igraju za Hrvatsku zaslužili su povjerenje svojim radom, stalnim dokazivanjem i igrama. To je prepoznato i dres reprezentacije za njih je svetinja'', kaže Medić koji je sve do prošle sezone trenirao mostarski Zrinjski i koji živi u Metkoviću.
''Ono što je nekada u rukometu bio Metković, danas je Ljubuški. Vidite koliko na ovom Europskom prvenstvu igra igrača koji su ponikli u Izviđaču ili koji su u Ljubuški došli kao dječaci, prošli školu rukometa Izviđača i afirmirali se. To je fenomen u svijetu. Ne možete naći nijedan drugi gradić s toliko vrhunskih rukometaša'', dodao je.
I doista, pogled na imena u reprezentaciji BiH otkriva nevjerojatan podatak. Četiri reprezentativca Hrvatske - Musa, Mandić, Hrstić i Šarac - ponikla su u Izviđaču, Šego je jedno vrijeme branio za Izviđač, u Ljubuškom su prve korake napravili reprezentativci BiH Marin Perić, Marin Vegar i Mirko Herceg, a u Ljubuškom su se afirmirali i Nikola Prce, Mirsad Terzić, braća Benjamin i Senjamin Burić te Dejan Malinović.
Žrtva
Svi su oni protagonisti rukometne priče koju su nekoć počeli Patrik Ćavar, Slavko Goluža, Vladimir Jelčić, Mirko Alilović i Denis Buntić.
''Naravno, svi mi koji smo vezani uz rukomet ovih dana pratimo Europsko prvenstvo. Ponosni smo na naše momke u reprezentaciji Hrvatske koja je posljednjih godina uvijek u samom vrhu. Igrači iz Mostara i Ljubuškog naš su ponos. Teško je ljudima izvan Hercegovine objasniti taj fenomen privrženosti reprezentaciji. No, za mene su igre koje pokazuju moji susjedi Igor Karačić i Marino Marić očekivani slijed njihova rukometnog razvoja, talenta i odricanja. To što su danas izrasli u vrhunske rukometaše ponajviše je njihova zasluga, a onda i zasluga ljudi koji vode HRS i koji su prepoznali njihovu vrijednost. Osobno sam mogla svjedočiti njihovu radu u mlađoj dobi, njihovoj posvećenosti treninzima i velikom odricanju njihovih roditelja koji su se trudili djeci omogućiti sportski razvoj. I ta žrtva obitelji za djecu sad se vraća rezultatima te njihove roditelje i sve nas čini ponosnima'', istaknula je rukometna trenerica Zlata Zubac, nekada sjajna vratarka i reprezentativka bivše Jugoslavije, a danas nesumnjivo najveći autoritet u ženskom rukometu u BiH koja vodi peterostruke prvakinje BiH, rukometašice Gruda.
Iz Mostara u Graz
Ponosni roditelji Igora i Ivana Karačića, majka Ankica i otac Ante, iz grada na Neretvi preselili su se ovih dana u Graz.
''Osjećaj je fantastičan. Hrvatska igra sjajno, a atmosfera na tribinama je posebna priča. U Austriju su došli ljudi iz Hrvatske, Hercegovine, Njemačke, iz cijele Europe, toliko je zajedništva na svakom koraku, toliko pozitivne energije, toliko emocija da je to neopisivo'', kaže Ante Karačić koji je ponosan na svoje sinove.
Teško je, navode Sportske novosti, možda ljudima iz drugih zemalja razumjeti kako je moguće da u reprezentaciji Hrvatske igraju sedmorica Hercegovaca.
Igor Karačić i Marino Marić su iz Mostara, Marin Šego iz Međugorja, a Željko Musa, Matej Hrstić, David Mandić i Josip Šarac iz Ljubuškog. Naravno, ima Hercegovaca i u reprezentaciji Bosne i Hercegovine, Čapljinac Nikola Prce, Mostarac Ivan Karačić, Igorov brat, te Ljubušaci Josip Perić, Marin Vegar i Mirko Herceg.
''Uz toliko sjajnih igrača nameće se pitanje zašto na Euru nema reprezentacije Hercegovine'', pišu Sportske novosti i, naravno, daju jednostavan odgovor: Hercegovina nije država, ali je u sportu jača i od većih država, pogotovo u rukometu.
Rukometni trener Zdravko Medić kaže kako su povijesne prilike odredile su ponašanje Hercegovaca.
Nekad Metković, danas Ljubuški
''Stalno su sanjali hrvatsku državu, ginuli su za nju, borili se za svoje ideale, no san nisu dosanjali. Uvijek su se na kamenitom hercegovačkom tlu smjenjivali neki drugi vladari i neke druge države. No, nacionalni ponos izrastao u genima prenosio se s koljena na koljeno. Današnji naraštaj dosanjao je san da privrženost Hrvatskoj može dokazati u sportu, konkretno u rukometu. Nije to od danas, tako je bilo i jučer, tako će biti, vjerujem, i u budućnosti. Dečki koji sad igraju za Hrvatsku zaslužili su povjerenje svojim radom, stalnim dokazivanjem i igrama. To je prepoznato i dres reprezentacije za njih je svetinja'', kaže Medić koji je sve do prošle sezone trenirao mostarski Zrinjski i koji živi u Metkoviću.
''Ono što je nekada u rukometu bio Metković, danas je Ljubuški. Vidite koliko na ovom Europskom prvenstvu igra igrača koji su ponikli u Izviđaču ili koji su u Ljubuški došli kao dječaci, prošli školu rukometa Izviđača i afirmirali se. To je fenomen u svijetu. Ne možete naći nijedan drugi gradić s toliko vrhunskih rukometaša'', dodao je.
I doista, pogled na imena u reprezentaciji BiH otkriva nevjerojatan podatak. Četiri reprezentativca Hrvatske - Musa, Mandić, Hrstić i Šarac - ponikla su u Izviđaču, Šego je jedno vrijeme branio za Izviđač, u Ljubuškom su prve korake napravili reprezentativci BiH Marin Perić, Marin Vegar i Mirko Herceg, a u Ljubuškom su se afirmirali i Nikola Prce, Mirsad Terzić, braća Benjamin i Senjamin Burić te Dejan Malinović.
Žrtva
Svi su oni protagonisti rukometne priče koju su nekoć počeli Patrik Ćavar, Slavko Goluža, Vladimir Jelčić, Mirko Alilović i Denis Buntić.
''Naravno, svi mi koji smo vezani uz rukomet ovih dana pratimo Europsko prvenstvo. Ponosni smo na naše momke u reprezentaciji Hrvatske koja je posljednjih godina uvijek u samom vrhu. Igrači iz Mostara i Ljubuškog naš su ponos. Teško je ljudima izvan Hercegovine objasniti taj fenomen privrženosti reprezentaciji. No, za mene su igre koje pokazuju moji susjedi Igor Karačić i Marino Marić očekivani slijed njihova rukometnog razvoja, talenta i odricanja. To što su danas izrasli u vrhunske rukometaše ponajviše je njihova zasluga, a onda i zasluga ljudi koji vode HRS i koji su prepoznali njihovu vrijednost. Osobno sam mogla svjedočiti njihovu radu u mlađoj dobi, njihovoj posvećenosti treninzima i velikom odricanju njihovih roditelja koji su se trudili djeci omogućiti sportski razvoj. I ta žrtva obitelji za djecu sad se vraća rezultatima te njihove roditelje i sve nas čini ponosnima'', istaknula je rukometna trenerica Zlata Zubac, nekada sjajna vratarka i reprezentativka bivše Jugoslavije, a danas nesumnjivo najveći autoritet u ženskom rukometu u BiH koja vodi peterostruke prvakinje BiH, rukometašice Gruda.
Iz Mostara u Graz
Ponosni roditelji Igora i Ivana Karačića, majka Ankica i otac Ante, iz grada na Neretvi preselili su se ovih dana u Graz.
''Osjećaj je fantastičan. Hrvatska igra sjajno, a atmosfera na tribinama je posebna priča. U Austriju su došli ljudi iz Hrvatske, Hercegovine, Njemačke, iz cijele Europe, toliko je zajedništva na svakom koraku, toliko pozitivne energije, toliko emocija da je to neopisivo'', kaže Ante Karačić koji je ponosan na svoje sinove.
