Što nam nudi današnja nedjelja? Idemo po redu. Prvo Job. Poprilično nam je poznat njegov lik. Ovaj odlomak nam donosi njegov doživljaj situacije životne patnje. Teško mu je, a ne zna zašto. Slikovit je u opisu toga proživljavanja vanjske fizičke nedaće i unutarnje boli nepravde. Život neprestane borbe, život nadničara koji radi od jutra do mraka ne znajući plaće, koji prodaje svoj rad u bescjenje. Život neprestano iščekivanje nečeg boljeg koje nikako da dođe – poput umornog roba koji žudi za hladom, najamnika koji u strepnji iščekuje isplatu krvavoga rada. I tako dan za danom, bez kontrole kao da život izmiče iz ruku, bez ikakve nade, ikakvog znaka da će se nešto promijeniti, u slutnji mu niti oko više neće vidjeti sreće.
Mislim da nam se lako uživiti u ovaj prizor s Jobom i suosjećati s njime. Uočavamo ljude u životnim stvarnostima u takvim situacijama bez perspektive. I dužnost nam je suosjećati s njima. S ljudima koji rade od jutra do mraka, dođu kući pojedu nešto na brzinu, vide svoje, moraju odmorit, dignu se i opet ispočetka. S ljudima koji rade a ne primaju plaće. S ljudima koji su izvrsni, školovani, žele raditi, a posla nema... i tako redom do onih bolesnih, pogođenih nesrećama za koje ne znaju ni otkud ni zašto. Sjetimo se Joba: nije bio kriv za svoje nedaće, a ostao vjeran Gospodu. Žena ga je nagovarala suprotno, najbolji prijatelju nisu ga razumjeli i smatrali da mora bit neki grijeh zbog kojeg mu se ovo događa. A grijeha nije bilo! Kako onda dalje?! U psalmu se već nazire novost koju Krist donosi: Hvalite Gospodina, on liječi one koji su srca skršena, povija rane njihove... Gospodin pridiže ponizne! I to se događa kasnije s Jobom. Gospodin ne želi trpljenje.
Drugo čitanje nam je poput intermezza – pripreme stava koji se očekuje u susretu s Kristom. Kaže Pavao: navješćivanje evanđelja mi je dužnost, i jao meni ako ga ne navješćujem. I pitanje iz koje pobude bih to činio? Pavao je mudar, pogađa ljudsku narav u središte retoričkim pitanjem: koja mi je plaća? Jer plaća nama ljudima često zna biti problem i razlog razdora. Nastavlja: besplatno. Pa zar ga nismo besplatno i dobili, ili drugim riječima – zar taj dar čovjek može nečim platit? Dati sve od sebe, biti sve svima da se pošto poto nekima pomogne da se spase, da uvide novost evanđelja. I postaje nam jasno da je upravo to naša plaća – sama novost koju Krist donosi, spasenje, izlaz iz bezizlazne situacije nama ljudima – vječne, duhovne, fizičke, psihičke, ekonomske. Dakle, naša je prednost što možemo jako dobro pripremiti vlastito srce za Gospodina i pobuditi žarku želju za novost koju nam daruje uvijek iznova.
Uđimo u evanđelje. Ovaj prizor praktički započinje i završava s Gospodinom u molitvi, omeđen je molitvom, prožet je molitvom i Isusom punim Duha u svakoj gesti i riječi, mogli bismo reći Isusom povezanim s Ocem i misijom novosti koju mu on predaje. Nakon što izađe iz sinagoge Isus uđe u kuću Šimunovu s Jakovom i Ivanom, a punica Šimunova u ognjici. On pristupi, odmah, primi je za ruku, podiže i ognjica je napusti. Dvije stvarnosti ako ne i tri su mi ovdje prisutne: 1. Pitanje koliko osjećam potrebu boravka u Crkvi kao svetohraništu Božjem, gdje je on stvarno prisutan i koliko je taj boravak kvalitetan dio moga života? 2. Zamjećujem Isusovu stvarnu prisutnost i povezanost s ljudima u običnim situacijama, daje im na važnosti. To čini i želi činiti i s nama. On pristupa živo tvojoj kući, stanu, obitelji, tebi u intimnosti tvoga srca. Budi svjesno tu prisutan. 3. On nije slijep niti gluh, njemu je posve jasno – gdje si, u čemu si, kakav si. I odmah reagira i djeluje. Zato gaji želju za Gospodinom, i gaji prepuštanje Gospodinu. Tu smo slabi, jer prijeti nam uhljebljenje, komocija, blokada.
Stoga je bitno i odgajajuće zamišljati bogatstvo, intenzitet osjećaja i divljenja, prisutnost Svetog u ovom prizoru. Kako odgovoriti na sav taj dar novosti? Odgovor na primljeni dar vidimo u Petrovoj punici: služenje. Odgovor kako živjeti s tom novosti daje nam sam Krist: osjećaj za samoću i tišinu, molitva – intima s Bogom.
rv
