Rascjep između bogatih i siromašnih nije se počeo produbljivati tek s početkom krize. Ali prema navodima Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj, ona ga je dodatno produbila. Razlike u bruto primanjima u pojedinim članicama OECD-a su se u razdoblju od 2008. do 2010. povećale više nego u 12 godina prije toga. To je slučaj s većinom zemalja, ukazuje OECD-ov stručnjak Michael Förster u razgovoru za DW. Njemačka spada u iznimke. U toj zemlji su razlike u primanjima manje nego što je to prosjek u ostalim zemljama, a i plaće su u prve tri godine krize - i kod onih koji puno zarađuju, kao i kod onih koji srednje i malo zarađuju - u malom plusu.
Njemačko čudo
Jedan od razloga tome OECD vidi u suzdržanosti njemačkih sindikata u tarifnim pregovorima. "U godinama prije krize, od 2000. do 2005. je u Njemačkoj došlo do ogromnog povećanja rascjepa između visokih i niskih plaća, uvjeti rada su bili sve teži. Vrhunac je dosegnut 2005/2006. Radna mjesta koja su stvorena nakon toga nisu uvijek, ali su velikim dijelom regularni poslovi za koje se uredno plaćaju socijalna davanja", kaže Förster.
Osim toga, Njemačka je, kao zemlja snažno orijentirana na izvoz, profitirala od slabosti eura. Mnoge tvrtke su mogle tako svoje proizvode nuditi po nižim cijenama od konkurencije.
No, i u bogatoj Njemačkoj ima siromaštva. Prema OECD-ovoj studiji u 2010. godini je oko devet posto stanovništva živjelo ispod granice siromaštva. To je, međutim, manje od OECD-ovog prosjeka koji se kreće oko 11 posto.
Relativno i apsolutno siromaštvo
Ali što uopće znači biti siromašan? U studijama je obično definirana određena granica primanja kao granica siromaštva. Tko je ispod nje, vodi se kao siromašan. OECD ju je definirao uzimajući prosječna primanja određene zemlje. Kako se ta svota stalno mijenja, govori se o relativnom siromaštvu.
U godinama krize se, prema toj definiciji, broj siromašnih neznatno povećao. OECD-ov stručnjak Förster mjerodavnijima smatra brojke apsolutnog siromaštva. U tom izračunu se za osnovu uzimaju prosječna primanja u određenoj godini - u ovom slučaju je to 2005. - i na temelju njih se utvrđuje granica siromaštva. Zatim se gleda koliko posto stanovništva se u kriznim godinama nakon toga spustilo ispod te granice. Po toj definiciji su izrazito jako pogođene Italija, Španjolska i Grčka. Dakle, visoko zadužene zemlje čiji je kurs štednje teško pogodio građane.
Mladi s novčanim problemima
U tim zemljama - ali ne samo u njima - novčani problemi muče u prvom redu mlade ljude. I tu je Njemačka iznimka - u njoj većina mladih uspijeva naći posao. "Ali u većini drugih europskih zemalja su se znatno smanjila prvenstveno primanja mladih ljudi i mladih obitelji s djecom", kaže Förster. Osobe starije od 60 godina su pak manje financijski pogođene.
Rješenje ovih problema OECD-ov stručnjak vidi prije svega na području obrazovne politike. Pokazalo se, kaže on, da je visoka izobrazba u pravilu jamac da se neće stvarati sve veći procijep između bogatih i siromašnih.
Christoph Schröder s Instituta njemačke privrede u Kölnu dijeli to mišljenje i vjeruje da trebalo povećati broj cjelodnevnih škola kako bi samohrani roditelji mogli bolje uskladiti posao i obiteljske obveze.
Socijalna davanja nisu rješenje
Ni Förster niti Schröder ne vjeruju da bi veće socijalne subvencije mogle izvesti ljude iz siromaštva i smanjiti razlike između bogatih i siromašnih. "Ne može se reći da je u zemljama koje najviše daju siromašnima najmanje siromaštva", ukazuje Schröder u razgovoru za DW. Socijalni sustavi mogli su na samom početku krize bolje odreagirati, smatra pak Förster. Ali sada je na potezu politika. A ona, kaže njemački stručnjak, mora kritički uzeti pod povećalo politiku štednje inače bi jaz između bogatih i siromašnih mogao postati - još dublji. (business.hr)
