Od Marie Curie, koja ne samo da je bila prva žena dobitnica Nobelove nagrade, već i prva osoba koja je dobila nagradu za dvije različite kategorije, Aung San Suu Kyi, jedine osobe koja je dobila nagradu dok je bila u kućnom pritvoru, pa sve do Alberta Einsteina i Ive Andrića, Nobelova nagrada svake godine slavi iznimna postignuća univerzalnih genijalaca i briljantnih pojedinaca. Pored samih dobitnika nagrade, jednako je fascinantna i sama priča o nastanku iste.
Za ovu nagradu koja danas slavi iznimna ljudska postignuća, postoji nekoliko izvora koji govore o tome kako je nastala. Jedna priča kaže kada je skromni Šveđanin po imenu Ludwig Nobel umro 1888. godine, francuski novinari su ga zamijenili s Alfredom – čuvenim švedskim poduzetnikom i izumiteljem koji je stekao veliko bogatstvo nakon što je izumio dinamit. U smrtovnicama koje su bile objavljene u pariškim novinama je pisalo: „Trgovac Smrti je mrtav!”
Prilikom zabune novinara, Alfred Nobel je imao rijetku nesreću da svjedoči o svojoj ostavštini i da čita vlastite smrtovnice. Dok su novinari mislili da je mrtav i nastavili blatiti njegovo ime, još uvijek živo, Alfred je odlučio promijeniti svoju životnu priču prije nego što bude prekasno.
Neko vrijeme razmišljao je o tome što bi mogao učiniti, a 27. studenoga 1895. godine je krenuo u realizaciju svoje ideje. Otišao je u švedsko – norveški klub u Parizu, sjeo za pisaći stol i napisao oporuku.
Na četiri stranice je napisao popis stvari koje će ostaviti svojim rođacima i osoblju (budući da nije imao djece). U oporuci je zatražio da se ostatak njegova imanja uloži u fond, „kamate koje će se svake godine distribuirati u obliku nagrada onima koji su tokom prethodne godine zaslužni za najveću korist za čovječanstvo.”
Napisao je i da se kamate trebaju podijeliti na pet jednakih dijelova i da se svaki dio da osobi koja je odgovorna za najvažnije otkriće u četiri kategorije i, konačno, „jedan dio za osobu koja će uraditi najviše ili najbolje za bratstvo među narodima, za ukidanje ili smanjenje broja vojske i za održavanje i promicanje mira” – Nobelovu nagradu za mir.
Nobelova oporuka, koja se sada čuva u sefu Nobelove zaklade u Stockholmu i koja nikada nije izložena, bila je skoro pa spontana. Kada je završio s pisanjem, Nobel je zamolio četiri slučajna gospodina koja su se zadesila u klubu da budu svjedoci dokumenta. Kada je sljedeće godine umro, njegovom 25-godišnjem pomoćniku Ragnaru Sohlmanu je povjereno izvršavanje Nobelove želje.
Mladi Sohlman je jako ozbiljno shvatio ovaj zadatak, pa je narednih dana hodao Parizom u kočiji prikupljajući novac, papirologiju i dionice iz banaka. Spremio je sve u kutije i otpremio ih u Švedsku, gdje je polako počeo prodavati dionice kako se kompanija ne bi ugasila.
Usprkos tome što je plemenita i korisna za cijelo čovječanstvo, Nobelova posljednja želja je isprva naišla na veliki otpor.
Njegovi rođaci, koji nisu bili svjesni njegovog plana, bili su u šoku. Švedska kraljevska obitelj ga je osudila zato što nije bio patriot i zato što nagrađuje ljude svih nacionalnosti a ne samo Šveđane. Njegovo osoblje je bilo ogorčeno ogromnim administrativnim i organizacijskim troškovima takve operacije. No, njegova ideja je naišla i na mnoga odobrenja.
U Grčkoj se 1896. godine održavala Olimpijada, a tu je vladala opća želja da se stvori svjetska obitelj i da se oda priznanje ljudima koji su pomagali cijelom čovječanstvu. Dok je naporno radio na Nobelovoj ostavštini, Ragnar je vremenom stjecao sve veću i veću podršku.
Pet godina nakon što je Nobelova oporuka prvi put pročitana, prve Nobelove nagrade su dodijeljene u Švedskoj i Norveškoj (1901. godine). Stoljeće kasnije, u Stockholmu je otvoren i muzej.
Za ovu nagradu koja danas slavi iznimna ljudska postignuća, postoji nekoliko izvora koji govore o tome kako je nastala. Jedna priča kaže kada je skromni Šveđanin po imenu Ludwig Nobel umro 1888. godine, francuski novinari su ga zamijenili s Alfredom – čuvenim švedskim poduzetnikom i izumiteljem koji je stekao veliko bogatstvo nakon što je izumio dinamit. U smrtovnicama koje su bile objavljene u pariškim novinama je pisalo: „Trgovac Smrti je mrtav!”
Prilikom zabune novinara, Alfred Nobel je imao rijetku nesreću da svjedoči o svojoj ostavštini i da čita vlastite smrtovnice. Dok su novinari mislili da je mrtav i nastavili blatiti njegovo ime, još uvijek živo, Alfred je odlučio promijeniti svoju životnu priču prije nego što bude prekasno.
Neko vrijeme razmišljao je o tome što bi mogao učiniti, a 27. studenoga 1895. godine je krenuo u realizaciju svoje ideje. Otišao je u švedsko – norveški klub u Parizu, sjeo za pisaći stol i napisao oporuku.
Na četiri stranice je napisao popis stvari koje će ostaviti svojim rođacima i osoblju (budući da nije imao djece). U oporuci je zatražio da se ostatak njegova imanja uloži u fond, „kamate koje će se svake godine distribuirati u obliku nagrada onima koji su tokom prethodne godine zaslužni za najveću korist za čovječanstvo.”
Napisao je i da se kamate trebaju podijeliti na pet jednakih dijelova i da se svaki dio da osobi koja je odgovorna za najvažnije otkriće u četiri kategorije i, konačno, „jedan dio za osobu koja će uraditi najviše ili najbolje za bratstvo među narodima, za ukidanje ili smanjenje broja vojske i za održavanje i promicanje mira” – Nobelovu nagradu za mir.
Nobelova oporuka, koja se sada čuva u sefu Nobelove zaklade u Stockholmu i koja nikada nije izložena, bila je skoro pa spontana. Kada je završio s pisanjem, Nobel je zamolio četiri slučajna gospodina koja su se zadesila u klubu da budu svjedoci dokumenta. Kada je sljedeće godine umro, njegovom 25-godišnjem pomoćniku Ragnaru Sohlmanu je povjereno izvršavanje Nobelove želje.
Mladi Sohlman je jako ozbiljno shvatio ovaj zadatak, pa je narednih dana hodao Parizom u kočiji prikupljajući novac, papirologiju i dionice iz banaka. Spremio je sve u kutije i otpremio ih u Švedsku, gdje je polako počeo prodavati dionice kako se kompanija ne bi ugasila.
Usprkos tome što je plemenita i korisna za cijelo čovječanstvo, Nobelova posljednja želja je isprva naišla na veliki otpor.
Njegovi rođaci, koji nisu bili svjesni njegovog plana, bili su u šoku. Švedska kraljevska obitelj ga je osudila zato što nije bio patriot i zato što nagrađuje ljude svih nacionalnosti a ne samo Šveđane. Njegovo osoblje je bilo ogorčeno ogromnim administrativnim i organizacijskim troškovima takve operacije. No, njegova ideja je naišla i na mnoga odobrenja.
U Grčkoj se 1896. godine održavala Olimpijada, a tu je vladala opća želja da se stvori svjetska obitelj i da se oda priznanje ljudima koji su pomagali cijelom čovječanstvu. Dok je naporno radio na Nobelovoj ostavštini, Ragnar je vremenom stjecao sve veću i veću podršku.
Pet godina nakon što je Nobelova oporuka prvi put pročitana, prve Nobelove nagrade su dodijeljene u Švedskoj i Norveškoj (1901. godine). Stoljeće kasnije, u Stockholmu je otvoren i muzej.
