Točno 325 sekundi, izračunali su pedantni analitičari, trebalo je Usainu Boltu da osvoji devet zlatnih olimpijskih medalja. Prosječan čovjek za to će vrijeme skuhati jaje, ako u ruci imate knjigu, za pet minuta možete pročitati 1000 riječi, a slušate li muziku toliko će vam vremena oduzeti pjesma "The River", veliki hit Brucea Springsteena iz 1980. godine.
To je za, kako smo rekli, običnog čovjeka. Jamajčanin je za tih, malo više od pet minuta, osvojio devet zlata i rekao zbogom olimpijskim igrama. U štafeti s Asafom Powellom, Yohanom Blakeom, Nickelom Ashmeadeom osvojio je svoje treće zlato i Riju i postao jedini sportaš koji je osvojio tri zlata na 100, 200 metara te u štafeti na trima uzastopnim olimpijskim igrama - "triple - triple".
Od Pekinga, preko Londona pa do Rija, Bolt je pobjedio u svakoj utrci u kojoj je nastupio. Konkurencija se mijenjala, u Pekingu su mu rivali bili Richard Thompson, Walter Dix i Shawn Crawfordu, u Londonu Justin Gatlin, Tyson Gay i Yohan Blake. Bolt ih je sve ostavio iza sebe. Devet zlatnih medalja osvojio je i Carl Lewis, u Los Angelesu 1984., Seoulu 1988., Barceloni 1992. i Atlanti 1996., no nije na istim olimpijskim igrama osvajao u "Boltovim" disciplinama.
- To vam je to, ja sam najveći - kratko je rekao Bolt nakon štafetne utrke.
I mnogi će se složiti jer takve dominacije još nije bilo u atletici. Nakon Olimpijskih igara u Ateni, 2004. godine, Bolt je ispao već u kvalifikacijama. Dvadesetak sekundi i to je to. Put kući. Išao je sam, tužan i nesretan. Čim je došao u zračnu luku, neki lokalni mediji, kad već nisu imali koga, zaustavili su nekakvog jamajkanskog anonimca Usaina Bolta i pitali ga za kratku izjavu.
- Želja mi je osvojiti zlatnu olimpijsku medalju. Samo jednu i bit će mi dosta za cijeli život - rekao je Bolt, a novinar ga, onako, iz sažaljenja, potapšao po ramenu, dodavši:
- Možda jednog dana.
Četiri godine se pripremao, trenirao kao nikad prije, a onda je stigao Peking. Pa London, pa Rio de Janeiro.
- Tokio 2020.? Ne, ne, ne.. Nema šanse. Ovo su bile moje posljednje olimpijske igre, neću se natjecati za četiri godine u Tokiju - rekao je Usain Bolt.
- Ma, pustite ga, priča gluposti, ja ću ga nagovoriti da nastupi. On je besmrtan, kakve bi to bile Olimpijske igre bez Usaina Bolta? Nagovorit ću ga da se opet pojavi na stotki i 200 metara - rekao je Yohan Blake, stajavši do Bolta.
- Povući ću se nakon Svjetskog prvenstva u Londonu sljedeće godine. To će biti moje posljednje natjecanje. Nevjerojatan je osjećaj biti zapisan u povijesnim knjigama kao jedan od najboljih atletičara u povijesti - rekao je Usain Bolt.
Pričekao je s počasnim krugom.
- Možete li pričekati da se dodijele medalje na 5000 metara - zamolili su ga organizatori.
I pričekao je. Potom je uzeo nacionalnu zastavu Jamajke, a u drugoj ruci zastavu Brazila. Spojio ih je obje i otrčao posljednji krug.
Sa zvučnika je odjekivala Jammin' od njegova pokojna sunarodnjaka Boba Marleya. Otrčao je krug, naklonio se publici te, kao što je njegov običaj, kleknuo i poljubio stazu. Bio je to oproštajni poljubac.
Publika je bila na rubu suza i nisu mu dozvolili da napusti stazu... Znali su da se više neće vratiti.
To je za, kako smo rekli, običnog čovjeka. Jamajčanin je za tih, malo više od pet minuta, osvojio devet zlata i rekao zbogom olimpijskim igrama. U štafeti s Asafom Powellom, Yohanom Blakeom, Nickelom Ashmeadeom osvojio je svoje treće zlato i Riju i postao jedini sportaš koji je osvojio tri zlata na 100, 200 metara te u štafeti na trima uzastopnim olimpijskim igrama - "triple - triple".
Od Pekinga, preko Londona pa do Rija, Bolt je pobjedio u svakoj utrci u kojoj je nastupio. Konkurencija se mijenjala, u Pekingu su mu rivali bili Richard Thompson, Walter Dix i Shawn Crawfordu, u Londonu Justin Gatlin, Tyson Gay i Yohan Blake. Bolt ih je sve ostavio iza sebe. Devet zlatnih medalja osvojio je i Carl Lewis, u Los Angelesu 1984., Seoulu 1988., Barceloni 1992. i Atlanti 1996., no nije na istim olimpijskim igrama osvajao u "Boltovim" disciplinama.
- To vam je to, ja sam najveći - kratko je rekao Bolt nakon štafetne utrke.
I mnogi će se složiti jer takve dominacije još nije bilo u atletici. Nakon Olimpijskih igara u Ateni, 2004. godine, Bolt je ispao već u kvalifikacijama. Dvadesetak sekundi i to je to. Put kući. Išao je sam, tužan i nesretan. Čim je došao u zračnu luku, neki lokalni mediji, kad već nisu imali koga, zaustavili su nekakvog jamajkanskog anonimca Usaina Bolta i pitali ga za kratku izjavu.
- Želja mi je osvojiti zlatnu olimpijsku medalju. Samo jednu i bit će mi dosta za cijeli život - rekao je Bolt, a novinar ga, onako, iz sažaljenja, potapšao po ramenu, dodavši:
- Možda jednog dana.
Četiri godine se pripremao, trenirao kao nikad prije, a onda je stigao Peking. Pa London, pa Rio de Janeiro.
- Tokio 2020.? Ne, ne, ne.. Nema šanse. Ovo su bile moje posljednje olimpijske igre, neću se natjecati za četiri godine u Tokiju - rekao je Usain Bolt.
- Ma, pustite ga, priča gluposti, ja ću ga nagovoriti da nastupi. On je besmrtan, kakve bi to bile Olimpijske igre bez Usaina Bolta? Nagovorit ću ga da se opet pojavi na stotki i 200 metara - rekao je Yohan Blake, stajavši do Bolta.
- Povući ću se nakon Svjetskog prvenstva u Londonu sljedeće godine. To će biti moje posljednje natjecanje. Nevjerojatan je osjećaj biti zapisan u povijesnim knjigama kao jedan od najboljih atletičara u povijesti - rekao je Usain Bolt.
Pričekao je s počasnim krugom.
- Možete li pričekati da se dodijele medalje na 5000 metara - zamolili su ga organizatori.
I pričekao je. Potom je uzeo nacionalnu zastavu Jamajke, a u drugoj ruci zastavu Brazila. Spojio ih je obje i otrčao posljednji krug.
Sa zvučnika je odjekivala Jammin' od njegova pokojna sunarodnjaka Boba Marleya. Otrčao je krug, naklonio se publici te, kao što je njegov običaj, kleknuo i poljubio stazu. Bio je to oproštajni poljubac.
Publika je bila na rubu suza i nisu mu dozvolili da napusti stazu... Znali su da se više neće vratiti.
