Nebo vidi sve i pamti sve, ali šuti! Ovo je priča o Jozi iz jednog sela u Hercegovini. Selo nije ni bitno navoditi, jer u ovoj priči važan je Jozo, sin Jurin po zanimanju stolar. Bilo je to ljeto 1942. kada su Jozu i još nekolicinu momaka pokupili s polja u ustaše i odveli negdje na Istočni front u veliku i hladnu Rusiju. Jozu su doveli do Karlovca, a iz Karlovca zajedno s ostalima iz sela vlakom stigao je u Zagreb. U Zagrebu su ih rasporedili u različite vojarne, dva mjeseca obučili, obukli, najeli i napili. Za Jozu koji se uvijek radovao sitnim stvarima kao što su obilan ručak, topla odjeća i krov nad glavom takvo što bilo je sasvim dovoljno. Budući da je bio polupismen u vojsci je naučio ponešto pročitati i napisati.
Iako mu nisu rekli kamo ide Jozu to nije bilo ni važno. Uvečer kada bi vojska polegla u vojarni sjećao bi se rodnog kraja i siromaštva iz kojeg je otišao, a onda bi se okrenuo u krevetu prema svom ormaru i pogledao u nove čizme koje je dobio i u uniformu koja mu je stajala kao skrojena. Tijekom obuke sretao je ljude iz različitih krajeva i čudio se koliki je svijet bio van njegova sela, svijet koji je oduvijek bio tu, ali za Jozu neistražen i nepoznat. Poslije dva mjeseca pokupili su ih iz vojarne u kamione u nepoznatom pravcu pred samu zoru kada je mrak bio najgušći. U sam cik zore Jozo se sa suborcima našao na nekakvom aerodromu i vidio je ogromne avione koje je već nekoliko puta ali na velikoj udaljenosti vidio na nebu iznad sela. Posjedali su ih u avione i rekli im da se ne boje da odlaze na dalek put. Jozo nije znao da se nalazi u svjetskom ratu, ratu velikih sila gdje zbog ideologije ovih ili onih ginu tisuće i milijuni nevinih koji su se samo našli u poprištu sukoba ili na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Jozo osim svoje seljačke dobrohotnosti je bio jako druželjubiv mladi čovjek, pa su ga svi u jedinici iskreno voljeli. Stigavši avionom negdje oko Staljingrada raspoređeni su na front i krenule su prve bitke sa Sovjetima. Jozo je ostao pomalo začuđen onim što se oko njega događalo, ali herojski se držao u svakoj novoj bitci. Nije puno znao o neprijatelju osim da su to uglavnom Rusi. Bitke su trajale danima, a sa svakom novom bitkom Jozo je bio sve čvršći i čvršći. Snagu mu je davala i vjera u Boga i Jozo se uvijek molio. Teška i nemilosrdna ruska zima među vojnicima često je uništavala moral, a Jozo je uvijek uz vatru znao reći: „Ljudi rat će kad-tad proći, a nakon ove muke i u ovoj muci valja ostat čovik! Ideologije se minjaju ko' oblaci nad nami!“
Navikao se Jozo u nekoliko mjeseci na rovove, na šumu i sve opasnosti koje su ga vrebale, no na jedno nije se mogao navići da nema više Mare djevojke u koju je bio potajno zaljubljen, a u dubini svoga srca znao je da je ona zaljubljena u njega. To ga je grijalo u hladnim zimskim noćima kada bi se čuli pucnjevi pušaka i detonacije granata. Gledao je i svoje suborce i za svakog od njih bio spreman poginuti, kao i oni za njega. U jednoj akciji Jozu su uhvatili boljševici i odveli u logor. Nakon mjesec dana logora Jozo je naučio ponešto ruskog jezika, jer je bio sličan hrvatskome. Jednoga dana u logor je došao politički komesar i održao poticajan govor u kojem je trebalo da se Jozo i ostali pokore komunističkoj partiji i režimu, jer po komesarovim riječima svi su oni jednaki i svi su na kraju krajeva slavenska braća i drugovi. Jozo je znao da će ako se drugom zlu ne prikloni izgubiti glavu i nakon nekoliko dana unišao je u partiju.
Partija je Jozi dala smještaj, hranu i odijelo. Rat je već završio kad je Jozo počeo raditi na obnavljanju srušene Rusije po gradovima i selima. Slika druga Staljina stajala je u svakom uredu i spavaćoj sobi kao slika nekog novog božanstva kojem se podanici trebaju do poda klanjati i iskazivati štovanje njegovoj genijalnosti. Jozo je jeo u jednom restoranu zajedno s komesarima i svi su bili isti i isto odjeveni. Jozi se to na početku i svidjelo. Razmišljao je da se sada nakon četiri godine nema kamo vraćati. „Ostat ću tu i oženiti ću se!“- mislio je. Jedne večeri čuo je razgovor u baraci u naselju u kojem je živio kako Rim treba sravniti sa zemljom i kako će to biti vječna pobjeda komunizma nad Europom. Jozo nije razmišljao o značenju tih riječi, ali je primijetio kako se vlast koja ga je počela odijevati i hraniti odnosi prema vjeri, što ga je duboko pogodilo. „Ja neću biti više ja!“- zaključio je jedne večeri pred spavanje i opet po tko zna koji put pomislio na Maru.
„Pobjeći ću, njima meni ovdi života s ovima koji u ništa ne viruju, a brane i drugima!“- zaključio je te večeri i detaljno razradio plan bijega i to kad se budu vraćali s radne akcije u kamp tj. naselje. Što mu je bilo na umu to i na drumu i Jozo je pobjegao. Bježao je iz kampa gledajući te noći u nebo, znao je da ako ono „svitli“ u blizini je grad i željeznička postaja. Bježao je Jozo preko pustopoljina, šuma, cesta i sela bojeći se da će ga u gradovima tražiti. Na putu je jeo što je stigao, a ponešto bi mu dali i seljaci u selima kroz koja je prolazio.
Krenuo je u četvrtom mjesecu, a kući stigao negdje početkom osmog tj. kolovoza sav poderan i mršav. Lice mu je bilo izobličeno od neishranjenosti, a dva mjeseca poslije dolaska bio se jako i razbolio. Osim majke Ruže i oca Jure o njemu je brinula i Mara djevojka Jozinih snova. Jozo se nauživao njene požrtvovne ljubavi koja je samo čekala da Jozo ozdravi. Kad se opravio Maru je oženio, a rekli su mu da i u novoj državi komunisti su na vlasti na što je Jozo rekao :“Drugovima ne vjerujem!“ Mare je ubrzo rodila i prvo dijete, a Jozo se bavio zemljom i duhanom iako mu je i to kasnije bilo zabranjivano, ali „Tko će Jozu prevarit kad je Jozo prevario i druga Staljina“ – rekao bih u šali dok bi povukao dim škije i zagledao se u daljinu i to tamo gdje su bile druge priče, priče koje samo Jozo i nebo znaju.
***** Dio priče je narodna predaja, a dio autorova fikcija!
Tekst prethodno objavljivan u lektoriranom izdanju.
Dražen Stojanović
