Običaj je da se u tim prigodama pale svijeće i stavlja cvijeće na grobove svojih pokojnika.
Stajao sam pored jednog groba gdje su još bili svježi buketi i vijenci.
Bio je to grob mlade majke pored kojeg su stajale baka i unuka.
Baka je bila majka od pokojnice, a unuka je bila kćerka od iste.
Plakale su obadvije, a kao da su pokušavale sakriti tugu jedna od druge.
Oči su im bile crvene od suza, a jecaji su se smjenjivali sa uzdasima.
Trajalo je to čitavu vječnost u mojim očima, uokolo je vrvilo od misara koji su užurbano palili svijeće i stavljali cvijeće na grobove jer se bližio početak mise.
Brisale su uplakana lica i spremale se slušati misu.
Baka je tješila unuku riječima; nemoj više plakati, providit će Bog, imaš svoju baku koja će se brinuti o tebi, …
Unuka je zagrlila baku i rekla joj; kako neću plakati bako, evo gledam tebe kako plačeš za svojom kćerkom, a mojom mamom, ja plačem za svojom mamom i pitam se kojoj je teže.
Ali bako ti plačeš za svojom kćerkom , a šta ako ja sutra umrem ili mi se nešto dogodi, tko će plakati za mnom?
Ja više nemam mame da može plakati za mnom!
Nemam mamu da me može tješiti kad mi bude teško!
Nemam je ni kad se trebalo radovati!
I bako, što je najgore ja više nemam mame, nikad više, otišla je zauvijek!
A sutra kad ti umreš bako, nema tvoje kćeri koja bi sigurno jako plakala za svojom mamom, plakala bi kao što ja plačem za njom.
Baka nije ništa rekla samo ju je još čvršće zagrlila i dugo, dugo u tišini jecala.
Misa je već odavno počela, a one se nisu rastajale iz tog tužnog zagrljaja.
Ja sam možda i nesvjesno plakao gledajući taj prizor i nisam ništa drugo čuo niti vidio ikoga drugog oko sebe osim te dvije ucviljene paćenice.
Ovaj prizor me je isključio iz ovog svijeta i samo su one bile središte mojih misli i mojih pogleda.
Samo sam primijetio da su misari počeli izlaziti iz groblja, priključio sam se toj povorci ispunjen nekim čudnim osjećajima.
Ostatak dana sam proveo u nekom polu snu, kao na nekom pustom otoku, a okružen sam velikom masom ljudi.
No, ne znam opisati taj osjećaj, ne znam kako ga definirati, ali sam siguran da se to može samo osjetiti.
Kroz glavu mi prolazi samo jedno pitanje; Bože, jeli to pravedno???
Ivan Filipović
