Splitski liječnici spasili su život dječaku kojega je ugrizao poskok, najopasnija europska zmija otrovnica sa staništima i na kraškom području Istre, Velebita i Dalmacije, ali i drugim dijelovima Hrvatske.
Prof. dr. Boris Lukšić, predstojnik Klinike za infektologiju KBC-a Split, na kojoj je dječak liječen, za Slobodnu Dalmaciju iznio je podatak da je ove godine bilo sedam slučajeva ugriza zmije otrovnice, i u svih sedam ugrižene osobe - šest odraslih i jedno dijete - uspješno su izliječene.
Reklo bi se da slučajeva ugriza nema puno, no kad se uračuna da je svaka od stradalih osoba zapravo bila u smrtnoj opasnosti, onda ih je i previše.
Kakva je poskok zmija, kako se ona čovjeku - ili čovjek njoj - nađe na putu i što u tom slučaju učiniti, kako izbjeći ugriz ili, ako do njega i dođe, što odmah treba učiniti, prije nego što stigne stručna pomoć?
- Zemlja nam se smatra bogatom otrovnicama, bez obzira na to što postoje samo tri vrste otrovnih zmija, podsjeća Tamara Ferari Miškulin, riječka doktorica veterinarske medicine, naglašavajući da je prva pomoć kod ujeda otrovnice posebno važna tamo gdje u blizini nema liječničke pomoći.
- Poskok se ne miče s puta. Ne ide za vama. Treba samo paziti gdje gazite. Nezgodno je ako trčite, pa niste u prilici u brzini pažljivo pratiti gdje stajete. Nezgodno je i kod planinarenja, kad se hvatate za stijenu, pa se lako može dogoditi da se uhvatite za zmiju koja leži na stijeni, a niste je zamijetili.
Dogodi li se ipak ugriz negdje u divljini, gdje nema brze stručne pomoći, ugrižena osoba mora, prije svega, strogo mirovati, s obzirom na to da bilo kakvo kretanje potiče cirkulaciju, a time i kolanje otrova. Čovjeka zmija najčešće ugrize za nogu; u tom slučaju ekstremitet - ruku ili nogu - treba imobilizirati udlagom i leći, pokušati biti što mirniji, izbjeći svako pomicanje, pokušati izbjeći čak i ubrzano disanje, iako to osobi preplašenoj situacijom u kojoj se našla nije lako.
Ugriženo mjesto treba pokriti sterilnom gazom, koju planinari i iskusniji izletnici najčešće imaju pri ruci, i mirno čekati pomoć.
Dobro bi bilo ruku ili nogu podvezati, ali dr. Ferari Miškulin to ipak ne preporučuje, budući da to treba znati napraviti na pravi način. Često se, objašnjava, podvez stavi prečvrsto, zbog čega se opstruira arterijska cirkulacija, a zapravo bi trebalo podvezati labavo do mjere da se zaustavi venski krvotok, budući da uneseni otrov cirkulira venama, ali ne i arterijski, koji dovodi krv do srca i mozga.
Prema savjetima narodne medicine, dobro je otrov s ugriženog mjesta isisati, no to - kao ni zarezivanje rane - naša sugovornica nikako ne bi preporučila, jer "ako osoba koja isisava zmijski otrov ima kakvu ranicu u ustima, paradontozu i slično, i sama se može otrovati".
Ne unosi svaki zmijski ugriz otrov u organizam. Postoje podaci o 22 do 30 posto ugriza kojima u organizam otrov nije unesen. Dr. Ferari Miškulin objašnjava da zmije ponekad ugrizu "na prazno", jer im je njihov otrov dragocjen.
- Otrovnica je otrovna da bi mogla ubiti miša i pojesti ga, dakle radi hrane. I nema ga puno - to znaju starije zmije, one stoga češće grizu "na prazno", dok one mlade, neiskusne, ispuste sav otrov.
Na koncu, dr. Ferari Miškulin savjetuje da se ni zmiju otrovnicu, a ni druge vrste zmija, ni u kojemu slučaju ne pokušava ubiti, ne samo zato što su vrlo korisne te zaštićene zakonom, nego i zato što ljudi pritom najčešće budu i sami ugriženi. Čovjek koji se nađe pred otrovnicom reagira instinktivno, želi je ubiti, no ona se brani i pritom zna ugristi više puta, a posljedice višestrukih ugriza mogu biti fatalne u kratkom vremenskom roku.
Iako često borave u prirodi, lovcima se navodno vrlo rijetko događa da ih ugrize otrovnica.
- Mojoj ekipi to se još nije dogodilo - kaže Ivica Đerek iz Lovačkog društva "Sokol Ružić", vođa (lovnik) jedne od grupa od dvadesetak lovaca, kojima su teren Petrovo polje i vrleti Svilaje.
- Viđamo poskoke, ima ih puno - naročito u devetom mjesecu kad se kote, kad doživljavamo da padaju s grana i kad su najopasniji, ali nikad ni jednog od nas poskok nije ugrizao.
Nema u tome velike tajne, objašnjava Đerek: lovci imaju dobru obuću, naučeni su paziti se, poznaju prirodu. Podsjeća na to da se i čobani kreću po područjima punima zmija, zbog čega nose štapove kojima udaraju o tlo ili njima zamahuju kroz travu i grmlje i tako tjeraju zmije. Ali nikad se ne zna što se može dogoditi, uključujući i ugriz zmije, stoga najvažnijom stvari bez koje se ne smije ići u divljinu lovnik Đerek ne smatra ni pušku ni štap nego - mobitel.
Slobodna Dalmacija
Prof. dr. Boris Lukšić, predstojnik Klinike za infektologiju KBC-a Split, na kojoj je dječak liječen, za Slobodnu Dalmaciju iznio je podatak da je ove godine bilo sedam slučajeva ugriza zmije otrovnice, i u svih sedam ugrižene osobe - šest odraslih i jedno dijete - uspješno su izliječene.
Reklo bi se da slučajeva ugriza nema puno, no kad se uračuna da je svaka od stradalih osoba zapravo bila u smrtnoj opasnosti, onda ih je i previše.
Kakva je poskok zmija, kako se ona čovjeku - ili čovjek njoj - nađe na putu i što u tom slučaju učiniti, kako izbjeći ugriz ili, ako do njega i dođe, što odmah treba učiniti, prije nego što stigne stručna pomoć?
- Zemlja nam se smatra bogatom otrovnicama, bez obzira na to što postoje samo tri vrste otrovnih zmija, podsjeća Tamara Ferari Miškulin, riječka doktorica veterinarske medicine, naglašavajući da je prva pomoć kod ujeda otrovnice posebno važna tamo gdje u blizini nema liječničke pomoći.
- Poskok se ne miče s puta. Ne ide za vama. Treba samo paziti gdje gazite. Nezgodno je ako trčite, pa niste u prilici u brzini pažljivo pratiti gdje stajete. Nezgodno je i kod planinarenja, kad se hvatate za stijenu, pa se lako može dogoditi da se uhvatite za zmiju koja leži na stijeni, a niste je zamijetili.
Dogodi li se ipak ugriz negdje u divljini, gdje nema brze stručne pomoći, ugrižena osoba mora, prije svega, strogo mirovati, s obzirom na to da bilo kakvo kretanje potiče cirkulaciju, a time i kolanje otrova. Čovjeka zmija najčešće ugrize za nogu; u tom slučaju ekstremitet - ruku ili nogu - treba imobilizirati udlagom i leći, pokušati biti što mirniji, izbjeći svako pomicanje, pokušati izbjeći čak i ubrzano disanje, iako to osobi preplašenoj situacijom u kojoj se našla nije lako.
Ugriženo mjesto treba pokriti sterilnom gazom, koju planinari i iskusniji izletnici najčešće imaju pri ruci, i mirno čekati pomoć.
Dobro bi bilo ruku ili nogu podvezati, ali dr. Ferari Miškulin to ipak ne preporučuje, budući da to treba znati napraviti na pravi način. Često se, objašnjava, podvez stavi prečvrsto, zbog čega se opstruira arterijska cirkulacija, a zapravo bi trebalo podvezati labavo do mjere da se zaustavi venski krvotok, budući da uneseni otrov cirkulira venama, ali ne i arterijski, koji dovodi krv do srca i mozga.
Prema savjetima narodne medicine, dobro je otrov s ugriženog mjesta isisati, no to - kao ni zarezivanje rane - naša sugovornica nikako ne bi preporučila, jer "ako osoba koja isisava zmijski otrov ima kakvu ranicu u ustima, paradontozu i slično, i sama se može otrovati".
Ne unosi svaki zmijski ugriz otrov u organizam. Postoje podaci o 22 do 30 posto ugriza kojima u organizam otrov nije unesen. Dr. Ferari Miškulin objašnjava da zmije ponekad ugrizu "na prazno", jer im je njihov otrov dragocjen.
- Otrovnica je otrovna da bi mogla ubiti miša i pojesti ga, dakle radi hrane. I nema ga puno - to znaju starije zmije, one stoga češće grizu "na prazno", dok one mlade, neiskusne, ispuste sav otrov.
Na koncu, dr. Ferari Miškulin savjetuje da se ni zmiju otrovnicu, a ni druge vrste zmija, ni u kojemu slučaju ne pokušava ubiti, ne samo zato što su vrlo korisne te zaštićene zakonom, nego i zato što ljudi pritom najčešće budu i sami ugriženi. Čovjek koji se nađe pred otrovnicom reagira instinktivno, želi je ubiti, no ona se brani i pritom zna ugristi više puta, a posljedice višestrukih ugriza mogu biti fatalne u kratkom vremenskom roku.
Iako često borave u prirodi, lovcima se navodno vrlo rijetko događa da ih ugrize otrovnica.
- Mojoj ekipi to se još nije dogodilo - kaže Ivica Đerek iz Lovačkog društva "Sokol Ružić", vođa (lovnik) jedne od grupa od dvadesetak lovaca, kojima su teren Petrovo polje i vrleti Svilaje.
- Viđamo poskoke, ima ih puno - naročito u devetom mjesecu kad se kote, kad doživljavamo da padaju s grana i kad su najopasniji, ali nikad ni jednog od nas poskok nije ugrizao.
Nema u tome velike tajne, objašnjava Đerek: lovci imaju dobru obuću, naučeni su paziti se, poznaju prirodu. Podsjeća na to da se i čobani kreću po područjima punima zmija, zbog čega nose štapove kojima udaraju o tlo ili njima zamahuju kroz travu i grmlje i tako tjeraju zmije. Ali nikad se ne zna što se može dogoditi, uključujući i ugriz zmije, stoga najvažnijom stvari bez koje se ne smije ići u divljinu lovnik Đerek ne smatra ni pušku ni štap nego - mobitel.
Slobodna Dalmacija
